Magazin
REPORTAŽA: VRUĆE LJETO U IRANU (II.)

Voda dragocjenija od urana
Objavljeno 3. kolovoza, 2019.
Povijesna istina: Pitanje je života znati kako se u pustinji dolazi do zaliha vode...

U kasnim večernjim satima stižemo u hotel u središtu Yazda, nakon što smo u nekoliko navrata promašili put, a jednom čak i sam grad, vozeći se dalje pokraj njega. U hotelu imamo uobičajenu večeru, s puno povrća i mesom. Lubenica, premda gotovo blijeda, izrazito je slatka i ukusna. Sutra smo u Yazdu pa se možemo duže ujutro odmarati, prije odlaska u pustinju.

Yazd je grad od 700.000 stanovnika. U njemu živi najveća skupina zoroastrijaca (zaratrušćana) - njih 30.000. Nakon osvajanja Perzepolisa Aleksandar Makedonski protjerao je u ovaj kraj nekoliko princeza i visokih časnika poraženih Ahamedinaca. Ahamedinci su prvi monoteisti na svijetu. Običaj je da svoje mrtve, nakon ceremonije, odnose na vrh obližnjeg brda i u sjedećem ga položaju izlažu lešinarima. Nakon nekog vremena pokapaju samo kosti u središnju jamu tog svetog prostora. Ovako se ovdje pokapalo i do prije 50 godina. Sada je taj običaj zabranjen, pa u neposrednoj blizini toga brda imaju svoje groblje.

Uspon na brdo je strm i prašan. Zamišljam povorku koja kreće sa svojim mrtvim prema vrhu. Nije im lako, a osobito nije lako jedinom ovlaštenom da mrtvaca donese do samog mjesta izlaganja lešinarima. Ovo brdo naziva se kulom tišine. Ovdje su dvije takve kule, odnosno dva obližnja brda. Nakon povratka u podnožje obilazimo renovirane građevine u kojima se nekada obavljao obred.

VODA JE BLAGO
U gradu se nalazi zaratrušćanski hram vatre, u kojem vatra gori neprekidno već 1700 godina. Za posebnih svetkovina pali se cedrovina, a posljednjih godina drvo trešnje (zbog visoke cijene cedrovine). Iznad ulaza u hram, koji je izgrađen sredinom prošlog stoljeća, nalazi se poznati simbol zoroastrijanaca. U sredini je lik Zaratustre - osnivača te religije. Zaratustra nije bio prorok, nego samo učitelj koji je do spoznaje jednog jedinog Boga došao svojim promišljanjem. Osnovna je ideja te religije: Čini dobro, govori dobro, misli dobro! Svaki dio simbola ima svoje značenje. Zaratustra je živio prije 3500 godina. Stoga oni slave drugu Novu godinu od kršćana. Unutar hrama nalazi se prostorija odvojena staklom iza koje je metalno ložište u kojem se održava vatra s pomoću kladica. Ponekad se može vidjeti svećenik kako dodaje novi komad drva i podržava vječnost te vatre.

U središtu Yazda je stari grad opasan zidinama koje su, kao i sve kuće unutar zidina, premazane crvenim blatom pomiješanim sa slamom. Kako nema kiše, jer je ovo pustinjski kraj, to se takve fasade dugo održavaju cijelima. Danas je cijeli ovaj kompleks staroga grada pod zaštitom UNESCO-a, kao svjetska kulturna baština. Posvuda u starom gradu vide se kupole s tornjevima. Kupole su iznad sabirališta vode koja su duboko u zemlji i do kojih podzemnim kanalima dolazi voda iz okolnih izvorišta u pustinji. Tornjići iznad kupola su hvatači vjetrova koji omogućavaju cirkulaciju zraka u sabiralištu, prozračivanje i hlađenje vode.

Posjetili smo muzej vode i upoznali način na koji se u pustinji dolazi do vode. Kopaju se bunari jedan do drugoga na udaljenosti od 50 do 100 metara, a između njih se kopaju kanali. Dužina tih kanala je od 6 do 130 km. U kanalima se skuplja voda i u blagom nagibu slijeva u sabirališta u gradu. Vlastite bunare, ispod svojih kuća, imali su samo najbogatiji, oni koji su dali najveće priloge za gradnju sustava i za njegovo neprekidno održavanje (jer se tuneli urušavaju i zatrpavaju pa ih treba stalno čistiti). Osim toga, i džamije su imale stalan pristup vodi. Dio skupljene vode odlazi za navodnjavanje poljoprivrednih površina, pa otuda usred pustinje i suše bogat urod i obilna žetva. Površine se natapaju sukladno s uplatom vlasnika. U tunelu je čovjek koji mjeri vrijeme navodnjavanja pojedine površine.

Predvečer odlazimo u vježbalište, u kojem vježba skupina od petnaestak muškaraca različite životne dobi. Vježbalište se nalazi ispod kupole sabirališta vode tako da je sabiralište nadsvođeno podijem za vježbanje. U donjem dijelu još uvijek se može vidjeti koliko je impresivno sabiralište nekada bilo i koliku je količinu vode moglo čuvati. U sve bržem ritmu bubnjeva i uz glas bubnjara izvode se različite vježbe razgibavanja i snage.

Jedan sat obilaska okolnog bazara bio je dovoljan da za 25 eura (900.000 riala) kupim prekrasan kovčeg. Napokon ću odbaciti onaj stari, koji sam morala nositi jer nije imao kotačiće. Kupujemo i druge potrepštine za sutrašnji odlazak i dvodnevni boravak u pustinji. Primjerice, veliku kopču s mašnom za kosu, kako bi moja marama kojom prekrivam glavu bolje stajala. Potom imamo kvalitetnu večeru u jednom od raskošnih restorana. Uživam u bamijama i slanom napitku od jogurta. Napokon, liježemo ranije jer sutra ujutro počinje put kroz pustinju dug 300 km.

PREMA ISHAFANU...
Dakle, krenuli smo ravno prema istoku - u srce pustinje. Nije to ona pustinja s dinama koju očekujemo iz američkih filmova, ili koju smo vidjeli u Tunisu. Ipak, i to je pustinja, u kojoj su zabilježene najviše temperature na Zemlji (u pijesku i do 100 Celzijevih stupnjeva!), pa se za nekoiko minuta može na taj način "skuhati" jaje). Iz ove pustinje izrastaju ogoljele visoke planine. Na njima ni drvca ni travke. Pijesak se uzdiže visoko po planinskim obroncima. Stijene su različitog geološkog podrijetla, što im daje na slikovitosti. Od bež, preko tamnocrvene, do gotovo crne boje.

Put nas vodi prema najpoznatijem zoroastrijanskom svetištu Čak-Čak. Nalazi se u planinskom masivu. Makadamskim putom uspinjemo se prema svetištu. Visoko je nad nama skupina kuća. Vise na stijeni kao da će se survati u podnožje. Autobus staje na prvom proširenju, a mi nastavljamo uspon pješice. Vijugav serpentinasti put vodi do prvih kuća. Ovdje se ljeti okupljaju vjernici i ostaju po nekoliko dana. Čuvar svetišta otvara nam vrata kako bismo ušli u špilju u kojoj gori vječna vatra već 1600 godina (plamen je donesen iz Yazda). Sa stropa visoke ali uske spilje kaplje voda pa otuda ime mjestu: čak - kap (onomatopeja). Uokolo na policama slike su s likom Zaratustre, kao i izvadci iz najstarije svete knjige na svijetu - Ghata.

Put nas dalje vodi na zapad, 300 km prema Isfahanu. Oko Isfahana smjestila se industrija čelika, nafte i tekstila. Grad ima dva milijuna stanovnika i središte je pokrajine. Treći je grad po veličini u Iranu, a drugi po značenju. Stvari ostavljamo u hotelu u samom središtu grada i petominutnom šetnjom stižemo na središnji gradski trg. To je ogroman trg, sa svih strana zatvoren jednokatnim kućama. U prizemlju su dućani, a na katu je prostor otvoren prema trgu, polukružno nadsvođen i noću osvijetljen. Na sredini trga nalazi se veliki bazen s brojnim vodoskocima. Oko njega skupljaju se ljudi, a neki se voze u kočijama s konjskim zapregama. Kočije stalno prolaze laganim kasom, a kako ovdje turista gotovo i nema, pretpostavljam da se u njima voze domaći ljudi, obično s djecom. Na jednom kraju trga uzdiže se sigurno jedna od najljepših džamija na svijetu. Građena je 25 godina i završena 1602. godine. Šeik se natjecao s Turcima tko će imati ljepšu džamiju, tako da se ova može uspoređivati s Ajom Sofijom u Istanbulu. Teško je reći koja je od njih plavija. Na njoj su radili najbolji arhitekti, obrtnici, dekorateri, majstori. U islamu se vjeruje da samo Bog može napraviti savršeno djelo, tako da je na raznim mjestima učinjena namjerna pogreška u gradnji.

Imamova džamija ima dvostruku kupolu. Kad se stane točno u sredinu ispod vrha kupole, javlja se efekt jeke i savršena akustika. Proizvedeni zvuk ponavlja se 49 puta, a ljudsko uho može registrirati do deset javljanja. Akustika je tako dobra da se, kad noktom lupnete po novčanici, javlja jeka. Fascinantno. Nakon toga obilazimo kraljevu džamiju (ili žensku - za kraljeve žene). To je Šeik Lotfallahova džamija, koja je na lijevoj strani trga, posve blizu glavne džamije, malo remek-djelo safavidskog graditeljstva. Nasuprot džamiji, na drugoj strani trga, izgrađena je kraljeva palača Ali Kapu. Po dužini velikog trga, nasuprot Imamovoj džamiji, impresivan je ulaz u gradski bazar. Sve to zajedno čini jedinstveni kompleks prekrasnog trga iz doba šaha Abbasa Velikog.

U večernjim satima na trgu počinje okupljanje obitelji. Cijele obitelji s brojnim članovima sjede na prostrtim tepisima. Večeraju i ispijaju čaj koji su donijeli u termosicama, ili ga priređuju na malim plinskim kuhalima. Sjede na travi ili na kamenom pločniku trga. Večer je pred petak, neradni dan u islamskom svijetu. Vidi se da u Iranu još uvijek postoje tradicionalne obitelji, koje se često okupljaju. To je ono što je kod nas nestalo još 60-ih godina prošlog stoljeća.

Večeramo u restoranu našeg hotela i potom šećemo glavnim trgom i ulicama okolnog bazara, u kojem vlasnici počinju zatvarati svoje trgovine oko 21 sat. Nakon ugodne večernje šetnje, koja je prošla čak i bez kupnje razglednica, koje nismo nigdje mogli naći, vraćamo se u hotel.

Kratkom jutarnjom šetnjom dolazimo na središnji gradski trg Našk e Džahan (ili Trg imama Hommeinija). Stojimo ispred kraljeve džamije i gledamo na suprotnu stranu trga, na palaču Ali Kapu. Bila je to palača šeika Abbasa Velikog. Ne doima se velikom, premda joj je unutrašnjost funkcionalna na pet katova. Najdojmljiviji je sam ulaz u palaču, koji je bogato ukrašen obojenim gipsanim zidovima. Motivi s tih zidova česti su i na tepisima kao osnovni uzorak u kremboji. Uspinjemo se uskim zavojitim stubištem i na trećem katu izlazimo na visoko natkrivenu terasu s koje se izvrsno vidi cijeli trg s vodoskocima. Na terasi je bazen koji je imao tri vodoskoka, a tlak vodenog stupca postizao se radom goveda. Visoki drveni stupovi, ozbiljno načeti crvotočinom, nose ukrasni drveni strop, koji je uspješno renoviran. Ovdje nema ni jedne metalne zakovice, sve je spojeno drvenim klinovima.

BRKOVI, BEZ BRADE
Dolazimo i do središnje prostorije, u kojoj su se održavali sastanci šeika s uzvanicima. Okolo su brojna vrata koja su služila posluzi da na najbrži način nešto donese i ode iz prostorije.

Šetnjom gradskim ulicama odlazimo u obilazak druge palače - Čehelsotum ili Palače 40 stupova. Premda zapravo velik ulaz nadsvođuje drveno krovište, koje drži 20 stupova, njihovo zrcaljenje u velikom bazenu, u dvorištu ispred ulaza, daje dojam da je broj stupova dvostruko veći. Stupovi su visoki bar deset metara i izrađeni su od drva platane u jednom komadu. Unutrašnjost glavne dvorane ukrašena je monumentalnim slikama na platnu. Na jednoj je prikaz šaha Abbasa Velikog kako prima delegaciju iz susjedne zemlje koja je došla moliti za pomoć za ponovnom uspostavom čvršće vlasti. Na slici su prikazane stvarne osobe koje su tada živjele na dvoru i odigrale važnu povijesnu ulogu. Svi safavidski velikodostojnici imaju dugačke i debele brkove. Brade su im obrijane. Spadali su u red derviša. Na zidu su i slike poznatih bitaka. Na jednoj je i bitka sa Sulejmanom Veličanstvenim, koji je porazio perzijsku vojsku ubivši pritom oko 30.000 vojnika. Nije se dugo ovdje zadržao, jer je u to vrijeme sa svojom vojskom prodirao u Europu. Nakon te bitke Turci odlaze prema Balkanu, gdje su već započeli osvajanje.

Potom odlazimo i do treće palače - Haši Behešt. Danas je to državna palača u kojoj se održavaju važni državnički prijmovi. Sada je u renoviranju. Nekada je to bila palača za osam šeikovih žena, prvih u haremu. U palači je sve oktogonalnog oblika, od središnje prostorije s bazenom za druženje žena, preko soba u kojima je živjela svaka od njih, do oblika pločica na podu. Usput nam je i najluksuzniji hotel u Iranu hotel Abbasi. Taj se hotel smatra najstarijim hotelom u svijetu. Star je 400 godina. Dvorište hotela, ukrašeno brojnim biljkama i stablima, uokvireno je prostorijama nekadašnjeg konaka - saraja, medinom i ulaskom u bazar. Ručamo odlično u najstarijem restoranu u Isfahanu. Premda u restoranu ima mnogo stolova, na ulaznom stubištu čeka na svoj red velik broj ljudi. Mi ulazimo jer nas čekaju rezervirani stolovi.

SIGURNA ZEMLJA
Nakon ručka vozimo se autobusom prema rijeci, u kojoj sada nema vode, i njezinim prekrasnim mostovima. Izbijamo na široko korito rijeke, koja ovuda teče samo zimiu, a u drugo vrijeme vodu skupljaju za sušno razdoblje za potrebe grada. Prvi most koji obilazimo je Hadžu most. Ima dvije razine s brojnim lukovima. Prelazimo na drugu obalu donjom razinom mosta, a vraćamo se gornjom. Iz autobusa vozač iznosi termosice s vrelim čajem te pribor za kavu. Sjedimo na prilaznom stubištu koje se spušta niz obalu prema koritu rijeke. Ovdje je posve normalno da ljudi sjede na otvorenom i druže se ispijajući čaj.

Odlazimo u trgovinu tepiha u kojoj smo bili sinoć. Vlasnik nas časti pićem (čaj, kava) i izvrsnim kolačima. Uz put pokazuju tepihe onima koji su zainteresirani. Tako, kao od šale, naš suputnik kupuje mali prekrasni svileni tepih iz Goma za 1000 eura. Izrađen je od kaspijske svile. Početna mu je cijena bila 1750 eura. Izlazimo u obilazak okolnih trgovina sa srebrnim nakitom. Uz cjenkanje, kupujem srebrni prsten s oniksom i prekrasne naušnice s rubinom.

Napuštamo Isfahan na putu prema Teheranu, koji je udaljen čak 500 km. Tridesetak kilometara prije grada Kaskaija smjestila su se golema postrojenja za preradu urana. Čuvaju ih od napada iz zraka protuzračnim topovima. Nakon vegetarijanske večere u usputnom restoranu na autocesti stižemo u zračnu luku. I na kraju, Iran je sigurna zemlja. Telefon i internet dostupni su u većini gradova, no veze nisu dobre.

Piše: Ina STAŠEVIĆ
Svi safavidski velikodostojnici imaju dugačke i debele brkove. Brade su im obrijane. Spadali su u red derviša. Na zidu su i slike poznatih bitaka...
Oko Isfahana smjestila se industrija čelika, nafte i tekstila. Grad ima dva milijuna stanovnika i središte je pokrajine. Treći je grad po veličini u Iranu, a drugi po značenju...
Naš suputnik kupuje mali prekrasni svileni tepih iz Goma za 1000 eura. Izrađen je od kaspijske svile. Početna mu je cijena bila 1750 eura...
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TEMA TJEDNA: INVESTIRANJE U KAPITALNE PROJEKTE (I.)

Hrvatska postaje veliko gradilište

2

INTERVJU: ANDREJ GRUBIŠIĆ

Premalo nas radi, a imamo nisku prosječnu produktivnost

3

TJEDNI OSVRT

Pernar i protiv zdravlja i protiv Boga