Najmlađa članica glazbene obitelji Huljić, 29-godišnja Hana, krenula je stopama svojih roditelja, poznatog hrvatskog kantautora Tončija i književnice Vjekoslave. Cijeli svoj život okružena ljudima iz glazbenog miljea, zvukom klavira i notama, ne iznenađuje što je odlučila posvetiti se glazbenom obrazovanju i gradnji karijere u tom smjeru.

Osim o obitelji, ova lijepa Dalmatinka pričala nam je o svojoj ljubavi prema putovanjima, kao i posebnom ritualu u kojem uživa u društvu mame, bake i dečka.

- Kad komponiram, osjećam se ispunjeno. Kad završim neku kompoziciju, prekrasan je osjećaj. Uvijek se preispitujete jeste li mogli nešto napisati drukčije. Svaki put bih iznova nešto mijenjala, ali moj me profesor naučio da kad nešto završim, to više ne diram – kaže Hana.

Koliko je činjenica da potječete iz glazbene obitelji utjecala na vaš odabir posla?

- Utjecala je toliko što sam odrastala budeći se uz tatinu svirku za klavirom. Roditelji nisu tjerali ni mene ni brata da se bavimo određenim zanimanjem, ali mislim da je okruženje u kojem smo odrasli poprilično odredilo to što se oboje želimo baviti glazbom. Iako je brat završio studij prava, po cijele dane svira i piše pjesme.

Otac vam je glazbenik, a majka književnica. Čijeg dara ste više naslijedili?

- Pisala sam u osnovnoj i srednjoj školi, uglavnom bajke ili pjesme. Dobila sam i neke nagrade za svoje radove, ali poslije nisam nastavila pisati. Radije se uhvatim slikanja, iako sam zbog obaveza i to zapostavila. Eto, odlučila sam se za komponiranje kao životni poziv. Odmalena sam i pisala pjesme.

Nitko toliko poštovanja nije iskazao prema ljubavi koliko vaši roditelji u pjesmama koje su napisali brojnim izvođačima. Uz njih su se mnogi parovi spajali, zaljubljivali, rastajali, sastajali, patili, radovali se... Koliko ste se vi ljubavi nagledali u svom domu?

- Svakog dana sam zahvalna što se moji roditelji toliko vole, znam da je u današnje vrijeme to, nažalost, rijetkost. Ako se nekad i prepiru, to uglavnom bude zbog pjesme na kojoj rade, jer žele da ispadne što bolja. Nas četvero živimo u istoj kući, a često je netko od nas na putu, ali najljepše nam je kad smo zajedno.

Kako je bilo odrastati i živjeti s prezimenom Huljić?

- To me često pitaju. Ima to dobrih i loših strana. Trudim se raditi nešto svoje, a da mi ne pripišu da je to zbog prezimena. Cijeli život se trudim, od početka školovanja išla sam paralelno u opću i glazbenu školu, na dva smjera na Akademiji, i želim se istaknuti svojim radom, a ne imati privilegije zbog prezimena ništa ne radeći. S vremenom sam se oglušila na negativne komentare. Ljudi su, nažalost, ljubomorni i ne poznaju mene ni moj rad. Zato volim živjeti u svom svijetu okružena svojom obitelji i prijateljima. Ima naravno i pozitivnih strana, primjerice, od pete godine poznajem Petra Grašu, otkako surađuje s mojim roditeljima. Tko zna koga bi drugog pitao da mu bude gost vokal u pjesmi “Srce za vodiča” da nije znao za mene i moj način pjevanja.

Međutim, upravo ste zbog poznatog prezimena dugo odgađali solo karijeru?

- Tati sam više puta morala objašnjavati da me nije briga hoće li netko imati negativan komentar na račun toga što dolazim iz poznate obitelji. Bojao se reakcija i podbadanja. Ne zato što je njemu stalo do nečijih komentara, nego zato što se postavio zaštitnički i htio me poštedjeti takvih situacija. No po tome ni ja ni brat ne bismo trebali raditi ništa u životu i nikad ne pokušati ništa iz straha od negativnih komentara. Cijeli sam se život opterećivala time, no više me uistinu nije briga. Došla sam do neke granice i jednostavno se prestala brinuti. Time se bavim i to jesam i ne planiram se skrivati. Valjda je to i stvar odrastanja.

Puno putujete, boravili
ste i u Kini…

- Navikla sam putovati tijekom pet godina studiranja, jer sam gotovo svakog tjedna putovala na jedan dan iz Splita u Zagreb na predavanja s obzirom na to da moj profesor kompozicije živi tu. Naporno je, ali kad nešto volite, onda se trud isplati. Doduše, tip sam osobe koja ne voli sjediti i stalno imam potrebu hodati. Zapričate se i družite, pa put brže prođe.

Što se tiče Kine, svako malo bi me nešto iznenadilo, drukčiji su mentalitet. Teško se sporazumjeti, jer uglavnom ne govore engleski jezik. Zanimljivo mi je što su ljudi, odnosno publika, drukčiji od grada do grada. No kad razmislite da je jedan njihov manji grad veličine cijele Hrvatske, onda i nije čudno da svaki njihov grad ima malo drukčiji mentalitet. Iznenade vas neke njima normalne stvari, kao što je vješanje sirovog mesa po sušilima za robu na prozorima, zajedno s odjećom, što smo vidjeli tijekom vožnje kroz grad Hefei. Kad bih se morala vratiti u neki grad, odabrala bih neki južniji. Osim što je toplije, ljudi su pristupačniji.

U glazbi kojih prostora najviše uživate?

- Volim slušati raznoliku glazbu, od klasike do britanskog popa, koji sam zavoljela slušajući ga iz bratove sobe. Volim čuti i sevdah.

Umjetnik Feđa Aaron Bučić izradio je jedinstveni Elkano nakit od srebra i poludragog kamenja s detaljima stakla iz vremena Rimskog Carstva starog dvije tisuće godina iz Izraela, te je izabrao vas za zaštitno lice. Kako ste se snašli u ulozi modela i koliko vam je bio zanimljiv ovaj angažman?

- Imala sam i prije neka snimanja za časopise, dok sam imala manju ulogu u glazbeno-dramskoj seriji “Stella”, te jednom u Londonu, u vezi s bendom u kojem sam kratko pjevala. Ipak, i ovaj put sam bila malo ukočena, pa sam stalno pitala: “Kako da stanem?” Kasnije se opustim, ali uvijek mislim da sam mogla i bolje. To mislim i kad pjevam ili komponiram, jako sam samokritična.

U kojim tipično ženskim stvarima najviše uživate?

- Nemam neke tipično ženske stvari u kojima uživam. Možda to kad me šminkaju i prave frizuru za fotkanje, jer ne odlazim baš na beauty tretmane. Najviše uživam u jednostavnim stvarima, kao što je ispijanje turske kave s mamom i bakom, ili dečkom.