Novozelandska premijerka Jacinda Ardern, najmlađa žena na tome položaju u svijetu, doživjela je trenutak svjetske slave kada je prigodno odjevena u muslimanski hidžab majčinski grlila članove obitelji žrtava tješeći ih nakon strašnog terorističkog napada na džamiju u Christchurchu u ožujku ove godine. Upad u džamiju poremećenog desničara sa strojnicom koji je pobio 51 nedužnog vjernika bio je šok za dotada idilični Novi Zeland.

Svi su svjetski mediji pohvalili držanje Jacinde Ardern u ovome slučaju i suosjećanje koje je pokazala prema manjinskoj muslimanskoj zajednici, a nošenje muslimanske odjeće odjeknulo je pozitivno u islamskoj svijetu. Njezin lik u hidžabu osvanuo je na jednom silosu u Melbourneu u Australiji, ali i na najvišem neboderu na svijetu, Burj Khalifi.

Takvo ponašanje su joj kao plus uračunali i džihadistički osvetnici koji su umjesto Novog Zelanda svoj smrtonosni bijes usmjerili na Šri Lanku priredivši tamošnjim kršćanima krvavi Uskrs. Bombaši samoubojice ušetali su u tri prepune crkve i jedan luksuzni hotel sa stranim turistima. Dok su je jedni slavili, dio kritičara novozelandske premijerke je upozorio kako je pretjerala s paradiranjem u hidžabu te kako je posredno donijela smrt kršćanima u Šri Lanki. Najdalje je otišla televizijska zvijezda i novinska kolumnistica Katie Hopkins koja je predbacila Jacindi Ardern zašto se nakon terorističkog zločina u Šri Lanki nije "preobukla u papu" kako bi komemorirala smrt 259 kršćana koje su pobili radikalni muslimani.

Možda iza nošenja hidžaba ne stoji samo populistički pragmatizam Jacinde Ardern. Manje je poznato da je ona rođena kao mormonka, iako se u novije vrijeme očituje kao agnostik. Premda mormonska vjera nema nikakve teološke ili povijesne veze s islamom te dvije religije dijele brojne sličnosti. Ako preskočimo zapanjujuću doktrinarnu bliskost poput odbacivanja ideje o božanskom trojstvu ili činjenicu da su obje vjere osnovali proroci kojima je Bog objavio svetu knjigu (Kur‘an, Mormonova knjiga), dovoljno je spomenuti njihovo višeženstvo, prozelitizam, čedno odijevanje, antialkoholizam ili zabranu homoseksualnosti.

Važno je naglasiti da su oba teroristička napada odvratni čini. Na islamski džihad smo nažalost već naviknuli pa nam se čini "normalnim" kada se neki idiot zaleti teretnjakom na ljude koji nedužno ispijaju kuhano vino na božićnom sajmu u Berlinu ili nožem zakolje katoličkog svećenika tijekom svete mise u Francuskoj. Ni trenutni Papa se zbog toga previše ne uzrujava. Prije nekoliko dana je u povodu treće obljetnice brutalnog ubojstva 85-godišnjeg svećenika Jacquesa Hamela u ime islama i Alaha izjavio kako su i katolici nasilni te je u tome kontekstu spomenuo obiteljsko nasilje u kome "netko ubije svoju djevojku ili svekrvu". Naposljetku je u najboljoj maniri teologije oslobođenja za sve optužio kapitalizam.

Posebno je bijedan bio teroristički napad na muslimane u Christchurchu jer ga je u ime ideologije bjelačke nadmoći počinio mjesni ultradesničar. Osim što je pobio nedužne ljude i nanio bol njihovim bližnjima, taj rasist dao je potpuni legitimitet zagovornicima džihada. Ako već ne možemo prodrijeti u um i srca nasilnih muslimana i odvratiti ih od zlodjela, moramo uporno govoriti protiv desničarskog i svakog drugog ekstremizma. Poplava divlje desnice u Europi i Americi koja želi pomesti sve što je u politici bilo dobro, uključujući i liberalnu demokraciju na kojoj je sazdana politička arhitektura Zapada, ne sluti na dobro jer otvara prostor za jačanje ekstremističkih ksenofobnih skupina koje žele i fizički nauditi strancima.

Nedavni prosvjedi starosjedilačke populacije Maora na Novom Zelandu protiv masovnog oduzimanja njihove djece i stambene izgradnje na njihovoj "svetoj zemlji" koji su osudili nezainteresiranost premijerke za njihov položaj pokazali su drugo lice Jacinde Ardern. Ovoj postmodernoj ljevičarskoj populistici puno je bliže poziranje za modni časopis Vogue ili posjet 3500 kilometara udaljenom otočju Tokelau čijih 1500 stanovnika želi državnu neovisnost nego vađenje vrućeg kestenja iz vatre koje miriše na opaki kolonijalni rasizam. Njega su prakticirali vazda uglađeni Englezi gdje god su nogom stupili na tuđi teritorij. To pokazuje i svu bijedu pomodnog ljevičarenja (čak i u Katoličkoj Crkvi) kome je draže tobožnje pomaganje migrantima nego zauzimanje za socijalne slučajeve u vlastitim zemljama.

Maorima koji uglavnom žive integrirani u novozelandsko društvo iako i dalje obdržavaju živopisnu kulturnu autonomiju smeta što im socijalne službe masovnu oduzimaju djecu zbog njihova navodna zapuštanja. Možda su Maori i previše opušteni kada je riječ o roditeljskoj skrbi, ali činjenica da više od 50 posto oduzete djece dolazi iz njihovih obitelji jest razlog za uzbunu. To je i udar na maorsko dostojanstvo i njihov osjećaj za vlastitu tradiciju koja se temelji na naglašeno shvaćenoj obiteljskoj, rodovskoj i plemenskoj pripadnosti.

Maori danas čine nešto manje od 15 posto novozelandskog stanovništva zbog čega je ovo pitanje izrazito političke naravi. Ne može se starosjedilačka populacija u nekoj zemlji makar to bio i "napredni" Novi Zeland samo tako pozatvarati u nekakve sabirne centre, a njihova djeca predati socijalnoj službi samo zato što Maori puno piju i tuku svoje žene, bez obzira na sve "blagodati" državne intervencije u privatnu sferu. Bilo bi zgodno znati što o premijerki u hidžabu misle i pripadnici osebujne mješovite etničke skupine Tarara koja je nastala ženidbenim vezama Maorkinja i doseljenih Hrvata te je svojedobno obuhvaćala ljude s dna.

Očito je da populističkoj premijerki koja se zna lijepo odjenuti, vidimo to i na fotografijama iz Voguea, godi međunarodni ugled i pohvale sa svih strana. Voli je zapadna ljevica, ali i muslimani koje je osvojila višednevnim nošenjem hidžaba. Ipak to nije dovoljno za kompetentnu vladavinu. Vrijedi to i za ostatak svijeta. Samo hrabro i odlučno suočavanje s realnim problemima te donošenje optimalnih i pravodobnih rješenja nekoga čine dobrim i uspješnim političarom. Lijepo je biti samouvjeren i znati pozirati modnim fotografima, ali inzistiranje na međunarodnom imidžu uz istodobno zapuštanje naraslih lokalnih problema zbog kojih su političari izvorno i izabrani nije pravi način obavljanja ovog zahtjevnog zvanja.