Proteklih tjedan i više dana naslušali smo se između ostaloga i pojma “rekonstrukcija”, s kojim se razbacivalo po tiskanim i elektronskim medijima u tolikoj mjeri da se mogao steći dojam kako o toj riječi, rekonstrukciji samoj, ovisi sveukupni opstanak u zemlji kakva je Hrvatska. Bombastični naslovi, prozivanje premijera i ministara, traženje smjena, prijetnje interpelacijama u Saboru, konstrukcije i rekonstrukcije, i još mnogo drugoga, dominiralo je ovih srpanjskih dana na uzavreloj domaćoj političkoj i medijskoj sceni.

I onda je premijer odlučio reći - dosta! Tražili ste rekonstrukciju, dobili ste rekonstrukciju, jer sam ja tako odlučio! Ali što je zapravo ta riječ, što ona znači izvorno, i koliko se njezina uporaba uklapa u kontekst u kojem se kod nas rabi posljednjih dana? Dakle, ako se poslužimo Hrvatskim leksikonom kao vjerodostojnim izvorom znanja, rekonstrukcija je novolatinska riječ i znači: 1. obnovu, ponovno uspostavljanje nekadašnjega stanja; preuređenje na novim načelima; obnavljanje oštećenih ili propalih umj. i pov. spomenika, dokumenata; 2. lingv. uspostavljanje vjerojatnoga OBLIKA nekoga jezičnog elementa (os. riječi) koji nije izravno zabilježen, a na temelju usporedbe među odgovarajućim elementima u srodnim jezicima, ili pak među elementima na različitim razvojnim fazama istoga jezika. U smislu koji nas zanima, rekonstrukciju bi možda trebalo tumačiti kao OBNOVU, premda ni to nije najsretnije rješenje. Obnova, naime, konotira niz stvari o kojima se raspravlja i koje samim činom obznane njihove primjene u Vladi od strane premijera Plenkovića imaju možda i veću težinu, i značaj i značenje od pukog “industrijskog” termina (re)konstrukcija. Obnova je zato sasvim dobra, svrhovita i preciznija riječ od riječi rekonstrukcija. Čak bi mogla biti i jasnija širem pučanstvu, jer konotira poteze koji se u izvornom značenju pojma (obnova) referiraju na “ponovnu izgradnju” (i povjerenja, naravno), na nešto dobro što proistječe iz dosadašnjeg ne baš dobroga.

Drugim riječima, obnoviti znači stvoriti nešto bolje, vrjednije, dugoročnije..., nešto što ima širi društveni i politički utjecaj.

Konačno, promjenama u Vladi dobivamo obnovljenu Vladu, ma koliko sve bilo i politički iznuđeno. Pritom je Plenković morao reagirati ne samo kao premijer, nego i kao državnik, što je i učinio. A za oporbu i dio medija kojima je opsesija bila smjena ministara, nakon što su obnova ili rekonstrukcija obavljeni, eto prigode da se možda prisjete kako u RH svemu (njima) unatoč BDP raste, popravlja se investicijska klima, raste uposlenost, potrošnja... No, teško da to njih zanima, nisu navikli slušati o uspjesima, više im se mili crnilo...