Energetski institut "Hrvoje Požar" izradio je nacrt Strategije energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom do 2050. godine koji bi trebala usvojiti hrvatska Vlada. Izradi nacrta Strategije prethodila je izrada analitičke podloge kroz Zelenu i Bijelu knjigu, a Institut je izradio i Stratešku studiju procjene utjecaja na okoliš za Strategiju energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. godine s pogledom na 2050. godinu.

Nacrtom prijedloga Strategije energetskog razvoja, kako je bilo istaknuto dok je taj dokument bio na e-savjetovanju, redefinirani su optimalni energetski miks i razvojni energetski projekti u cilju osiguranja energetske neovisnosti Republike Hrvatske. Također, posebna je pozornost poklonjena sigurnosti opskrbe i održivosti te konkurentnosti energetskog sustava. Navedeno je usklađeno s ciljevima iz direktiva Europske unije po pitanjima smanjenja potrošnje, smanjenja emisija stakleničkih plinova, održivosti energetskog razvoja, konkurentnosti energetskog sustava i pozitivnog investicijskog okruženja.

Institut, kojemu je na čelu ravnatelj, dr. sc. Goran Granić, obilježio je početkom srpnja 25. obljetnicu rada, a tom je prilikom Granić govoreći pred novinarima o energetskoj politici u Hrvatskoj naglasio da država ne bi trebala uvoditi premijski sustav poticanja projekata obnovljivih izvora energije, koji je za kraj godine najavio ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić. Granić je izrazio stav da za to nema potrebe i naglasio kako bi se premijskim sustavom novi veliki projekti obnovljivih izvora i dalje štitili od financijskog rizika, a trošak bi snosili svi kupci električne energije kroz više cijene. Istaknuo je kako je premijski sustav prošlo vrijeme, da za njega više nema potrebe s obzirom na to da je poslužio u tranzicijskom razdoblju u prošlim godinama, ali je danas nadživljen. Granić drži da investitori, proizvođači opreme i financijske ustanove sada trebaju biti izložene tržišnim rizicima.

S ravnateljem EIHP-a Goranom Granićem razgovarali smo o toj temi, kao i općenito o proizvodnji "zelene" i energije iz fosilnih goriva te poticajima za električna vozila.

Nedavno ste prilikom obilježavanja 25. godišnjice Instituta "Hrvoje Požar" izjavili da Hrvatska ne bi trebala uvoditi premijski sustav poticanja projekata obnovljivih izvora energije. Možete li to pojasniti? Znači li to da su se stekli uvjeti da se investicije u solarne ili recimo vjetroelektrane mogu vratiti bez državnih potpora?

- Prije više od 20 godina kada su definirani prvi modeli za potporu proizvodnji obnovljivih izvora, imali su za cilj da se stvore financijski modeli koji bi dali sigurnost investitorima, osigurali tehnološki razvoj i omogućili povećanje proizvodnje iz obnovljivih izvora. To je bilo jedino moguće s potporom, koja je uzeta od kupaca električne energije i dana proizvođačima energije. Od tada do danas prijeđen je veliki put, tehnologije su napredovale, posebno sunca i vjetra, pa su cijene investicija i proizvodnje višestruko pale. U isto vrijeme proradili su financijski mehanizmi cijena emisija ugljičnog dioksida, što je dovelo do rasta cijena na veletržištima. Kada se uzme u obzir trend smanjenja cijena za sunce i vjetar i trend povećanja cijena za emisije ugljičnog dioksida, naše je mišljenje da za nove projekte sunca i vjetra nisu potrebni poticaji. Možda će trebati u prijelaznom razdoblju osigurati fond rizika dok se financijske institucije ne prilagode novim uvjetima.

Kolike su te potpore za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, jesu li one u Hrvatskoj previsoke?

- Poticaji su u samom startu bili nužni. Kod nas se nije osigurao dinamični sustav promjena pa su nešto veći nego što su trebali biti. Za sada je važno kako dalje.

Spomenuli ste da je potrebno ukloniti barijere da bi građani u većem opsegu ulagali u fotonaponske elektrane. Koje su to barijere? Kako pojednostaviti postupke?

- Ako se nešto želi omasoviti i ubrzati, onda treba ukloniti administrativne barijere i olakšati da se investicija može brzo realizirati. U tehničkom smislu važno je da HEP ODS (Operator distribucijskog područja) ubrzanim procesom instalira napredna digitalna mjerenja, koja će omogućiti da se sve energetske transakcije zabilježe. Druga važna stvar je da se priključak solarnih uređaja može bez velikih administrativnih prepreka, samo prijavom, instalirati od ovlaštene osobe, te da se eventualni viškovi proizvodnje mogu prodavati preko opskrbljivača i ovlaštenih trgovaca.

Kako Hrvatska može povećati proizvodnju "zelene" energije, jesu li poticaji ipak nužni i u kojem segmentu?

- Segment bioenergije vjerojatno će tražiti određenu potporu na investicijskoj strani u okviru bioekonomije. Primjerice, to je potpora malim poljoprivrednim proizvođačima da realiziraju i proizvodnju bioplina za svoje potrebe.

U usporedbi sa zemljama u okruženju, pratimo li trendove kada je u pitanju proizvodnja energije iz obnovljivih izvora?

- U usporedbi sa zemljama regije mi smo kao članica Europske unije u prednosti jer su cijene energije ekonomske, a u usporedbi sa zemljama EU-a možemo pratiti ciljeve politike EU-a.

Ima li smisla poticati javnim novcem kupnju električnih automobila kada električna energija još uvijek najvećim dijelom nastaje od fosilnih goriva? Kada bi se taj omjer između "zelene" i energije nastale uporabom ugljena, nafte ili plina mogao promijeniti u Europi?

- Promjene u prometu su proces koji će trajati godinama. U ovom trenutku nije problem mali broj električnih automobila, već prosječna starost automobila, što je vezano za kupovnu mogućnost građana, a rezultira većom potrošnjom goriva i većim emisijama ugljičnog dioksida. Sve što se događa u Hrvatskoj oko električnih automobila ima za cilj promociju ideje elektromobilnosti. Protiv toga sam da se daju velike potpore i ide u masovnu primjenu jer po cijenama to još nije zreo komercijalni proizvod. Što se tiče pitanja o fosilnim gorivima za proizvodnju električne energije, to se mora promatrati kao proces u kojemu će svaki dan biti sve više proizvodnje u obnovljivim i manje proizvodnje u fosilnim.

Jesu li Hrvatskoj nužne nove elektrane koje će koristiti fosilna goriva i kakve, s obzirom na to da nemamo dostatnu proizvodnju električne energije za vlastite potrebe?

- Iduće razdoblje od 30 godina bit će tehnološki izazovno i sigurno će donijeti nova tehnološka i komercijalna rješenja, ali je teško odrediti dinamiku tog procesa. Najveći problem obnovljivih izvora je njihova ovisnost o klimatskim parametrima, pa je nužno osigurati skladištenje energije, proizvodnju iz hidroelektrana i crpnoakumulacijskih elektrana i jednim dijelom iz plinskih elektrana. Nije posve sigurno što će se događati s razvojem tehnologija izdvajanja i skladištenja ugljičnog dioksida, koje su se u nekoliko ciklusa pokretale i zaustavljale. Hrvatska ima iskustva sa skladištenjem ugljičnog dioksida, a ima i iskorištenih bušotina. Tu je još tehnologija elektrolize vodika i miješanja s plinom. Vjerojatno ćemo za desetak godina biti sigurniji u kojem će to smjeru ići.

Koliko bi se mogla promijeniti hrvatska energetska slika ako bi istraživanja ugljikovodika, koja se provode posebice u Slavoniji, donijela komercijalno iskoristiva otkrića? Očekujete li to?

- Svako istraživanje je neizvjesno i tek se nakon završenih istraživanja može zaključiti o kakvim se resursima radi. To treba prije svega promatrati kao gospodarski projekt, a onda kao energetski. On će se dogoditi samo onda ako ekonomija tog projekta pokaže isplativost.