Vezani članci
TEMA TJEDNA: SAT ANATOMIJE BANSKIH DVORA: (I.)
KREŠIMIR MACAN
Koliko god neki pokazatelji na državnoj razini bili pozitivni, poput rasta BDP-a, poreznih rasterećanja, razvoja poduzetništva, boljeg investicijskog rejtinga i dr., mediji i, dakako oporba, i dalje naglašavaju onu lošiju, mračniju sliku stvarnosti. O tome i svemu drugome aktualnome, razgovarali smo s dr. sc. Velimirom Srićom, profesorom s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
LAVINA NEGATIVIZMA
Dojam je da se negativizam u Hrvatskoj i dalje rapidno širi?
- Nažalost, jer negativizam je izvor nepotrebnog trošenja energije u gospodarstvu, politici, na poslu, u školi, ili u porodici. Zarazan je i rađa osvetoljubivost, smanjuje osjećaj samopoštovanja i kvari međuljudske odnose. Zbog takvog mentaliteta svi mrze vlast, šefove i uspješne, desničari mrze ljevičare i obrnuto, Dalmatinci napadaju kontinentalce, dinamovci hajdukovce, muškarčine premlaćuju djevojke i djecu, šoferi gnjevno psuju iz vozila, suradnici i susjedi ogovaraju i podmeću klipove jedni drugima. Negativizam nas pretvara u neljude i agresivce, ali jednako tako izaziva gubitak želje, volje i motivacije za poduzimanje i rad. I kad je dobro i kad je loše, osjećamo se kao da nas je netko prikopčao na trošilo i prazni nam baterije.
Negativizam je uz to najveći neprijatelj uspjeha. Okruženi smo stavovima poput: Uzalud vam trud, svirači! Nećete uspjeti! To je neostvarivo! Osuđeni ste na propast!... U Hrvatskoj svi pokušavaju da vas obeshrabre, ubiju u pojam, vežu ruke i noge, natjeraju da se pomirite sa svim glupostima i izgubite nadu da su uspjeh i napredak ne samo moguće, nego i realne opcije. A negativno rađa negativno, kritika proizvodi sukobe i sporove, agresija izvlači na površinu ono najgore u nama, pretvarajući nas u mrzovoljne i neželjene partnere i suradnike, u ljude koje valja izbjegavati.
Jesmo li doista više skloni lošim nego dobrim vijestima? Tu bi vjerojatno i psihologija imala posla...?
- Mi previše volimo hvatanje u pogreškama, izricanje kritike i traženje krivaca. Prosječni stanovnik Hrvatske u svakoj prigodi iskazuje negativni stav o svijetu oko sebe i problemima u njemu. Sjednete li u kafić i slušate ljude koji ispijaju kavu, svi će se žaliti na političare, vladu, ministre, majstore, šefove i druge čelnike, suradnike i partnere, djecu, roditelje, prijatelje, imigrante, trenere i igrače, susjede, profesore, studente… Svi su grozni, ništa ne valja, posvuda samo problemi. Okruženi smo "vražjim advokatima" koji ni za što ne nalaze lijepe riječi i u svemu vide zlobu, nered, zavjeru, krizu, problem, glupost, pokvarenost i primitivizam. Kao da živimo u najgorem od mogućih svjetova.
U toj smo lavini negativizma odrastali i navikavali se na nju kao ribe na vodu. Naši odgajatelji, roditelji, učitelji i šefovi stalno nas "hvataju u pogreškama" da bismo ih ispravljali, kažnjavaju da ne bismo griješili, a usput nas obasipaju kritikom i negativnom emocijom o nama samima. Poslije se čude, jer smo ili agresivni ili depresivni, jer nismo samopouzdani i borbeni i jer nam nedostaje duh pobjednika i motivacija da se usudimo raditi velike stvari.
Za tri mjeseca, sredinom listopada, vlada premijera Plenkovića napunit će tri godine rada. Uzimajući sve izazove u obzir, napose ekonomske, kako bi ocijenili njezin dosadašnji rad?
- Vlada ima sreće s nemoćnom oporbom, a jednako tako s globalnim trendovima. Naš trenutačni gospodarski uzlet praktički nema ništa s njezinom politikom, nego s povoljnim okruženjem, rastom potrošnje i konjunkturom. Da smo Švicarska ili Finska, trebala bi nam vlada koja se ne primjećuje, jer sve funkcionira. Odgovarali bi nam uljuđeni premijer - pedantni birokrat i bezlični ministri koji ne smetaju gospodarstvu i poduzetništvu. No s obzirom na to da smo mi nešto sasvim drugo, trebaju nam hrabri i pošteni lideri s vizijama, ambicijom i energijom da pokreću reforme i uvode promjene. Ima sada u Vladi nekoliko solidnih birokrata u financijama, gospodarstvu i donekle obrazovanju i znanosti, a ostalo je za ocjenu minus dva.
Kakva je inače investicijska klima u RH? Dojam je da se stanje nakon kriznih godina sve više popravlja...?
- Pomogli su europski fondovi i porast osobne potrošnje, ali to je na razini 20 % od mogućega. Imamo nekoliko povoljnih "slučajeva" kao što je Rimac, Infobip, Bjelovar i Šibenik, no generalno nas svjetski kapital zaobilazi. Primjerice kompanije visoke tehnologije, kad izabiru gdje će ulagati vode brigu o dva temeljna preduvjeta. Prvi je što niža cijena investicije uz što manje papirologije, a drugi raspoloživost kvalitetne i jeftine radne snage. Najbolji primjer kako to iskoristiti bila je Irska. Da udovolji prvom zahtjevu, država je sredila birokraciju i snizila poreze, odredila zone za gradnju informatičkih tvrtki, pripremila zemljište i infrastrukturu prema povoljnim cijenama, a lokalne su banke dobile poticaj da financiraju tehnološke investicije povoljnim kreditima. Da bi udovoljili drugom zahtjevu, osposobili su škole i sveučilišta za što bržu "proizvodnju" kvalitetnog tehničkog i inženjerskog kadra koji će raditi u novoosnovanim tvrtkama. Ostatak priče je poznat. U kratkom vremenu irski BDP per capita porastao je gotovo tri puta te stavio zemlju na vrh ljestvice europske gospodarske uspješnosti. Slično sam prije tri desetljeća predlagao za Hrvatsku, ali nije bilo sluha…
PRESKUPA DRŽAVA
Zaključno, moram Vas pitati i ovo: Dogodine napunit će se desetljeće od objavljivanja Vaše knjige "Hrvatska 2020". Što se ostvarilo, gdje smo zakazali, i u konačnici kakva će nam biti 2020., o kojoj ste vizonarski pisali?
- Zakazali smo jer nismo napravili ni jednu suštinsku reformu, pa "proračunska Hrvatska" i dalje guši "tržišnu Hrvatsku". S obzirom na ograničeni prostor, zadržat ću se samo na problemima skupe i neefikasne države za koju radi trećina svih zaposlenih. Od 100 radnih mjesta 17 ih je u javnoj upravi, a 13 čine zaposleni u javnim poduzećima. Kad sedam ljudi u privredi radi da bi uzdržavali trojicu državnih službenika, teško je biti konkurentan. Tu je i loš organizacijski ustroj zemlje. Godine 1992. dobili smo mrežu jedinica lokalne samouprave od 21 županije, 70 gradova i 419 općina. U međuvremenu broj je narastao na 428 općina i 127 gradova te 20 jedinica regionalne samouprave, ukupno 575 upravno-teritorijalnih jedinica. Vrijedno je podsjetiti se da su 1991. godine postojale samo 102 općine. Sadašnji teritorijalni ustroj stvoren je prema političkim, a ne gospodarskim kriterijima da bi se, s jedne strane, vladajućima osigurao uspjeh na izborima, krojenjem izbornih jedinica prema potrebi, a s druge strane da bi se zadovoljili apetiti za što većim brojem dužnosničkih fotelja koje će se dijeliti pripadnicima pobjedničke političke opcije. Rezultat je preskupa i neefikasna država koja nije u stanju odgovoriti većini izazova što se pred nju postavljaju.
Druga skupina problema leži u činjenici da smo jedna od najcentraliziranijih i najskupljih zemalja u Europi sa stanovišta trošenja državnog novca. Kroz poreznu politiku u sve proračune slije se gotovo polovina BDP-a koju "vladajući" preraspodjeljuju prema kriterijima političke moći. Hrvatska je po visini poreskog opterećenja među najgorim zemljama na svijetu uz jedan od najviših poreza na dodanu vrijednost u Europi, natprosječno visok porez na dobit i značajno prevelik porez na plaće. Usprkos malim pomacima zadnjih godina, javnu potrošnju treba bitno smanjiti, a proračunski novac trošiti na razvoj i investicije, uz poresku reformu koja će poticati poduzetništvo, investicije i otvaranje novih radnih mjesta.
Treća skupina problema vezana je uz kulturu i stil djelovanja javne uprave i njenog političkog okruženja. Umjesto da se postavi kao objektivna infrastruktura kojoj je zadatak prema svima biti jednak i pravedan, naša je uprava u sprezi s politikom, birokratizirana, sklona korupciji, nepotizmu i zloporabi položaja. Zato ne stvara objektivno i poticajno okruženje za poslovanje, poduzetništvo, strane investicije i gospodarski razvoj, jer birokratizacija, korupcija i "zemljaštvo" ne pogoduju ni kapitalu ni razvojnim projektima.
Prije deset godina predlagao sam da se teritorijalni preustroj vrati na šest ili sedam povijesno utemeljenih i gospodarski zaokruženih regija poput Istre, Slavonije, Primorja, Dalmacije, Like i Gorskog kotara te Zagorja sa Zagrebom. Županije nemaju drugih razloga za postojanje osim političkih, pa bi ih trebalo ukinuti. Broj općina treba smanjiti bar na pola logikom ekonomske održivosti, a isto valja učiniti i s mrežom gradova. Istodobno lokalnoj samoupravi treba omogućiti više utjecaja na stvaranje uvjeta za vlastiti razvoj kroz budžetsku decentralizaciju, poticati samoorganiziranost i djelovati prema načelu: efikasnost sa smiješkom.
Prije deset godina pisao sam da će biti bolno i mučno razvlastiti golem broj lokalnih šerifa i sloj ljudi oko njih koji je navikao živjeti od privilegija i korupcije, ali da s tim procesom treba početi čim prije. Nažalost, to nije učinjeno, pa se većina problema u međuvremenu samo produbila. Osobno sam optimist, jer svijest o svim ovim izazovima raste i promjene nabolje su moguće. Hrvatska to zaslužuje!
(D.J.)
DUBRAVKA MILJKOVIĆ
USPJEH PODCJENJUJU SAMO ONI NEUSPJEŠNI
Koliko je u pitanjima organizacijske psihologije danas stanje bolje nego prije recimo 12 godina, kad ste s kolegicom Majdom Rijavec objavili knjigu "Organizacijska psihologija", pitali smo dr. sc. Dubravku Miljković, sa zagrebačkog Učiteljskog fakultata.
- Pa sad, nije da ste baš u toku s našom pisanom produkcijom u ovome području. Još prije 20 godina objavile smo ‘Menadžerske vještine‘, prvo kolo od četiri knjižice. Drugo je uslijedilo 2001., a treće odmah 2002., dakle ukupno 12 knjižica posvećenih temama poput: Kako rješavati probleme i donositi odluke, Kako upravljati promjenama, Kako izbjeći pogreške u procjenjivanju ljudi, Kako rukovoditi šefom, Kako rješavati konflikte itd. Onda smo 2009. objavile i knjigu ‘Pozitivna psihologija na poslu‘ u kojoj pišemo o pozitivnom pristupu poslu, pozitivnom rukovođenju, psihološkom kapitalu, pozitivnim emocijama na poslu i o vezi posla i sreće. Ujedno su to i nazivi seminara, edukacija za menadžere što smo ih održale u brojnim tvrtkama u Hrvatskoj i u okruženju u posljednjih 25 godina. U svakom slučaju, iskustava je puno (neka nam baš i nisu trebala).
Suprotno nekim vjerovanjima, život na ovim prostorima nije počeo s devedesetima. Još je 1958. objavljeno prvo izdanje ‘Psihofiziologije rada‘ Zorana Bujasa i Borisa Petza, a 1987. i Petzova ‘Psihologija rada‘, koje su zajedno s knjigom Mladena Zvonarevića ‘Primjena psihologije u obrazovanju odraslih‘ iz 1957. prve knjige iz područja organizacijske psihologije. Istraživale su se teme poput međuljudskih odnosa i načina rukovođenja, motivacije za rad i profesionalne selekcije, ali i danas gotovo potpuno zanemarene teme kao što su psihološki problemi profesionalnih nesreća i nezgoda, umor i odmor, izostanci s posla, prilagođavanje rada radniku, karakteristike rada u suvremenim uvjetima proizvodnje...
Koliko smo prelaskom iz socijalističkog u kapitalističko tržište, ekonomiju i gospodarstvo, poklanjali pozornosti organizacijskoj psihologiji, važnom faktoru uspješnosti rada i poslovanja? Dojam je ne baš puno...
- Prve dvije stvari koje smo mi usvojili prelaskom iz socijalističkog u kapitalističko tržište, ekonomiju i gospodarstvo bile su: racionalizirati poslovanje, tj. otpustiti sve viškove, bilo stvarne, bilo nepodobne, a dodatno opteretiti one koji su ostali - uz dodatnu dozu licemjerja tipa: ako ti se ne sviđa, slobodno idi; kolone ljudi čeka tvoj posao i bit će sretni da ga rade. Druga stvar je radno vrijeme: umjesto od 6 do 14 počeli smo raditi od 9 do 17 i cijele generacije djece smo ostavili na odgoj ulici (možda je ideja bila da će ih čuvati roditelji koji su ostali bez posla). Onda su krenule ‘in-house edukacije‘. Najprije su ih gotovo isključivo držali stručnjaci izvana (koji su se pitali gdje sam to došao, a mi smo se pitali s kojeg je planeta ovaj pao). Zanimljivo, ali u početku su naši zaposlenici sumnjičavo gledali na edukaciju, kao, očito im ne valjam. Ne jednom sam im objašnjavala: počnite se zabrinjavati kad prestanu ulagati u vas; tu ste jer ste perspektivni.
POTRAGA ZA BLAGOM
S tim u vezi - pratimo li u RH svjetske trendove kad se radi organizacijskoj psihologiji?
- O da, osobito kad nam to odgovara. U suprotnom, uvijek je pri ruci ‘Da, ali... Da, to je primjenljivo u razvijenom svijetu, ali...‘, nastavak prema potrebi. Preuzimamo i stvari koje smo nekad i sami imali, ali smo ih odlučili zaboraviti, npr. team building. Nekad smo imali radničke sportske igre, radnička odmarališta i sindikalne izlete - sve dobre prigode za upoznavanje i zbližavanje, sad masno plaćamo nekomu izvan tvrtke da nas organizira u bauljanju po šumama, veranju po drveću, preskakanju potoka (često kombinirano s potragom za blagom), jedrenju ili raftingu. Ljude nitko i ne pita što misle o tome, boje li se možda vode ili visine.
NEDOZRELI UMOVI
Zašto se u nas općenito podcjenjuje uspjeh, kvalitetni rad, dobri primjeri u gospodarstvu i poduzetništvu.., pa se na sve ili većinu dobroga gleda kroz kontekst negativizma, crnila, afera... što mediji još više potenciraju. To sigurno i psihologija ima što reći?
- Uspjeh podcjenjuju samo oni neuspješni. Isticanjem nečijeg uspjeha samo im se na nos nabija vlastiti neuspjeh. Često na seminarima i na nastavi sa studentima postavim pitanje: Čemu ljudi (ili vi osobno) pripisuju neuspjeh? Najčešći su odgovori: nisu imali sreće, ne poznaju prave ljude, nisu dobro umreženi, nisu se znali snaći, profesor me ne voli i sl. Rijetko komu padne na pamet da nije radio koliko je trebao da bi uspio! Nevjerojatno. Sigurno je da nekad trebaš imati i sreće, ali sasvim je sigurno da ćeš što više radiš i sve više sreće imati. Mnogima je rad prezahtjevan put do uspjeha (ili do novca). Pa kockarnice i kladionice su na svakom uglu, o onim internetskim da i ne govorimo.
Afere su posebna priča iz psihologije. Prije svega njihovi su akteri međusobno tako povezani da rušenje jedne domine može izazvati rušenja u vrlo nepredvidljivim smjerovima. Moglo bi potopiti i onoga tko je počeo ‘talasati‘. I što se na kraju dogodi? Baš ništa. Transfer s jedne pozicije na drugu; neš ti posljedice! A nedozreli umovi ti se još i dive kako si uspio zeznuti sustav i financijski zbrinuti i svoje prapraunuke. Afere prodaju novine i TV emisije. Bilo bi zanimljivo istražiti koliko se primjeraka novina proda kad je na naslovnici afera u odnosu prema naslovnici koja najavljuje nešto pozitivno. (Doduše, mora da su neku sličnu analizu napravili na televiziji: svake vijesti započinju crnilom, crnilo se secira u udarnim terminima, a ‘Hrvatska za pet‘ je u terminima programa koji se ne preporučuje mlađima od 18). Ili koliko se ljudi zadržavaju na internetskim stranicama koje izvještavaju o aferama, a koliko na onima s lijepim vijestima.
U obranu ljubitelja crnog treba reći da je negativno općenito jače od pozitivnog i da učinci negativnog traju duže nego učinci pozitivnog. Recimo da ujutro čekate da se autom iz sporedne ulice uključite u promet i onda neka vozačica stane, osmjehne vam se i mahne da prođete. Bit ćete zadovoljni sljedećih pet minuta (a ako vam je bila zgodna, i cijelih deset). Međutim, da ste se pokušali na silu probiti na glavnu ulicu, pri čemu vam netko opsuje bližu rodbinu i još doda ‘kretenu bahati, tko ti je dao volan u ruke!?‘, vrtjet ćete to po glavi bar pola dana. To je evolucijska nužnost. Ne smijemo ignorirati ono što bi nas moglo ugrožavati, čak i po cijenu da usput ne uočimo ono lijepo i pozitivno.
(D.J.)ZORAN ARALICA
NOVA KONCEPCIJA RAZVOJA
Kad govorimo o ekonomiji zasnovanoj na znanju, što je i Vaše područje interesa, koliko smo prelaskom iz socijalističkog u kapitalističko tržište, ekonomiju i gospodarstvo, poklanjali pozornosti u RH tom važnom segmentu? Dojam je nedovoljno…
USPORENE PROMJENE
- Stupanj razvoja formalnih i neformalnih institucija u nas je dominantno ostao na razini 90-ih godina prošlog stoljeća. U to su se vrijeme malo uopće preispitivale važne odluke unutar političkih struktura koje su se odnosile na poltičke procese i političke sadržaje, a kamoli da se prihvaćalo u znatnoj mjeri mišljenja i ekspertize koje su nastale izvan političkih struktura. Ratne okolnosti i autoritarno donošenje odluka definitivno su doveli do smanjenja ukupne kvalitete neformalnih institucija (npr. povjerenja) u istom razdoblju. Što se tiče formalnih institucija, slična obilježja vrijede i danas. Mi imamo formalno članstvo u EU-u, ali jako sporo usvajamo prakse upravljanja institucijama koje vrijede u razvijenim zemljama EU-a, pri čemu se te prakse mogu podvesti pod načela good governancea (laički rečeno radiš svoj posao, ali trebaš znati što rade druge instance u sustavu koje se bave tvojim područjem djelovanja).
Bilo bi krivo optužiti garniture od 90-ih i poslije da su one isključivo krive za slabu primjenu znanja u ekonomiji. One su 90-ih godina tijekom tranzicije u tom području naslijedile ključne izazove od ranijih struktura. Tako su izazovi u kontekstu upotrebe znanja postojali i tijekom socijalizma 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Naime već je 70-ih uočeno kako zaostajemo za sadašnjim novim članicama EU-a u broju prijava patenata bez obzira na to što se povećavao broj diplomiranih studenata tehničkih znanosti (današnjeg STEM-a) (čini se da je problem bio taj što se manji dio tog kadra zapošljavao u tadašnjoj privredi, a više u tadašnjem društvenom sektoru - iznimka je i tada bila Slovenija). Znači da je i u Hrvatskoj u to doba bio problem s upravljanjem tehnologijom kako unutar poslovnog sektora tako i unutar ostalih segmenata društva. Nažalost, tijekom 80-ih, pa i poslije 90-ih jako se malo učinilo kako bi se unaprijedilo upravljanje tehnologijom. Dapače, proizvodno tehnološko unaprjeđenje državnih poduzeća tijekom 90-ih godina zamijenjeno je političkim restrukturiranjima tadašnjih državnih poduzeća, a što je često dovodilo i do poteškoća u razvoju poslovanja tih poduzeća. To je dovelo do multipliciranja negativnih posljedica tijekom 90-ih godina i poslije (npr. rast nezaposlenosti, smanjenje radne produktivnosti i smanjenje obujma proizvodnje). U cijelom tom kompleksu novih okolnosti i negativnih posljedica, marginalizirano je stvaranje novih i dodanih vrijednosti, a što je osnova upotrebe znanja u ekonomiji.
Danas znanstveno mišljenje koje se formira na sveučilištima i institutima, a što bi trebalo biti jedan od elemenata ekonomije znanja, u nas uglavnom prihvaća činjenicu da njihov rad ne treba imati relevantnost izvan časopisa u kojima oni objavljuju svoje radove. Prema javnosti i političkim strukturama ovaj sektor u velikoj mjeri servira znanstveni pragmatizam. Umjesto da imamo institucije kritičkog mišljenja u društvenim i humanističkim znanostima, mi imamo institucije unutar kojih dominira znanstveni pragmatizam. U međusobnom sučeljavanju u javnosti politički voluntarizam uvijek je jači od znanstvenog pragmatizma. Posljedice svega navedenoga su goleme. Osim što smo najmlađa članica EU-a, naša ekonomska moć sve je slabija u odnosu prema ostalim novim članicama EU-a (koje su ušle 2004), i to je permanentan proces koji se događa od 90-ih godina prošlog stoljeća do danas. U konačnici slabija ekonomska moć implicira slabljenje i moći vladajućih struktura u nas.
Kakva je izvozna, a kakva investicijska klima u RH? Dojam je da se stanje nakon kriznih godina sve više popravlja…?
- Sam ulazak u EU dao nam je bolju poziciju jer smo na tržištu od 500 i više milijuna ljudi u odnosu prema situaciji kada su naša poduzeća bila usmjerena na vlastito tržište, a što je bilo dominantno 90-ih godina do prihvaćanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Ali to su postigle sve zemlje koje su članice EU-a, samo što je bilo prije nas. Rezultati koji su navedeni u vašem pitanju su oni koji su zacrtani i ostvarenim Vladinim programima u proteklih nekoliko godina. Trenutno je fokus tih programa kod nas na usklađivanju naših poreznih i gospodarskih politika s poreznim i gospodarskim politikama s ostalim članicama EU-a (riječ je o ciklusu Europskog semestra), kao i što će u budućnosti biti pridodan fokus na ispunjavanju programa koji će nam omogućiti uvođenje eura. Nažalost, svi ti ostvareni ciljevi u proteklih nekoliko godina jako su malo pridonijeli konvergenciji RH gospodarstva u produktivnosti prema zemljama EU-a. Slično malo su pridonijeli konvergenciji u pogledu standarda koji imaju građani RH u odnosu prema standardu koji ima prosječni građanin EU-a. Naime danas se zaboravlja činjenica kako su građani istočne Europe dali mandat svojim vladama da te zemlje budu članice EU-a u očekivanju da će oni imati sličan standard kao prosječni građanin EU-a. Nažalost, takvo što nije se ostvarilo i pitanje je hoće li se uopće dogoditi.
Strukturno se stvari usporeno mijenjaju u RH u odnosu prema ostalim zemljama EU-a. Potrošnja je i dalje dominantna u odnosu prema investicijama pri stvaranju bruto dodane vrijednosti, udio izvoza roba i usluga u BDP-u u nas bilježi najniže vrijednosti u odnosu prema ostalim članicama EU-a. A i to što se pozitivno promijenilo rezultat je uglavnom eksternih okolnosti. Tako je u nas najveći strukturni pomak kod zaposlenih u privredi u proteklih 15-ak godina taj što se povećao udio IT stručnjaka u ukupnom broju zaposlenih. Ali ta je promjena nastala zato što se stalno povećava broj softverskih aplikacija u svijetu, i jednostavno jedan manji dio tog novog kolača pripao je hrvatskim poduzećima u toj branši.
POLITIČKA STABILNOST
Općenito govoreći, ali i na nekim primjerima, kakav je položaj tržišta kapitala RH u odnosu prema drugim zemljama iz regije, ali i unutar EU-a? Jesmo li se i koliko o tom pitanju prilagodili Europskoj uniji? Koliko je inače ova RH Vlada uspješna?
- Teško je govoriti o uspješnosti kada se toliko ministara promijenilo u posljednje tri godine. Nekakva početna točka oko koje se sve kretalo u mandatu Andreja Plenkovića bila je politička stabilnost. Činjenica je da se puno dalje od toga nije došlo. Nešto slično smo slušali i 90-ih, kao i desetljeće poslije, tada je bila dominantna fraza ekonomska stabilnost. Funkcionalno dosta je energije u mandatu ove vlade utrošeno prema ranije spomenutim rezultatima (stabilnosti javnih financija) koji bi trebali biti osnova za jačanje konkurentnosti gospodarstva i jačanja standarda građana u budućnosti. Nažalost, politička stabilnost ni uspješno usklađivanje poreznih i gospodarskih politika s vodećim zemljama EU-a ne mogu garantirati te stvari. Razlog je činjenica što je riječ o usklađivanju s naslova prava jačega. Zbog svega navedenoga potrebna je nova koncepcija razvoja nacionalne ekonomije koja će na bolji način povezati ekonomska potpodručja i bolje koristiti domaće resurse, kao što je potrebno i jačanje nezavisnosti rada formalnih institucija, kao jačanje neformalnih institucija na svim razinama društva.
(D.J.)