Magazin
REPORTAŽA: VUČKO TRAIL I IZLET U SARAJEVO

Bosna zaustavljena u prostoru i zaključana u vremenu
Objavljeno 20. srpnja, 2019.
SMAK SVIJETA NASTUPIO JE ZA VRIJEME RATA IAKO SU TO MNOGI UVIDJELI TEK DESET GODINA POSLIJE

Najčešće i posebno cijenjeno djelo dobročinstava u islamskom svijetu je gradnja javne česme, ne samo uz džamije nego i na prometnim putovima. Na mnogima od njih smo se napajali i osvježavali prije, za vrijeme i nakon vrlo zahtjevne utrke Vučko trail, zbog koje smo posjetili Bosnu.

Naime, po lipanjskoj vrućini koja je zapekla planine Bjelašnicu i Visočicu, osim odlično opskrbljenih okrjepnih stanica, nezamjenjive su u sprječavanju dehidracije bile pitke rijeke, potoci i brojne česme, od kojih je najdojmljivija bila ona koju su podigli majka hadžinica i otac hadžija svome sinu šehidu (žrtva) i Zlatnom ljiljanu (vojno odlikovanje) Bosne u zabjelašničkom selu Lukavac, a koja se, ironije li, nalazi blizu spomen-ploče Titu, koji je u tom selu prenoćio nekoga dana četrdesetih godina prošloga stoljeća.

Od tih Titovih partizanskih povlačenja po šumama i gorama njegove Bosne do ove današnje, suvremene BiH, malo se toga ili gotovo ništa nije promijenilo. U takvom nepromijenjenom prostoru prirodnih ljepota osmišljena je predivna staza za našu utrku koja nosi prozaično ime Vučko trail, kao prisjećanje na službenu maskotu XIV. zimskih Olimpijskih igara održanih u Sarajevu 1984. godine.

USPONI I PADOVI
Najljepša i najduža dionica bila je ona od 63 km s 3500 metara visinske razlike. Ukupni događaj Vučko trail sastojao se i od kraćih staza na kojima je nastupilo šesto natjecatelja iz puno zemalja. Start utrke bio je u Olimpijskom centru Bjelašnica u Babinom dolu. Sada je to obnovljeni skijaški centar s deset kilometra staza, velikim apartmanskim i popratnim sadržajima i ponudama. Odatle se petnaestak kilometara trči po blago valovitim planinskim pašnjacima do kontrolne točke u selu Lukomir. To je planinsko selo na južnim obroncima Bjelašnice, koje administrativno pripada općini Konjic. Naselje se nalazi na 1495 metara nadmorske visine, što ga čini najvišim naseljenim mjestom Bosne i Hercegovine i jedinim preko 1300 m. Zbog stećaka koji se nalaze u selu, i koji potječu iz 14. i 15. stoljeća, vjeruje se da je selo bilo naseljeno u tom razdoblju bosanske povijesti.

Inače, stanovnici sela, a pogotovo djeca, čudom su se čudili kada su vidjeli trkače odjevene u šarene kostime. Promatrali su ih i ispraćali znatiželjnim pogledima i zanimljivim komentarima poput: "Vidi onoga što je smiješan u tim tajicama, žutoj majici i kričavim patikama…" ili "Pazi onoga što je nabio traku na glavu! Izgleda kao naš Suad što se oblači i ponaša kao da nije odavde od kada je otišao prije dvije godine u Švedsku!" Tko je mogao, to je otrpio sa smiješkom, a tko nije, taj se uzalud ljutio, a bilo je slučajeva da je poneki nadrdani natjecatelj svu tu neposrednu čeljad jednostavno potjerao psovkom.

Kako god, svi zajedno smo iz Lukomira nastavili spuštanje duboko prema kanjonu Rakitnice. Rijeka Rakitnica je desna pritoka Neretve, a početak kanjona koji je dug 20 km je na 1120 metra nadmorske visine, dok je ušće rijeke na nadmorskoj visini od 320 metara. Širina kanjona je od 400 do 2 metra iznad korita, a prosječna širina je 100 metara. ​ Kanjon je toliko atraktivan da je uvršten u knjigu Najljepši kanjoni svijeta. Širina korita Rakitnice na pojedinim mjestima iznosi samo 70 centimetara, a okolne stijene se uzdižu do 600 metara iznad površine rijeke. Voda je kristalno čista i može se piti! Spoznaja je to koju smo obilno i koristili.

Poslije prvoga vrlo strmog spusta krenuli su ozbiljni usponi koji su nas doveli do sela Bobovica i kontrolne točke u njemu. Okrjepa s hranom i napicima ondje je bila fantastična. Volonteri su odradili pravi posao te utrku usmjerili prema planini Visočici. Ova planina je prirodna granica između Bosne i Hercegovine (Gornja Hercegovina). Njezina najveća privlačnost je vrlo strm greben koji preko Velikog i Malog brda vodi na vrh Vito. S grebena i vrhova pucaju fantastični pogledi na planine sve do Maglića i na kraška polja koja ovdje kulminiraju svojom prostranošću u ukupnom dinarskom masivu. Greben Visočice u planinarsko-trkačkom smislu utrci daje "ono nešto" u odnosu prema drugim utrkama. Tih desetak kilometara oko i po grebenu može se u punom smislu uvrstiti u kategoriju najljepših Skyrace utrka.

Kako je toga dana bilo izuzetno vruće, trećina odustajanja trkača dogodila se upravo na tom dijelu trase. Tako sam prije stjenovitog izlaza na vrh Drstva naletio na jednog onemoćalog "Lazara". Povraćao je na sav glas u punom mlazu, i to stojećke. Bio je to siguran znak sunčanice! Obazrivo i nježno sam ga upitao treba li kakvu pomoć. Dobio sam već dobro poznati odgovor: "Hvala, jarane, ne treba! Ići će to." Odgovorio sam - dobro, te nastavio do vrha na kojemu sam zatekao skupinu Hercegovki i Hercegovaca koji su, poput svih planinara, pozdravljali i odzdravljali srdačno i prijateljski.

ŽILAVI LJUDI
Ispod vrha Vito, dolje na sedlu, prije dugog spusta, po visećom livadama, do dna drugog dijela kanjona Rakitnice čekala nas je kao naručena volonterka s vodom i osmijehom iz kojega se zrcalio bosanski optimizam. Popio sam dvije čaše vode i zbog prethodne pažnje na dovoljan unos tekućine uspio sam tu najdužu i vrlo strmu dionicu od 15 km proći bez dehidracije te se nakon četiri sata ponovno naći na kontrolnoj točki Bobovica 2. Tu sam obnovio zalihu hrane i tekućine te nastavio dalje valovitim stazama, preko planinskih sela Umoljana, Lukovca, Bijelih voda, koje su me vratile natrag do cilja, u Olimpijski centar Bjelašnica.

Na toj posljednjoj trećini puta ima ukupno više života nego na drugim dijelovima planine. Ljudi su ovdje naseljeni po vlaškim katunima smještenim u najsigurnijim i najljepšim dijelovima planine Bjelašnice, pretežno uz vodotokove i u prisojnim dijelovima visokih poljana. Još i sada, nakon svih razaranja iz Drugog svjetskog i rata za jugoslavensku ostavštinu ovdje su opstali i ostali samo najžilaviji stanovnici nekada čvrstog i samouvjerenog naroda. Njih nisu mogli potpuno pokorili ni Osmanlije, ni Austrougari, a ni samoupravni socijalisti, pardon komunisti! Potonji su možda napravili i najveću štetu tim ljudima i njihovu iskonskom životu pomirenom sa zbiljom na način da su im potpuno izmijenili organizaciju društva transportirajući ih poput vreća, iz ovih vazda svježih visoravni, u doline na posao u zagušljive metaloprerađivačke tvornice, rudnike i druge teško industrijske nebuloze, a koje su nakon propasti samoupravljanja za posljedicu imale neviđeno krvoproliće u devedesetim godinama. Ono što je ostalo od vlaških zajednica manje-više je ljutito i onako u prolazu mogla se čuti deviza koja odzvanja područjem: "Ne diraj me - neću ni ja tebe!"

ZOV SULEJMANA
Pojedinci koji su se sabrali od užasa ratnih operacija devedesetih sada opet rade svoj osnovni posao - stočarstvo. Nekolicina njih razvija i turizam. Nije rijetkost vidjeti arapske turiste kako usred neopisivog zelenila i pašnjaka okruženih planinskim vrhovima, ispresijecanih rijekama i potocima, napucavaju loptu u hladovini brdske bukve ili kako se naprosto izležavaju u travi uživajući, nakon svojih negostoljubivih pustinjskih zavičaja, poput negdašnjeg padi-šaha Sulejmana, čija je ljubav prema krasotama Bosne opjevana u sevdalinki "Razbolje se sultan Sulejman": "... je l‘ ti žao što ćeš umrijeti, je l‘ ti žao carstva i Stambola?" Odgovara sultan Sulejman: "O, moj sine, mladi Ibrahime, ja ne žalim što ću umrijeti niti žalim carstva ni Stambola, već ja žalim, sine Ibrahime, Saraj-Bosnu ostaviti…"

I mi smo bili obuzeti sličnim osjećajima pri povratku, kasno iza ponoći, u Sarajevo, u kome smo boravili još tri relaksirajuća dana. Baza nam je bila Baščaršija i sve što je okružuje uz neobavezne razgovore s domaćim ljudima raznih klasa tranzicijskog posttraumatiziranog Sarajeva. U čaršiji obrtnici od starih zanata smatraju da je smak svijeta nastupio već za vrijeme rata, iako su to uvidjeli tek deset godina poslije. Neki novi čaršijski klinci koji rade obrte s turistima vide svoju šansu za opstanak jedino kao iznajmljivači, ugostitelji i turistički vodiči. Opstaju i oni utopljeni u prizemnu politiku koja im osigurava činovnički posao i budžetsku naknadu koja jamči egzistencijalni minimum. Sav ostali višak radne snage odlazi na posao nekamo u inozemstvo. Običnim turistima poput nas to su sve nijanse oko kojih nismo razbijali glavu jer Sarajevo nudi poseban ugođaj i doživljaj koji smo iskoristili na najbolji način. Sve u Sarajevu počinje i završava u čaršiji. Posebne su Begova i Careva džamija, u čijim dvorištima podno arkada cvatu miomirisni bijeli ljiljani pokraj kojih smo se zaklanjali od asfaltne vrućine što je isijavala gradom.

Osim islamskih bogomolja, nazočili smo i svetoj misi u Franjevačkom samostanu sv. Ante Padovanskog na Bistriku u četvrti Latinluk - Stari grad, a teološku kvadraturu kruga zatvorili smo sa starom pravoslavnom crkvom (crkva svetih arhanđela Mihaila i Gavrila) u Titovoj ulici koja sadrži petu po vrijednosti zbirku ikona u svijetu. Posjetili smo Aškenašku sinagogu u Sarajevu, koja je treća takva po veličini u Europi, i sarajevsku Gradsku vijećnicu. Ona se smatra najljepšim objektom iz austrougarskog razdoblja u kojemu su započela sva traumatična bosanska iskustva što su kulminirala sarajevskim atentatom uz Latinsku ćupriju. To ubojstvo prijestolonasljednika Franje Ferdinada koje se uzima kao povod za početak Velikoga rata organizirala je "Crna ruka" predvođena njemačkim učenikom Dragutinom Dimitrijevićem - Apisom, a provela ga je ekipa korisnih budala koje je usmjeravao, u tadašnjem političkom podzemlju, dobro poznati Rade Malobabić.

Prekoputa austrougarske Vijećnice je "Inat kuća", uz koju se veže priča o prkosu Osmanlija prema istočnogermanskim zavojevačima. Ona je prije gradnje Gradske vijećnice na Mustaj-pašinom mejdanu 1892. - 1894. stajala upravo na njezinu mjestu. Nakon što su u pripremi za gradnju srušena dva hana, počelo je i rušenje kuće, što je spriječio vlasnik, efendi Benderija. Zahtijevao je naime da mu se kao naknada isplati kesa dukata, a uz to da kuća bude prebačena, ćerpič po ćerpič, na drugu obalu Miljacke, nasuprot Vijećnice. Tako je i napravljeno, a zbog inata vlasnika kuća je prozvana Inat kućom. Danas je ona restoran s tradicionalnom bosanskom kuhinjom i izvrsnom uslugom u kojoj smo se i mi prepustili nenadmašnoj orijentalnoj prehrani.

DAS IST WALTER
Poslije ručka još smo zvjerali po okolnim brežuljcima starog Sarajeva te na tome putu prošli kroz Šehidsko mezarje Kovači. Na tome groblju su pokopani borci Armije BiH, poginuli u ratu u Bosni i Hercegovini, kao i prvi predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Iznad groblja je devastirana tvrđava Žuta tabija, s koje puca pogled na amfiteatar povijesne jezgre grada, na tok Miljacke i Bentbašu te na moderne dijelove zapadnog Sarajeva iz kojih strše, poput stećaka, Avaz Twist Tower i Tornjevi Momo i Uzeir te legendarna zgrada hotela Holiday nadaleko poznata s ratnih razglednica sravnjenog grada. Tako gledajući prema gradu, u maštu nam se vratila parola „Das ist Walter“ iz filma "Valter brani Sarajevo" Hajrudina Krvavca, ali više kao šala nego budnica koja je trebala sačuvati ovaj grad od uništenja, čiju baznu kulturu i duhovnost stoljećima ipak baštine i slave sjemeništarci iz Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, koji smo posjetili na kraju izleta po, kako se to govori, najljepšoj od svih zemalja Azije - Bosni.

Piše: Dario MAJETIĆ
Posjetili smo Aškenašku sinagogu u Sarajevu, koja je treća takva po veličini u Europi, i sarajevsku Gradsku vijećnicu. Ona se smatra najljepšim objektom iz austrougarskog razdoblja...
Ono što je ostalo od vlaških zajednica manje-više je ljutito i onako u prolazu mogla se čuti deviza koja odzvanja područjem: “Ne diraj me - neću ni ja tebe!”
Start utrke bio je u Olimpijskom centru Bjelašnica u Babinom dolu. Sada je to obnovljeni skijaški centar s deset kilometra staza, velikim apartmanskim i popratnim sadržajima i ponudama...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana