Ovih dana Grad Osijek potpisat će ugovor s izvođačem radova za unutrašnje uređenje i privođenje funkciji 1400 od ukupno 4800 četvornih metara Kulturnog centra. Sedam milijuna kuna iz gradskog je proračuna, a početak radova bio je onemogućen neriješenim imovinsko-pravnim odnosima. Sada je sve crno na bijelom, a to znači i da će nedavno izabrani prvi ravnatelj, 36-godišnji Ivan Kristijan Majić (rođeni Zagrepčanin, koji je u Veszpremu diplomirao kazališnu teoriju i povijest kazališta) uskoro moći u realizaciju prvih programa iz svoga četverogodišnjega plana.

Zašto si se prijavio na natječaj za ravnatelja KC-a?


- Manje-više u ovom poslu je sve ono što ja već radim i želim raditi u Osijeku. Kulturni centar do sada nije postojao, a odavno mislim da je točka koja je gradu potrebna kao mjesto gdje će se kultura doživljavati na mnogo širi način. Ne isključivo izložbe, koncerti, predstave, nego u kao mjesto gdje će ljudi moći sjesti, razgovarati, iznositi prijedloge, mjesto gdje će kultura moći ući u grad kao sastavni dio naše svakodnevice.

Ne kanite od KC-a napraviti elitno središte, kakav možda gradu veličine Osijeka i treba?


- Ovaj KC treba biti i takav, no kultura treba imati mnogo širu bazu, mora pokrivati sve stanovnike grada i mora izlaziti iz potreba grada i građana. Tu potrebu s jedne strane treba potencirati kako bi bila što veća, da građani budu što gladniji kulturnih događanja, a s druge strane grad treba imati i svoju dnevnu kulturu, koja ne smije biti trenutak u kojem dođemo u kazalište na predstavu ili u galeriju na izložbu, nego da je kultura od trenutka kad smo se probudili do navečer. Da je kultura vezana uz ono o čemu ćemo razgovarati na privatnoj kavi, da je dio posjeta tržnici, šetnje gradom. Kultura mora biti prisutna u što širem dijelu života u gradu.

To se ne postiže preko noći.


- Točno, to je proces i to je odgovor na pitanje zašto sam se prijavio na mjesto ravnatelja KC-a. Upravo to me zanima: graditi, stvarati vrijednosne sustave koji će trajati i biti pravi pokretači u ovom gradu. Mislim da je Osijek prije svega grad prilika, takav mi se svidio od prvoga dana kada sam ga upoznao. Volimo imati neriješene stvari, volimo - uvjetno rečeno - probleme, jer oni su inspiracija koju voli svaki umjetnički izričaj. Promatrajući kulturno-povijesna razdoblja, načelno uvijek se u kriznim i nepovoljnim trenutcima rađa kulturni razvitak, jer ga situacija motivira. Mislim da upravo ‘neprilike‘ mogu biti sjajne prilike, posebice u kulturi, a ona definitivno može biti poluga za razvitak drugih aspekata društva.

Tvoje (buduće) radno mjesto godinama zjapi prazno, uz sporadične kulturne programe, u ne baš adekvatnim uvjetima.


- Na njemu se stalno radi. Zgrada još nije dovršena. Sada su riješeni imovinskopravni odnosi, osigurana su sredstva za nastavak radova. Nadam se da bi natječaj za ravnatelja bio raspisan i da nije tako, jer mislim da KC kao institucija i ova zgrada ne moraju nužno biti jedno. KC je nešto što se već moglo prije pokrenuti jer je to institucija koja će se drukčije baviti kulturom i širinom koju ona može ponuditi gradu. Zgrada KC-a bit će samo mjesto održavanja događaja koji će se odvijati i drugdje u gradu.

Hoće li KC imati i dislocirane prostore?


- Prvenstveno će biti na usluzi svojim produkcijama, no njegova važna uloga je i da bude na usluzi drugim institucijama i kulturnjacima grada.

To je sve sadržano u tvom četverogodišnjem planu? Jesu li neke suradnje već na papiru?


- Moj plan bio je jedan od ključnih dokumenata na temelju kojega sam izabran, pa bih se volio držati njegovih osnovnih postura, jer sam se potrudio i učinio ga detaljnim i sveobuhvatnim. Mislim da se na njemu može graditi KC.

Poznavajući tvoj modus operandi, može se očekivati suradnja i s nevladinim udrugama, pojedincima, što se i uklapa u tvoj moto da kultura treba izlaziti iz potreba grada i građana.


- Ako se ne ćemo baviti mladima i novim naraštajima, za pet godina ne ćemo imati publiku. Tko su ljudi koji će za pet godina ići gledati predstave u HNK ako od malih nogu nisu kulturu doživljavali kao nešto što se i njih tiče i što ih zanima? Stoga mislim da je jako važno izgrađivati publiku, jer se to ne događa preko noći. Tomu se treba posvetiti KC, kao i velikom potencijalu Osijeka - mladima. Osijek je grad pun mladih obitelji s djecom i ima golemo sveučilište, čega mnogi nisu svjesni. U poluvidljivim sferama žive osječki studenti koji su golem potencijal.

Kao publiku i aktere.


- Upravo oni su potencijalni suradnici KC-a i drugih gradskih kulturnih institucija. Budu li svoj studentski život provodili uključeni u život grada i dobro se osjećajući ovdje i doživljavajući Osijek kao mjesto gdje mogu zadovoljiti sve svoje potrebe, lakše će ovaj grad procijeniti kao mjesto gdje mogu ostati živjeti.

Koliko dugo se još u KC-u ništa ne će moći odvijati? Mandat teče, uvjeti su još uvijek gerilski.


- Program KC-a ne mora nužno ni biti vezan uz zgradu, nego u pop-up prostorima, što se i ubuduće planira, no jako je lijepo što će se privođenje kraju radova poklopiti s početkom aktivnosti KC-a. Velika dvorana ne će biti dovršena u ovoj etapi, no mnogi drugi prostori hoće, pa će se već od sljedeće godine ovdje moći održavati razni programi, ne u gerilskim, nego uvjetima reprezentativnog prostora koji Osijek još uvijek nema, a u kojem će se svatko osjećati ponosno. Siguran sam da će takav prostor mnoge potaknuti da razmišljaju o potencijalima kulture u gradu, a mi ćemo početi sa svojim glavnim programskim smjerovima: 1. kultura mladih - niz programa koji će pokušati vezati mlade uz projekte KCO-a; 2. kultura 365 - program dnevnih kulturnih potreba i kultura koja živi cijelu godinu, izlazak u javni prostor i raspirivanje kulturne vatre građana; 3. razvitak gradskog kulturnog brenda - rad sa svim dionicima u kulturi grad, ali i umjetnicima iz inozemstva na stvaranju i promociji kulturnog brenda. Nekoliko inozemnih programa planiramo dovesti u grad, ali i naši kulturni programi mogu predstavljat će Osijek vani.

Bilo je pokušaja brendiranja Osijeka.


- Brendiranje je proces koji traje i više je istraživanje, a manje posao koji treba obaviti.

Hoće li za drugu fazu obnove također biti približan iznos dovoljan?


- Trebamo raspisati natječaj za idejno rješenje unutrašnjeg uređenja dvorane, a tek će se onda osiguravati sredstva.

Prvi se ravnatelj pamti ili baca u vodu? Što si prognoziraš? Sigurna sam da je uzbuđenje veliko, ali da je bilo i straha?! Nije mala stvar biti ravnatelj, k tomu još i prvi.


- Nije mala stvar. Jako mi je uzbudljivo ne to što sam prvi ravnatelj, nego što mogu sudjelovati u izgradnji KC-a, u postavljanju temelja, što smatram velikom čašću. Kulturni zivot grada postoji, puno se sjajnih stvari u gradu vec radi i dogada, bas zato se planiram posebno posvetiti onima kojih je manje ili ne funkcioraju. To je ono što volim i što sam i do sada radio. Bez obzira na kojoj međusektorskoj strani bio, oduvijek sam volio probijanje leda. I KC nastupa kao veliki ledolomacgradi svoju liniju, što nije jednostavno, jer je to borba s tonama leda. Kada se to probije, kultura u gradu će prodisati drukčije.

Je li spremnost na pionirstvo i probijanje leda tvoja najveća snaga?


- Ne znam je li to moja najveća snaga, ali to je nešto što volim i što se stalno usudim raditi. Tomu umjetnici i kulturnjaci moraju trajno biti okrenuti. To nije nekonstruktivno istraživanje, hodanje naokolo bez fokusa. Treba imati ciljeve, strategije, ali i ostati gladan razvitka. U kulturi je najgore kad se institucije i umjetnici uljuljkaju, kada se sve događa prema ustaljenom redu.

Ne valja kad sve valja?


- U umjetnosti definitivno! Ona je bliska filozofiji i iziskuje stalno propit(k)ivanje i refleksiju prema realnom životu. S obzirom na to da se život i mi stalno mijenjamo, važno je da i umjetnost koja nas u tom treba pratiti reflektira te promjene. Bez promjena umjetnost stagnira. Krize i problemi su velike prilike kojih se ne treba bojati, nego prigrliti i iskoristiti.

Prošao si svašta, no čini se da je tvoj put (bio) ispravan?


- Ništa u životu nije pravocrtno, da pod gasom dođete na cilj, a iza vas se praši. Mislim da je najvažnije, a što nama nedostaje - sustavni rad, da znate zašto nešto radite, te kamo idete, da imate strategiju.

Kao studentu sigurno ti nije bilo jasno dokle ćeš stići?!


- Imao sam veliku želju živjeti s prirodom, zato sam i izabrao manji, ugodniji grad u kojem će ta prirodna načela funkcionirati, a opet će biti suvremen.

A završio si u betonskom mastodontu.


- Plan za ovaj betonski mastodont je da bude maksimalno samoodrživi. Planiramo potpuno ozeleniti terasu s krovnom pozornicom i želimo iza sebe ostaviti što manji otisak u ekološkom smislu, postaviti što veće površine solarnih ploča i da proizvodimo zelenu kulturu. Priroda je i grad i beton, tako smo dijelom prirode. To nije uvijek pozitivno, ali to ne znači da te procese ne možemo vraćati, unositi prirodu u urbane sredine. Priroda nije samo zelenilo na zgradi nego i zelenilo u našim glavama. Kultura je potrošač energije i novca i stoga se čini neekološkom, no i umjetnost se može reflektirati na brigu o okolišu. To su projekti koje želimo i planiramo podržavati. Planiramo pokrenuti unplugged festival bez struje.

Koji je razlog tvog odlaska u Finsku za nekoliko dana?



- Idem kao predstavnik Hrvatske, a EDERED - europski dramski susreti su projekt koji traje 40 godina i uključuje rad s darovitim mladima, koji se na festivalu sastaju i rade. Svake godine druga je država i drugi grad domaćin, a dogodine u kolovozu bi to bio Osijek i ugostio 300-tinjak sudionika iz 15-ak zemalja. Bio je to jedan od programa u sklopu kandidature Osijeka za EPK 2020. i veseli me što ćemo ga realizirati. Ovaj bi festival mogao donijeti malo međunarodnog duha poput gimnastičkog kupa. Na nekoliko bi se lokacija održavale predstave, radionice, na kojima bi mladi razmjenjivali kazališne ideje. Moglo bi se uključiti mnoštvo mladih iz cijele regije. Bio bi to zanimljiv mélange kultura i ljudi, jer s mladima dolaze i redatelji i koreografi, što rezultira sjajnim produkcijama.