Euro se ne uvodi na sljedećih pet godina, nema roka trajanja i nema mogućnosti napuštanja eurozone - to je potencijalno stoljetna odluka koja će utjecati na život naših praunuka - naglašava dr. sc. Marina Tkalec, znanstvena suradnica s Ekonomskog instituta u Zagrebu, te dodaje:

- I iako projekt jedinstvene valute počiva na ekonomskim temeljima i koristi se ekonomskim argumentima, uvođenje eura baš je zbog tog dalekog vremenskog horizonta uvelike i političko pitanje, pogotovo u kontekstu uvođenja eura kao završne faze pripajanja Hrvatske europskim ekonomskim i političkim prostorima. Slijedom svega, radi se o nacionalno važnoj odluci, koja ne bi trebala biti prepuštena monetarnim birokratima, ali ni neinformiranim građanima.

Problem s pismom namjere (poslanim od ministra Marića i guvernera HNB-a Vujčića, nap. DJ) jest to što ono nije prošlo javnu raspravu i što javnost nije bila upoznata sa sadržajem pisma i Akcijskog plana prije njihova slanja. Proces uvođenja eura, nažalost, nije počeo dobro i umjesto da nudi odgovore, samo otvara nova pitanja.

Što zapravo dobivamo uvođenjem eura, koje su prednosti, a koji eventualni problemi?

- Neupitna prednost uvođenja eura bila bi smanjenje transakcijskih troškova, kao i nestajanje valutnog rizika, što bi ukupno zemlju učinilo privlačnijom za inozemne investicije. Za građane i poduzeća nestali bi troškovi konverzije, a na makrorazini riješio bi se problem neusklađenosti valute u kojoj zarađujemo (kuna) i u kojoj štedimo/zadužujemo se (euro). S obzirom na to da naši najvažniji trgovinski partneri imaju euro, može doći do rasta konkurentnosti, uz ogradu da jednaka valuta može neke nedostatke konkurentnosti učiniti vidljivijima. Što se kamatnih stopa tiče, iskustva drugih posttranzicijskih zemalja koje su uvele euro govore nam da one zaista mogu biti niže s ulaskom u eurozonu. Međutim, postoji i opasnost da niže kamate povećaju zaduživanje, što nije problem bude li struktura tih novih dugova povoljna, odnosno bude li išla u korist gospodarstva, a ne imovine, posebice nekretnina.

U slučaju prihvaćanja jedinstvene valute zemlje obično izgube dobar dio alata ekonomske politike, čime gube fleksibilnost, jer im u slučaju krize preostaje jedino fiskalna politika, dok su valutni tečaj i monetarna politika izvan igre. I u dobrim vremenima gubi se poluga jer uz jedinstvenu valutu više nije moguće ekonomske politike optimalno prilagoditi lokalnim preferencijama i potrebama. Hrvatska dosad nije uvelike koristila mogućnosti monetarne politike, što bi značilo da iz trenutne pozicije ne bismo gubili mnogo, iako bismo zauvijek izgubili taj potencijal monetarne politike. Bez tog potencijala u krizi će nam preostati fiskalna politika, što znači ili povećanje javnog duga ili fiskalna kontrakcija. Ako vjerovnici nisu voljni financirati daljnje zaduživanje, preostaju strukturne reforme i mjere štednje. Neki će reći, konačno, i zaista konačno, ali treba uzeti u obzir da će takva fiskalna prilagodba imati i visoke ekonomske i društvene troškove rasta.

Kakva je inače procedura ulaska u eurozonu? Prema kakvom bi tečaju euro trebalo uvesti?

- Hrvatska prvo ulazi u Europski tečajni mehanizam, ERM II, što bi se, prema svemu sudeći, moglo dogoditi već sljedeće godine. U ERM II zemlja provodi najmanje dvije godine i za to vrijeme valutni tečaj kune prema euru ne smije znatnije odstupati od dogovorenog pariteta, odnosno smije se kretati samo 15 posto iznad ili 15 posto ispod središnjeg pariteta. U idealnim uvjetima, dakle da Hrvatska ispuni sve kriterije iz Maastrichta (fiskalni deficit ispod tri posto, razina javnog duga ispod 60 posto, niska inflacija, stabilan tečaj i niske kamatne stope) i da u ERM II provede dvije godine bez većih fluktuacija bilateralnog tečaja, u eurozonu bismo mogli ući s 1. siječnja 2023. Zemlje kandidati, međutim, u pravilu provode više vremena u ERM II jer recesija može pomrsiti planove, kao što je bilo s baltičkim zemljama, čiji se ulazak u ERM II poklopio s financijskom krizom, a proces uvođenja eura znatno odužio.

Euro se uvodi prema zadanom, unaprijed poznatom tečaju konverzije - koji je rezultat odnosa ponude i potražnje - dakle prema tržišnom tečaju. Kada tečaj ne bi bio tržišni, došlo bi do makroekonomskih neravnoteža i paritet ne bi izdržao. Kune se pretvaraju u euro prema istom tečaju za svu imovinu, obveze (i one uz valutnu klauzulu) i financijske tokove kao što su plaće i zarade. Zato se neće promijeniti omjeri kao što je dug u odnosu prema plaći za građane ili dug u odnosu prema zaradi za poduzeća. Konverzija je u tom smislu neutralna jer se sve konvertira prema istom tečaju.

Kad se sve uzme u obzir, koji je zapravo glavni problem ulaska u eurozonu?

- Problem s ulaskom u eurozonu gubitak je monetarne suverenosti i nemogućnost upotrebe alata monetarne politike, kako u slučaju recesije tako i u dobrim vremenima, kao nemogućnost vođenja optimalnih ekonomskih politika. Konkretno, s eurom kao valutom nećemo moći devalvirati tečaj i na taj način popraviti svoju međunarodnu poziciju, nego ćemo biti prisiljeni na internu devalvaciju (u biti, smanjenje plaća). Eurozona je skup previše različitih ekonomija da bi na krizu mogla optimalno odgovoriti u svakoj zemlji članici. Hrvatska bi tu mogla izvući deblji kraj. Naravno, treba biti iskren i reći da Hrvatska taj problem ima i bez eura. Odnosno, Hrvatska ni sada ne iskorištava puni potencijal monetarne politike, jer je tečaj kune prema euru praktički fiksan.

Nameće se i pitanje vođenja jedinstvene monetarne politike EU-a?

- Ideja eura je da građani više trguju i više putuju unutar europodručja, a da Europska središnja banka (ESB) provodi jedinstvenu monetarnu politiku, koju vlade pojedinih država neće moći krojiti prema svojim potrebama. Dakle, da bi upravljale inflacijom i gospodarskim rastom, članicama preostaje oslanjanje na fiskalnu politiku. Uloga je monetarne politike da spriječi pregrijavanje ekonomije i skrati vrijeme provedeno u recesiji. Monetarna politika ne može povećati dugoročne izglede rasta, ali ih može smanjiti ako je pogrešno implementirana.

Odustajanjem od nacionalne valute zemlja gubi tu važnu polugu ekonomske politike. S ulaskom u recesiju više nema vlastitu valutu koju može devalvirati i poduzećima omogućiti plasiranje proizvoda i usluga po relativno nižim cijenama, rast međunarodne konkurentnosti, rast izvoza i zaposlenosti. Bez nacionalne valute država više nema ni mogućnost snižavanja kamatne stope koja bi potaknula domaću potrošnju i rast gospodarstva. Ta osnovna mana u dizajnu eura dovodi do problema čim poslovni ciklusi zemalja članica nisu usklađeni.

Uzmite primjer Njemačke, čije gospodarstvo raste, i Italije, čije je gospodarstvo u recesiji. Jedinstvena kamatna stopa koju utvrđuje ESB u tom je slučaju za Njemačku preniska i može dovesti do pregrijavanja, a za Italiju je previsoka i onemogućava brz izlazak iz recesije. Zajednička kamatna stopa dobra je dok članice konvergiraju, ali loša čim počnu divergirati. E sad, sličnu situaciju možete imati i unutar zemlje koja ima nacionalnu valutu. Zamislite, da se Istra i Dalmacija pregrijavaju jer turizam cvate, ljudi se doseljavaju, proračunski prihodi rastu, i u isto vrijeme Slavoniju, u kojoj poduzeća propadaju, a stanovništvo se iseljava. Imamo dakle divergenciju, jednaku valutu i jednaku kamatnu stopu, ali, za razliku od europodručja imamo zajedničku fiskalnu politiku, koja će omogućiti fiskalne transfere unutar države, od regija koje se pregrijavaju prema regijama koje gospodarski usporavaju. Eurozona nema zajedničko fiskalno tijelo koje bi harmoniziralo monetarnu i fiskalnu politiku. Zato se od zemalja članica i kandidatkinja očekuje vrlo visoka razina transparentnosti fiskalne politike te se uvelike vodi računa o tome da zemlje ekonomsko zaostajanje rješavaju fiskalnom korekcijom.

Koliko je, i je li uopće, kuna kao nacionalna valuta ispunila očekivanja? Gubimo li odbacivanjem kune i uvođenjem eura dio suvereniteta?

- Kuna, nažalost, nikada nije ostvarila svoj valutni potencijal. Zaživjela je kao sredstvo razmjene, ali nikad potpuno kao obračunska jedinica (sjetite se da se cijene nekretnina, najma stanova i apartmana, pa i cijene automobila, najčešće izražavaju u eurima) ili kao sredstvo očuvanja vrijednosti (većina štednje je u eurima) - u biti, razlog je u nepovjerenju u javne institucije. Osim toga, od stabilizacije početkom 90-ih monetarna politika ograničena je nemogućim trojstvom, koje zapravo znači da je Hrvatska liberalizacijom kapitalnih tokova i čvrsto upravljanim tečajem, koji je omogućio stabilnost tečaja kune prema njemačkoj marci a onda i prema euru zapravo, izgubila monetarnu autonomiju (jer od tri želje nemoguće je ispuniti sve tri). Zbog toga je monetarna politika HNB-a bila znatno ograničena i hrvatsko gospodarstvo zapravo nikada nije uživalo potencijalne prednosti monetarne politike. Međutim, treba imati na umu da zemlje koje su de facto fiksirale tečaj (a i one koje su formalno uvele euro) nisu to učinile na temelju posve slobodne volje kreatora politike. Strukturna obilježja poput veličine gospodarstva i valutne strukture štednje utječu na odluke nositelja ekonomske politike. Takozvana neslužbena eurizacija u Hrvatskoj je visoka i perzistentna i regulator se nikad nije pokušao ozbiljnije boriti protiv nje, pa se postavlja pitanje želi li se taj proces uvođenjem eura dovesti do kraja ili se želi preuzeti rizik radikalne promjene monetarne politike, koja bi podrazumijevala napuštanje fiksnog tečaja, što bi u nemogućem trojstvu otvorilo mogućnost provođenja autonomne monetarne politike.

Pravo pitanje, dakle, ne glasi gubimo li uvođenjem eura dio suvereniteta, nego: Hoćemo li taj dosad neiskorišteni suverenitet početi iskorištavati ili ćemo pristupanjem eurozoni samo formalizirati dosadašnju pasivnu monetarnu politiku? (D.J.)