Magazin
REPORTAŽA: PELJEŠAC - SVE ZA MOST, MOST NIZAŠTO

Kineski div u hrvatskom moru
Objavljeno 10. kolovoza, 2019.
Višestoljetni san postaje stvarnost: Piloni za Pelješki most iznikli iz morskog dna...

Nakon beskrajno krivudavog druma zarezanog u gorovitu Bosnu spuštali smo se automobilom kroz deltu rijeke Neretve do Jadrana. Iza nas u retrovizoru, u Metkoviću, zrcalili su se urušeni "mostovci", a ispred nas, kroz mušičavi vjetrobran, otvorila se vizura čvrstog, od armature i betona, Pelješkog mosta.

Njegovih 148 pilota plus dva stotridesetmetarska "isplivala su u javnost" iz bistra mora. Na pilote su položene glave na kojima će rasti piloni i 2400 metara ovješeni most, drugi takav u Europi, koji će u cjelinu povezati hrvatski teritorij. Sve je to ubrzanim tempom napravila tvrtka izvođač China Road and Bridge Corporation. Njezinu brzinu i građevinske napore pohvalili su predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković i kineski premijer Li Keqiang, koji je u travnju pri razgledanju gradilišta u Brijesti nadahnuto istaknuo: "Mi u Kini kažemo da nakon kiše dolazi duga, zato će most, kad bude izgrađen, biti duga na zemlji, a kineski graditelji s hrvatskim prijateljima mogu slaviti jedno takvo čudo."

A put do tog suvremenog čuda mostogradnje i hrvatske težnje da konačno poveže svoj tomošnji teritorij u cjelinu bio je dug, iscrpljujući i praćen mnogobrojnim ometanjima. Službeno Sarajevo godinama je najglasnije u opstrukciji gradnje mosta, gunđajući kada je god smjelo, stiglo i moglo. Trenutno to čini kroz usta Željka Komšića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH, izabranog glasovima Bošnjaka i muslimana.

Dok se most gradi, i dalje su u optjecaju stare varijante dolaska na Pelješac. Trajektom do Trpnja ili preko Neuma do Stona. Vozili smo drugom, beskrajnom, varijantom, naokolo, onako više izletnički, uz stajanja u Stonu i po usputnim plažama Prapratno i Žuljana. Zatim smo, osvježeni kupanjem, otišli do srednjovjekovne Janjine, uglavljene na najužem dijelu poluotoka Pelješca. U mjestu danas živi stotinjak stalno naseljenih ljudi. Većinom treće životne dobi. Ondje nas je primio prijatelj Goran, koji je u mjestu padobranac već nekoliko godina. Dobro upućen u lokalne zgode, poveo nas je u branje kapara i razgledanje mjesta. Na taj način, od oka prazna i zanemarena, Janjina nam je zasjala novim i starim životnim stilovima svojih stanovnika.

AFRIČKA VEZA
Od stalnih i privremenih doseljenika ističe se prije svih osebujniji par iz višemilijunskog Johanesburga, najvećeg grada Republike Južne Afrike. Gospođa se zove Maja, a gospodin Lucas. Maja je mulatkinja sitne građe i razbarušene kose. Odmah se vidi da joj je majka iz naroda Xhosa (narod proslavljen Oscarom nagrađenim filmom Crna pantera i Nelsonom Mandelom), a otac je ekonomski emigrant iz Janjine, odnosno Hrvat. On je kćeri u nasljedstvo ostavio lijepu i prostranu kuću u centru pokraj crkve sv. Vlaha, koju su benediktincima poklonili Nemanjići 1222. godine. Lucas je uobičajeni bijeli Afrikaans (Bur) i sin evangelističkog propovjednika. Osim kuće oni su baštinici i deset hektara zemlje, koja im tamo, zbog rada, običaja i naravi starosjedioca, čini više problema nego što daje plodova i zadovoljstva. Zbog toga su već htjeli dići ruke od svega i vratiti se u uljuljkana malograđanska predgrađa Južne Afrike, gdje probleme prave jedino benigni zefovi predvođeni Yolandi Visser i Ninjom iz Die Antwoorda. U tim lokalnim nanobitkama za teritorij od malene koristi u obrani im je blesavi kokeršpanijel koji se odaziva na ime Ljeto, što na afrikaansu znači putovanje. Njega bi bez većih problema prebila i omanja dalmatinska mačka, pa vlasnici moraju osim na zemlju paziti i na to kuče.

Od ostalih zanimljivih ljudi tamo još stalno ili povremeno žive Britanka Cate i Francuskinja Gisele te češki drvosječa Carlos. Nad njega su nadvijeni tamni oblaci ljubavne patnje u stilu siromašnog ali vrijednog muškarca i bogate nevjeste koju otac nije dao za težaka. Svi se oni trude unijeti svježinu i novosti u život Janjine, a u tome im pomažu desetci workway-radnika. Ljudi govore da je ta putničko-radnička internacionala - entuzijastična, pouzdana, vrijedna i praktički nezamjenjiva u pojedinačnim obnovama i preporodu depopulariziranih mjesta poput Janjine.

KONAČNO U LOVIŠTU
Druženje smo s Janjinarima i Janjinkama okončali u središtu mjesta "igranjem na balote" te produžili do Orebića i zaseoka Ruskovići, odakle smo krenuli na izlet po Zmijinu brdu (Mons vipera), iliti, prema staroslavenskim seoskim vjerovanjima, Perunovu brdu, do najvišeg vrha Pelješca Sv. Ilije (Peruna), na 961 metar. Zbog visine i izdvojenog položaja Pelješca to je jedan od najširih i najljepših vidikovaca u hrvatskim planinama. Planinu sam obišao već nekoliko puta. Prijašnjih godina šetao sam sa sjeverne strane iz Dube Pelješke do vrha. To je put po divljini bez oznaka i staza. Za takvo razgledanje treba biti nešto bolje usredotočen. Isplati se jer je sjeverna strana zelena, a divljina je prepuna života. Nerijetko sam nailazio na muflone, veprove, čagljeve, zmije i puno previše različitih kukaca, kojima kraljuje prvi u Hrvatskoj zabilježeni vektor na denga groznicu - azijski tigrasti komarac. Takvih iznenađenja na južnoj strani nema, i ove je godine na brdu i vrhu Sv. Ilija bilo vedro i lijepo vrijeme. Idealno za neopterećenu šetnju utabanim stazama.

Nakon izleta predahnuli smo u Vignju s wind i kite surferima te na kraju dana došli do cilja, u Lovište - najzapadnije zadnje mjesto na Pelješcu, za koje i sami mještani kažu da je na kraju svijeta. Zbog te činjenice ono je, više nego druga mjesta, ostalo pravi netaknuti Mediteran, "kakav je nekada bio". Autentičnost, čisto more i tri tisuće sati sunca godišnje jamstvo su dobrog odmora. Znali su to i Hvarani, koji su u 19. stoljeću, umjesto da su otišli u Ameriku, prvi naselili prostor oko prirodne lagune i nazvali ga Lovište. U njihovu slavu 1985. postavljena je spomen-ploča na koju je uklesano: "U čast i spomen starosjedioca susjednog Nakovnja i prvim doseljenicima sa otoka Hvara-Bogomolja, Selca i Gdinja koji su prije jednog vijeka našli ovdje svoj dom i udarili temelje današnjem Lovištu…"

Statični život tamošnjih izoliranih Dalmatinaca znali su poremetiti jedino teške drame poput Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, u kojima su oni svim srcem sudjelovali. Tako je preko njihove lučice u NOB-u održavana partizanska veza Korčula - Pelješac - Biokovo i u njoj je formiran prvi mornarički vod južnog Jadrana, a u studenome 1991. dragovoljci iz zapadnog dijela Pelješca zajedno s Korčulanima ostvarili su pobjedu nad brodovljem JRM-a. Naime, 16. studenoga 1991. spriječili su pomorsku blokadu srednjeg i južnog Jadrana. Danas su ti ratni dani iza stanovništva i ono se dalo u turizam, koji jamči sigurnu egzistenciju. Zbog umjerenosti i pristojnosti uspjeli su uravnotežiti odnos dobiti i dostojanstva. Svoju dosljednost dokazali su zajedničkim otporom i odbijanjem nemoralnih ponuda skandinavskih investitora, koji su za "velik novac" namjeravali graditi golf-terene na poluotoku Lovište i time "overturizirati" mjesto. Pri toj odluci vjerojatno im je, kao opomena, u glavi odzvanjala novodubrovačka poslovica povezana sa zgrtanjem profita: "I siti su ovdje gladni!"

SNAŽENJE DUHA
Obranivši se od sirenskog zova novca, ljudi i mjesto tako su zadržali autentičnost, čist zrak, obalu i more, koji jamče potpuni i pravi doživljaj. Jedina degradacija uravnoteženosti je show koji tamo svaku večer priređuje miss luke. Djevojka iz izloga je zapravo morska kornjača - glavata želva, koju njuh i instinkt dovlače zbog hrane na pokazivanje oklopljene pojave na rivu ispod terase obližnjeg restorana. Te ekshibicije rezervirane su samo za vrijeme nakon zalaska sunca i kada se u restoranu upale ambijentalno crvena LED svjetla. Danju se turisti bave običnim kupanjem, sunčanjem i ljenčarenjem. Monotoniju svakodnevnice ponekad razbiju gostujuće predstave, koncerti koji vesele domaćine, a ubiju u pojam goste i zanimljiva otočna bogoslužja.

Imali smo sreću što je tih dana bilo upravo jedno takvo. Naime, nazočili smo uzvišenoj proslavi blagdana Prečista Srca Marijina, koja se održala u crkvi Srca Marijina u Lovištu. Nesvakidašnju duhovnost je u sv. misu unio br. Dražen Marija Vargašević svojom poniznom i suosjećajnom pojavom i riječju. Vrijedi istaknuti da je br. Dražen Marija Vargašević zajedno sa s. Majom Pavlom Bašić pred završetkom probnog razdoblja novoutemeljenog Karmela Božjeg milosrđa, "privatnog vjerničkog društva". Trenutno su braća pustinjaci smještena u Gornjoj Vrućici, a sestre na Kuni Pelješkoj. Ta zajednica u nastajanju ima puni naziv Pustinjačko-misionarska zajednica braće i sestara Milosrdnog Isusa i Blažene Djevice Marije od gore Karmela, u narodu poznatih kao Karmel Božjeg milosrđa ili, pojednostavljeno, karmelićani. Na upravljanje franjevački samostan na Kuni im je predala Provincija sv. Jeronima i mjesni ordinarij, mons. Mate Uzinić. Takvo povjerenje im je dano s razlogom, jer način na koji oni sagledavaju stvarnost i vjeru budi optimizam, koji potkrepljuju njihova djela i riječi, koje je za Hrvatsku katoličku mrežu ispravno sažeo br. Dražen Marija Vargašević: "Karmel Božjeg milosrđa nastao je iz potrebe da ono što je nastojalo na gori Karmelu - tijekom buđenja tog pustinjačkog pokreta, na tragu duhovnog oca proroka Ilije - danas zaživi na obnovljeni način čuvajući snažan naglasak na skrovitosti, tišini, produženoj molitvi, kontemplativnoj zagledanosti u Gospodina, u jednostavnosti, skromnosti života, ali u osjetljivosti na potrebu današnjeg vremena stavljajući osobito naglasak na središnjost milosrđa Božjega."

Misno slavlje na nas je djelovalo pročišćavajuće i motivirajuće. Zbog pozitivnog dojma, koji se u nama zadržao neočekivano dugo bez propitivanja, sljedećeg dana uputili smo se na izlet na sjever Pelješca. Prvo smo otišli do Gornje (i Donje) Vrućice, u kojoj su braća karmelićani privremeno smještena. Vrućice su sazidane u kotlinama na padinama brda. To je jednostavni ruralni i vinogradarski kraj, što znači da se tu treba opskrbiti maslinovim uljem i vinom. U Donjoj Vrućici živi prijatelj Stephen Žegura sa suprugom Korejkom Mi Hee i blizancima Natalie i Filipom. Popularni Stiv je Novozelanđanin peljeških korijena koji je od preminulog djeda naslijedio puste hektare negostoljubive zemlje, ali i jedan od najljepših dijelića "Mare nostruma" - omanji maslinik uz plažu Divna. Ovdje Stiv već godinama ima kamp "Divna". Pošten je i zbog toga mu dobro ide.

Inače, većina iseljavanja s Pelješca, kao i općenito s juga, bila je zbog ekonomskih razloga od 1890. do 1910. Stanovnici su odlazili u Ameriku, a onda u Australiju i Novi Zeland. North face Pelješani udomaćili su se u Meksičkom zaljevu, gdje su isprva bili ribari, zatim vlasnici ribarica i ribarskih flota. Nakon havarije naftne platforme Deep Water Horizon, obeštećeni su s više stotina milijuna dolara. Od tada po poluotoku kruži legenda da će se nešto od tih mitskih zelenih papira vratiti u razvoj Pelješca.

No, bez obzira na stvarna i očekivana financijska upumpavanja, Pelješac će uvijek, tako velik, divlji i blago surov, ostati pogodniji za kontemplaciju u miru i mirisu života nego za velike investicije i znojem i požudom ulijepljene zabavne sadržaje.

Piše: Dario MAJETIĆ
Monotoniju svakodnevnice ponekad razbiju gostujuće predstave, koncerti koji vesele domaćine, a ubiju u pojam goste i zanimljiva otočna bogoslužja.
U Donjoj Vrućici živi prijatelj Stephen Žegura sa suprugom Korejkom Mi Hee i blizancima Natalie i Filipom. Popularni Stiv je Novozelanđanin peljeških korijena...
Dok se most gradi, i dalje su u optjecaju stare varijante dolaska na Pelješac. Trajektom do Trpnja ili preko Neuma do Stona...
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TEMA TJEDNA: INVESTIRANJE U KAPITALNE PROJEKTE (I.)

Hrvatska postaje veliko gradilište

2

INTERVJU: ANDREJ GRUBIŠIĆ

Premalo nas radi, a imamo nisku prosječnu produktivnost

3

TJEDNI OSVRT

Pernar i protiv zdravlja i protiv Boga