Magazin
STRANCI O NAMA: ISKRIVLJAVANJE SLIKE

Sve je bilo muzika, a onda je stigla glazba
Objavljeno 20. srpnja, 2019.
CATHERINE BAKER: “ZVUCI GRANICE. POPULARNA MUZIKA, RAT I NACIONALIZAM U HRVATSKOJ POSLE 1991.”

Knjigu Catherine Baker o popularnoj glazbi, ratu i nacionalizmu u Hrvatskoj poslije 90-ih godina prvi sam put čitao prije nekoliko godina. Kao tadašnji veleposlanik RH u (Sjevernoj) Makedoniji imao sam običaj automobilom putovati iz Skopja do Zagreba/Osijeka pa usput zastati u Beogradu i u nekoj od bogato opremljenih beogradskih knjižara ne samo pogledati što je u međuvremenu objelodanjeno nego i kupiti neku od novoizdanih knjiga. S tim da treba imati na umu da su knjige u Srbiji/Beogradu znatno jeftinije od knjiga koje se tiskaju u Hrvatskoj/Zagrebu.

Uvijek smo s velikim nestrpljenjem očekivali nova izdanja Biblioteke XX vek, jer knjige koje, pod mudrim vodstvom I. Čolovića, objavljuje ova izdavačka kuća obvezan su dio lektire/biblioteke svakoga onoga teoretičara koji se želi ozbiljnije baviti (političkom) antropologijom, etnologijom, komunikologijom, semiotikom, naratologijom... Bez kritičkog uvida u te knjige nije moguće promišljati ni našu stvarnost, ni našu povijest, ni projektirati neku suvisliju budućnost.

ROBOVANJE STEREOTIPIMA
Budući da se u to vrijeme, početak druge dekade 21. stoljeća, nisam nešto previše zanimao za fenomen popularne kulture, kao ni za njezine derivate, glazbu, film, strip…, i više sam nego siguran da sam knjigu Catherine Baker "Zvuci granice. Popularna muzika, rat i nacionalizam u Hrvatskoj posle 1991" (Biblioteka XX vek, Beograd, 2011.), kupio ponajprije zbog njezina provokativnog podnaslova, u kojem se problematizira odnos popularne glazbe, rata i nacionalizma u Hrvatskoj poslije 90-ih godina prošloga stoljeća. Naime, očito da je prilikom odluke da se kupi i pročita upravo ta, a ne neka druga knjiga ključnu ulogu odigrala moja intelektualna radoznalost, koju je, prije svega, zanimalo zašto se tamo neki stranac/strankinja želi uopće baviti fenomenom popularne glazbe u kontekstu (post)ratnih zbivanja, i to ni manje ni više nego na hrvatskoj političko-kulturnoj sceni, koju su očito ti drugi doživljavali puno ozbiljnije od mene.

Doduše, i tada mi je bilo poznato da je autorica diplomirala povijest na glasovitoj Londonskoj školi ekonomije (London School of Economics) i da je magistrirala i doktorirala na Školi za slavenske i istočnoeuropske studije pri londonskom Sveučilišnom koledžu (School of Slavonic and Est European Studies, University College London). Svi ti detalji trebali su značiti da je autorica iznimno upućena u sve relevantne procese, kako na političkoj, a jednako tako i na kulturnoj sceni bivše jugoslavenske države. To će reći da je riječ o osobi koja ne samo što izvrsno poznaje nego je i aktivni govornik "našeg jezika"! Jednako tako treba reći da je i prije nje bilo stranaca koji su se bavili sličnim problemima, odnosom kulturnih i političkih strategija. Ovdje, prije svega, mislimo na Erica D. Gordyja, koji je, između ostaloga, napisao knjigu The Culture of Power in Serbia: Nationalism and the Destruction of Alternatives (Post-Communist Cultural Studies), koja je, u međuvremenu, također prevedena na srpski jezik. Možemo samo pretpostaviti da je upravo postojanje ove knjige bitno utjecalo na odluku autorice da se u svojim istraživanjima fokusira na fenomene hrvatske popularne glazbe. Naime, ona je bila svjesna da poslije ove uistinu sjajne knjige E. D. Gordyja više nema smisla reciklirati njegove teze o dominantnim političkim strategijama koje uvelike određuju fenomen (post)ratne srpske popularne kulture/glazbe.

No moram napomenuti da poslije tog "prvoga čitanja" knjige "Zvuci granice" (naslov originala: Catherine Baker: Sounds of the Borderland. Popular Music, War and Nationalism in Croatia since 1991, Ashgate, 2010.) i nisam bio nešto previše impresioniran njezinim sadržajem. Riječ je o knjizi koja je, na jedan relativno korektan način, opisala odnos između popularne glazbe i vladajućih političkih strategija 90-ih godina prošloga stoljeća u Hrvatskoj. Međutim, autorica nije uspjela prevladati određene stereotipe o stvarnim uzrocima jugoslavenske krize, fenomenu nacionalizma pristupa a priori negativno, uglavnom se poziva na one autore koji "hrvatski narativ/slučaj" interpretiraju isključivo kao povijesno retrogradni proces a da pri tome, uostalom, kao i mnogi drugi strani i domaći autori, uopće ne vode računa o stvarnim političkim i inim odnosima u bivšoj državi. Riječ je o autorima koji u svojim interpretacijama potpuno ignoriraju ulogu i krajnje namjere jugoslavenske armije u svim tim političko-vojnim zbivanjima, koji nikako ne žele vidjeti da je stvarni, i jedini, generator "jugoslavenske krize" bila destruktivna politika Slobodana Miloševića koja je, u konačnici, trebala ispuniti ciljeve postavljene u Memorandumu SANU, pa tako C. Baker ne vidi "kronološko zaostajanje političke mobilizacije među Hrvatima, a pogotovo među Bošnjacima, za analognim procesom u Srbiji, Crnoj Gori i među Srbima zapadno od Drine. A ta srpska pripremna faza, u kojoj još nema oružanog nasilja, počela je vrlo brzo nakon Titove smrti, dakle potrajala je gotovo deset godina prije negoli su slični procesi, i to kao obrambena reakcija, začeli u Hrvatskoj i BiH" (Ivo Žanić). Naravno, zbog malo spomenutih razloga, ni ova autorica nije u stanju prepoznati ni napadača ni žrtvu, nego zapada u moralni nihilizam, možda to čini i bez svijesti o tome, pa onda je i posvema logično da u svim tim suptilnim procesima vidi samo dekontekstualizirane sukobljene strane. (Josip Županov)

SEVERININA ŠTIKLA
Nadalje, i više je nego zanimljivo da sličan odnos prema ovoj knjizi ima i Aleksej Gotthardi Pavlovsky, koji je u svojoj i više nego analitičnoj knjizi "Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj" uopće ne spominje, odnosno referira se isključivo na samo jedan njezin tekst u kojem se problematiziraju neki političko-kulturološki aspekti suradnje između Severine i Gorana Bregovića, gdje se neke od iznesenih teza djelomice recikliraju i u ovoj knjizi, zapravo, prerađenoj doktorskoj disertaciji autorice: "U ‘Mojoj štikli‘ se kombinuje namerno besmislen tekst sa narodnom pesmom i igrom koja potiče uglavnom iz Zagore i Hercegovine, to jest iz onih kulturnih oblasti Hrvatske koje su najbliže ‘Balkanu‘. Državni mediji su tokom devedesetih marginalizovali muziku iz ovih krajeva zbog izvesne kulturne nelagode (…), malo se muzičara, osim Thompsona i Bulića, oslanjalo na nju, a kontekst Evrovizije pretio je da jedan predmet lokalne osetljivosti izloži pogledu same ‘Evrope‘. Diskurzivne strategije koje su Severina, njeni kompozitori, HTV i protivnici te pesme koristili kako bi joj pripisali ili opovrgnuli hrvatstvo i razrešili njenu dvosmislenost pozivale su se na mnoštvo oprobanih koncepta u kulturnoj politici hrvatskog popa, uključujući turbofolk, Dinaru, jezik, Evropu, etno i autentičnost. (…) Pored Severine, ekipa koja je napisala ‘Moja štikla‘ obuhvatala je dvojicu kompozitora, Borisa Novkovića (sina Đorđa Novkovića) i Franju Valentića, kao i Gorana Bregovića (u hrvatskoj je javnosti iako je mješovitog etničkog podrijetla ovaj glazbenik bio kodiran kao Srbin, op. Z.K.), koga su unajmili da prearanžira pesmu" (str. 218 - 220).

Jednako tako, ni naš najbolji poznavatelj svih mogućih trendova u recentnoj literaturi političke antropologije, Ivo Žanić, u svojoj uistinu sjajnoj i nazaobilaznoj knjizi "Barjak na planini. Politička antropologija rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995." (SE, Zagreb, 2018.), ni na jednom se mjestu ne referira na knjigu "Zvuci granice"!

UPOZORENJE PROFESORA
I da se pjevač Miroslav Škoro nije kandidirao za predsjednika države, ova knjiga, u hrvatskoj akademsko-političkoj javnosti, ostala bi nepoznatom, nitko je ne bi ni spomenuo. No upravo poslije kandidature popularnog pjevača domoljubnih pjesama politolog Dejan Jović, autor nekoliko kontroverznih knjiga o rasapu Jugoslavije i o nekim mitološkim dimenzijama rata na ovim prostorima, bivši savjetnik jednoga predsjednika države, ne baš uspješan kandidat jedne manjinske liste na prošlim europarlamentarnim izborima, smatrao je potrebnim da na svom FB profilu skrene pozornost našoj krajnje inertnoj političko-akademskoj javnosti na postojanje ove knjige. I, eto, i poslušao sam i sam savjet profesora, pa potražio ovu zaboravljenu knjigu. I ne samo što sam je potražio nego sam ovu knjigu preporučio i jednoj našoj vrijednoj doktorandici, koja se kani baviti kulturno-političkim strategijama u 70-im i 80-im godinama prošloga stoljeća u (SR) Hrvatskoj. Naime, ova knjiga, između ostalog, pruža i zanimljivi metodološki okvir, koji je moguće aplicirati i na to vrijeme.

Doduše, nisam baš previše siguran koliko će i ovo "upozorenje" profesora D. Jovića znatnije promijeniti odnos naše, u pravilu, inertne javnosti spram sadržaja ove ipak prilično sterilne knjige, koja, uza sve autoričine napore (ona marno posjećuje, manje-više, sve koncerte ne samo Thompsona već i drugih i nama posvema nepoznatih izvođača, ona provodi dane i dane u našim bibliotekama, ona čita sve naše tabloide, svakodnevno gleda emisije u kojima se problematizira fenomen popularne glazbe u Hrvatskoj poslije rata…), u najvećoj mjeri, ipak ne uspijeva izići izvan okvira svih onih zapadnoeuropskih stereotipova o uzrocima političke krize u bivšoj državi.

Iako korektno citira i mišljenje jedne Jasmine Kuzmanović, koja svakako ne pripada desnom/konzervativnom medijskom spektru, ali koja u ono vrijeme i više nego precizno dekodira temeljnu poruku popularne pjesme M. Perkovića-Thompsona, "Bojne Čavoglave", koja bez obzira na onaj sporni ratni poklič ipak NE odiše atmosferom maligne agresivnosti, već ta pjesma jednostavno odražava realnost u kojoj je "život opasan", ona tu vrstu argumentacije ipak ne valorizira na taj način, nego tu pjesmu posvema dekontekstualizira. Naime, ona i dalje misli da je upravo taj "sporni ratni poklič“ temeljno obilježje cjelokupne (post)ratne hrvatske popularne glazbe.

DOMOBRANSKI STAVOVI
Nadalje, kada Catherine Baker analizira pjesničko-politički profil M. Škore u odnosu prema Thompsonu, onda se mora primijetiti da M. Škoro u toj analizi prolazi prilično dobro. On je, prije svega, umjereni konzervativac američke provenijencije, light-varijanta Thompsona, odnosno bio je "Thompson nove/Sanaderove vlade", kako to u jednom tekstu precizno konstatira Miljenko Jergović, jer ovaj pjevač hrvatsku povijest opisuje na jedan sinkretičan, prilično pojednostavljen način. Stoga i nije neobično što M.Š. želi da u njegovoj pjesmi "Sude mi" publika vidi ne samo Gotovinu i Norca nego i zlu sudbinu Zrinskih i Frankopana, sudbinu jednoga Matije Gupca… U nekim intervjuima M.Š. hrabro spominje i nesretnu sudbinu komunističkog prvaka Andrije Hebranga, a eksplicite kaže da njegov svjetonazor ne trpi nikakve ekstreme u životu, pa ni u politici, jer bilo koji ekstremizam nije dobar za ovu zemlju. Bit će zanimljivo vidjeti kako će na ovakve "domobranske" stavove reagirati hrvatska "tvrda" desnica!

Nije mi poznato što je imao na umu Dejan Jović kada je hrvatsku javnost želio upozoriti na postojanje ove knjige u kojoj, u konačnici, M. Škoro relativno dobro prolazi. Naime, njegovi opisi hrvatske politike ne svode se isključivo na borbu između dobra i zla, kako je, pak, opisuje Thompson! No, u svakome slučaju, ovu bi knjigu trebalo pročitati, jer je uistinu fascinantno kako netko sa strane pozorno prati sva gibanja, sve nijanse na našoj prilično smušenoj glazbenoj sceni. Bez obzira na "slučaj Škoro"!

Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Kada Catherine Baker analizira pjesničko-politički profil M. Škore u odnosu prema Thompsonu, onda M. Škoro u toj analizi prolazi prilično dobro.
Autorica nije uspjela prevladati određene stereotipe o stvarnim uzrocima jugoslavenske krize, a fenomenu nacionalizma pristupa a priori negativno.
Profesor Dejan Jović smatrao je potrebnim da na svom FB profilu skrene pozornost našoj inertnoj političko-akademskoj javnosti na postojanje ove knjige.
Škorine “domoljubne” ambicije
Nema nikakve dvojbe da će se uskoro spram svih ovih svjetonazorskih, ali i mnogih drugih, ne baš ugodnih pitanja, za sada još uvijek virtualni kandidat M.Š. morati početi i javno referirati. Jedno je čitati unaprijed napisanu poruku s blesimetra, a nešto posvema drugo je objašnjavati sve one, njemu ipak neuhvatljive, nijanse ustavno-pravne problematike bez ikakvih šalabahtera, koje ta/te njegova/e poruka/e generira/ju. I tek tada moći ćemo se jasnije odrediti spram njegova programa, jer ovo što je do sada ponuđeno, bez dodatnih pojašnjenja, nikako nas ne može činiti sretnim, jer ako bismo nekritički prihvatili predložena rješenja o proširenju predsjedničkih ovlasti, onda bi nam već sada moralo biti jasno da bi to značilo definitivan (i dugotrajan) pad u predmoderna, pretpolitička, mitska vremena, koja su, prije svega, otporna spram bilo kakve ideje promjena. I u toj svojoj otpornosti itekako su uporni! Ne samo što bi oporavak hrvatskog društva poslije jednoga takvog (ne)stanja, u koja nas tako formulirana šalabahter-rješenja nepogrešivo vode, bio dug i neizvjestan, nego je veliko pitanje kako bi se spram te činjenice odnosile ostale europske zemlje. Ni jedna obitelj, pa tako ni velika europska, ne može na duže vrijeme tolerirati neposlušno ponašanje jednoga svoga člana, jer ta obitelj funkcionira u skladu s opće prihvaćenim pravilima političkog i inog ponašanja. Bez postojanja “konsenzusa” o temeljnim problemima/temama (vladavine prava, migrantskoj krizi, slobodi govora, ljudskim i manjinskim pravima, otvorenosti tržišta, demokratskim standardima, modernim ustavnim rješenjima, slobodnim i fer izborima...) EU nije moguće ni zamisliti.
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TEMA TJEDNA: PREDIZBORNA ANKETNA ISTRAŽIVANJA (I.)

Predizborne ankete: Od objektivne prezentacije do propagandne manipulacije

2

TRAGOM BARANJSKE USKOTRAČNICE

Ćiro se vratio kući

3

ILUZIJA ZVANA KURDISTAN

U krugu vječnog rata: Zapad im ne želi dati državu!