Je li nešto ostalo od festivala glazbe, mira i ljubavi? Je li ostao duh zajedništva, skladnih vibracija, ekoloških i mirovnih poruka, bijega od materijalnog bogaćenja i ispraznosti svijeta? Ili nas je sve prožderao moloh gramziva kapitalizma i bešćutnosti prema slabijima? Zvone li poruke s koncerta još u našim ušima ili smo postali inertni prema siromaštvu, gladi, bolestima, ratovima, pustošenju prirodnih bogatstava, prije svega šuma i mora?
Ili su nekadašnji hipiji i slušatelji rock-glazbe ušli u pore korporativnog menadžmenta da ga promijene iznutra? Uglavnom i vjerojatno nije sve bilo uzalud, neki pozitivan odjek s trodnevnog koncerta je ostao, u nadi da je borba za bolji i pravedniji svijet neprekidna i dugotrajna. Istovremeno možemo žaliti što glazba nije ostala moćno sredstvo u mijenjanju svijeta kao nekada, jer su današnji mediji uglavnom dehumanizirani, okrenuti senzaciji, modi, banalnostima i traču.
Bilo kako god, ovog kolovoza slavimo pedesetu obljetnicu Woodstocka, najpoznatijeg glazbenog festivala na otvorenom, održanog od 15. do 17. 1969. Okrug White Lake pokraj mjesta Bethel u državi New York prvobitno nije bio zamišljen kao mjesto koncerta, ali je organizator usprkos otkazu u Wallkillu hrabro nastavio pripreme. Kada je počela gradnja drvene pozornice (na kraju su sagrađene čak tri, jedna uz drugu), organizacija, promocija, prodaja karata, pozivi izvođačima, suradnja s lokalnim vlastima i vlasnikom livade Maxom Yasgurom - sve je to poprimilo epohalne razmjere. Michael Lang i Artie Kornfeld predvidjeli su oko 60.000 posjetitelja, koji su trebali biti u žicom ograđenom prostoru. No sudbina je umiješala prste. Mnogi nisu htjeli platiti kartu (glazba narodu), mnogima se nije svidjela ograda, pa je koncert proglašen besplatnim. Vjerojatno je postojao strah od silnog mnoštva ljudi koja je krenula kao cunami. Autocesta od New Yorka prvi je put u povijesti bila zatvorena, o čemu je tijekom nastupa brbljao Arlo Guthrie. Na kraju je krdo od pola milijuna miroljubivih mladih ljudi gazilo livadu puna tri dana, ispunjena nevjerojatno uzbudljivom glazbom. Budući da su putevi bili zakrčeni, izvođači su dovoženi helikopterima, što se i čuje nekoliko puta na albumima.
DAN BROJ 1:
Za petak, 15. kolovoza, bili su predviđeni folkeri, kantautori, protestni pjevači, nježni i osjećajni. Zbog krkljanca na cestama raspored izvođača je promijenjen tako da prvo uživamo u neobičnom folk-bluesu krezubog Richieja Havensa (Freedom i Handsome Johnny), zaboravljenog ali sjajnog Berta Sommera (Jennifer, And when it‘s over, Smile) i izgubljenog u svemiru Tima Hardina (Hang on to a dream, Simple song of freedom, If I were a carpenter). Spomenimo još indijskog majstora na sitaru Ravija Shankara (Zapad je u to doba bio očaran indijskom kulturom i mistikom), tada nepoznatu kantautoricu Melanie, koja je gnjavila Michaela Langa da je uvrsti u program i tako uđe u povijest, i Arla Guthrieja (Coming into Los Angeles). Arlo je uporno i neobjašnjivo izbjegavao zahtjeve publike da otpjeva svoj poznati mini EP Alice‘s Restaurant. Dan završava kraljica folk-protesta Joan Baez fascinantno spajajući tradicionalne brojeve s modernijim country-rock pristupom po uzoru na Byrds (Joe Hill, Sweet Sir Galahad, Drug store truck drivin‘ man).
DAN BROJ 2:
U subotu, 16. kolovoza, kiša i pljusak sprječavaju nastup električnih grupa pa uskače Country Joe McDonald sa svojim poznatim pozdravom The ‘Fish‘ cheer i antiratnom I-feel-like-I‘m-fixin‘-to-die rag (Be the first one on your block, to have your boy come home in a box).
Slijedi u to doba nepoznata grupa Santana sa svojom uzbudljivom mješavinom latinorocka i San Francisco psihodelije (Soul Sacrifice), čiji prvi album izlazi tek za mjesec dana.
Strasti smiruju bivši vođa Lovin‘ Spoonfula John Sebastian prekrasnim baladama (I had a dream, Rainbows all over your blues) i britanski opičeni folkeri Incredible String Band.
Nakon toga na pozornicu iskoračuju boogie-blues legende Canned Heat s novim gitaristom Harveyem Mandelom, tu je i vođa i usni harmonikaš Alan Wilson i medo od pjevača Bob Hite. Njihova instrumentalna virtuoznost i preciznost vide se u biserima kao što su Woodstock Boogie i Going Up the Country. Tu su još Mountain, pa San Francisco heroji, jedan za drugim, Grateful Dead (Dark Star), Creedence Clearwater Revival (I Put a Spell On You), Janis Joplin (njezine glasovne čari pomalo su prigušene funky puhačkom sekcijom, ali svejedno blista u Ball And Chain, Work Me Lord) i najuzbudljiviji od svih Sly & The Family Stone. Njihov energičan i čvrst spoj soula, funka i psihodeličnih nijansi uspaljuje mase i potiče na ples, što se vidi na kolažu pjesama Dance To The Music i I Want To Take You Higher. U dubokoj noći drugog dana koncerte završavaju nevjerojatni Who izvedbom kompletne rock-opere Tommy (na albumu čujemo samo We‘re Not Gonna Take It) i nekoliko ranih klasika kao što su I Can‘t Explain, My Generation, Summertime Blues i Shakin‘ All Over.
DAN BROJ 3:
Nedjelju, 17. kolovoza, otvaraju, i to u ranu zoru, najbolja Frisco grupa Jefferson Airplane. Neubičajeno vedra i osunčana Grace Slick s ostalim članovima sastava pruža narodu užitak ubitačnim skladbama Volunteers, The Other Side Of This Life, Somebody To Love, Won‘t You Try/Saturday Afternoon, White Rrabbit i dr.
Joe Cocker & Grease Band svojim nastupom stječe status zvijezde, što je zaslužio talentom i glasom kao iz crnačkog ritam i blues bureta. Neponovljive su izvedbe With A Little Help From My Friends, Feelin‘ Alright i Let‘s Go Get Stoned. Njegov program završava opet u kiši i festival se prekida na nekoliko sati. Nakon pauze nastavljaju San Francisco veterani Country Joe & The Fish te najbrži pirotehničar i brzoprstić na gitari Alvin Lee s Ten Years After (I‘m Going Home).
Tijekom 1969. grupa Band nastojala se riješiti prirepka Dylanovih pratećih robova pa na festivalu izvode uglavnom kompozicije sa svog prvijenca Music From Big Pink. To nije uspjelo usprkos odličnom nastupu (The Weight) jer je publika cijelo vrijeme urlala Dylan, Dylan... Prgavi i namrgođeni menadžer Albert Grossman odbija uvrstiti glazbu svojih štićenika na film i albume. Nema ih čak ni na redovitim reizdanjima. Šteta. Glupan.
Blues nije zaboravljen, na binu se penje teksaški albino virtuoz na gitari Johnny Winter i njegov brat Edgar na klavijaturama. Elektrificirani čikaški i južnjački blues strastveno je predstavljen u Mean Town Blues, Leland Mississippi Blues i drugim pjesmama.
Svoj tek drugi nastup pred publikom šokirani Crosby, Stills & Nash započinju akustičnim programom, gdje se ističu skladne vokalne harmonije trija u Suite: Judy Blue Eyes (posveta tadašnjoj Stillsovoj dragani Judy Collins) i Marrakesh Express. U električnom programu pridružuje im se na klaviru i gitari Neil Young (Wooden Ships).
Blues-soul funky trubama nastavljaju Butterfield Blues Band, a na albume s koncerta dospijevaju Love March i Everything‘s Gonna Be Alright.
U ono doba, kada je rock još bio mlad, neobično je bilo čuti i vidjeti (srebrnkasta kičasta odijela, kao kokoši!) revival grupe koje prenose duh ranog rock‘n‘rolla i doo-wopa iz 50-ih. No uzbudljivi Sha-Na-Na uspjeli su se probiti svojim zaraznim plesnim programom pred dugokosom i nenaklonjenom publikom (At The Hop, Get A Job).
Najbolji festival u povijesti završava - a tko drugi nego Jimi Hendrix. Njegov menadžer je prije organiziranja rasporeda izvođača inzistirao da Jimi nastupi posljednji pa su mu ljubazno objasnili da su ovaj put svi glavne zvijezde. No Jimi je pobijedio, iako se broj publike već smanjio, a preostali izdržavali gladni, umorni i blatni. U vrijeme festivala Jimi je bio u prijelaznom razdoblju, tj. između rasformiranja svoje grupe Experience i stvaranja nove, potpuno crnačke, Band Of Gypsys. Zbrda-zdola okupljeni glazbenici nisu imali vremena za vježbanje pa u nekim trenutcima teško prate našeg nestrpljivog junaka u istraživanju i potpuno novom redefiniranju starih pjesama. No kada uspiju naći sklad, ostajemo zaprepašćeni tepihom zvukova i fuzijom bluesa, rocka i jazza. Tako izvedba tradicionalne američke himne The Star Spangled Banner ostaje besmrtna u svojoj mitološkoj nedodirljivosti. Ljudi se uglavnom smrznu i danas kada čuju uvodne akorde. Vječni vrhunac folkora rock-glazbe.
Izdana su dva albuma s Woodstocka - trostruki i dvostruki. Redatelj Michael Wadleigh snimio je jedan od najboljih rockumentaraca u povijesti. Mnogi izvođači postali su slavni na temelju filma - Richie Havens, Ten Years After, Joe Cocker i dr.
Joni Mitchell skladala je pjesmu Woodstock kao posvetu glazbenom događaju, koju su pak izveli Crosby, Stills, Nash & Young na albumu Deja Vu, a proslavili Matthews Southern Comfort.
Nedostajalo je sveto trojstvo - Beatles, koji nisu nastupali od 1966., Rolling Stones, koji su se pak spremali na turneju za promociju albuma Let it bleed, i Bob Dylan. Bobo je stanovao u Woodstocku, ali je izjavio da nije još spreman, što god to značilo. I on nije nastupao od 1966. Oni koji su odbili poziv bili su Doors, Led Zeppelin (usred stadionske turneje), Jethro Tull, Johnny Cash, a za većom slavom u povijesti još mogu žaliti Spirit i Iron Butterfly.
Zanimljiv je i slučaj Jeff Beck Group, koji su trebali doletjeti preko Bare. Iako najavljeni i otisnuti na posteru, Jeff Beck je rasformirao svoj sjajan sastav tri tjedna prije festivala (pazite imena - Rod Stewart, Ron Wood, Nicky Hopkins!). Neočekivano i mušičavo. Kakav propust u karijeri! Izvanserijski pijanist Hopkins ipak se dokopao Amerike i nastupio na koncertu kao prateći glazbenik Jefferson Airplaneu.
KRAJ DESETLJEĆA
U doba zalaska nemirnog desetljeća, koje je obilježeno atentatima na vodeće političke ličnosti (braća Kennedy, Martin Luther King), ratom u Vijetnamu, rasnim nemirima u gradovima (Watts), mirovnim i studentskim demonstracijama i borbom za veća građanska, crnačka i civilna prava (SAD je tada izgledao kao jako neslobodna zemlja) i spuštanjem prvog čovjeka na Mjesec, Woodstock festival bio je luč u tunelu tame. Kao najspontaniji događaj svog vremena pokazao je da se mladi mogu mirno okupiti tri dana bez incidenata i nasilja, uživajući samo u glazbi i jednostavno se družeći. Woodstock je pionirski pokrenuo lavinu koncerata na otvorenom (Isle of Wight, Watkins Glen, Glastonbury, Knebworth, Loreley i dr.) i proširio duh rock-glazbe i nesputane kreativnosti na ostala područja umjetnosti i kulture. Woodstock je bio jedan i neponovljiv!
Piše: Igor PAPA
Redatelj Michael Wadleigh snimio je jedan od najboljih rockumentaraca u povijesti. Mnogi izvođači postali su slavni na temelju filma - Richie Havens, Ten Years After, Joe Cocker i dr.
Prvi dan je završen nastupom kraljice folk-protesta Joan Baez, koja je fascinantno spajala tradicionalne brojeve s modernijim country-rock pristupom...
Kao najspontaniji događaj svog vremena Woodstock je pokazao da se mladi mogu mirno okupiti tri dana bez incidenata i nasilja, uživajući u glazbi i jednostavno se družeći
Otkazan Woodstock 50
S obzirom na ne baš slavno obilježavanje 30 godina Woodstocka (Rome, New York, 23. 7. - 25. 7. 1999.), te nešto bolju 40-godišnjicu, puno se očekivalo od bombastično najavljivane in live obljetnice planirane za 16., 17. i 18. kolovoza. Onda je iznenada stigla vijest da se Woodstock 50 otkazuje: “Žalosni smo što je niz nepredviđenih teškoća onemogućio da napravimo festival kakav smo zamislili, s odličnom listom izvođača koje smo dogovorili i društvenim angažmanom koji smo očekivali”, rekao je Michael Lang, suosnivač organizacije ‘Woodstock Music and Arts Festival’. Festival koji je trebao obilježiti 50. obljetnicu glasovitog slavljenja glazbe i mira 1969. Otkazivanje festivala nije iznenađenje nakon pet problematičnih mjeseci, tijekom kojih su organizatore odbile dvije lokacije u državi New York. Osim toga, festival je izgubio financijere, a glavne zvijezde, poput repera Jay-Z-a i pop-pjevačice Miley Cyrus, odustale su od nastupa. Možda i bolje da je tako ispalo. Neke je događaje najbolje ostaviti u prošlosti, kamo i pripadaju. (D.J.)
Priča insajdera
Svoj doprinos obilježavanju 50 godina Woodstocka dao je i slavni Michael Lang, objavljivanjem knjige “Woodstock - kako napraviti najveći festival na svijetu”. Lang je bio idejni začetnik Woodstocka i s obzirom na svoje bogato iskustvo ne samo što na 270 stranica donosi sjajne priče iz prve ruke o događajima, nastupima i svemu što se događalo tijekom “tri dana mira i glazbe” nego i pruža pogled u poslovni dio, sve što se zbivalo iza stvaranja tog događaja koji će definirati šezdesete godine prošlog stoljeća. Priča o festivalu započinje svojim odrastanjem u Bensonhurstu, odlaskom na Floridu, gdje organizira Miami Pop Festival, a selidba u Woodstock otvara novo poglavlje, u kojem počinje razmišljati o festivalu glazbe i umjetnosti. S tri partnera bacio se u taj pothvat i premda je o Woodstocku napisano mnogo knjiga, Langova pruža pogled iznutra na informativan i zabavan način, koji će se svidjeti običnim čitateljima, ali i pravim glazbenim znalcima. (D.J.)