Kada već stopostotnu podršku u kandidaturi za predsjednika Republike Hrvatske nema u vlastitoj stranci, bivši premijer i sadašnji deklarativni kandidat SDP-a Zoran Milanović mora se zadovoljiti onim što mu preostaje.

Hrvatska stranka umirovljenika dala mu je prva potporu i to je zasigurno znatan broj glasova na koje može računati. Umirovljenici, iako prema posljednjim anketama imaju potporu 2,6 posto ispitanika, imaju stabilno biračko tijelo koje izlazi na izbore i drži se preporuka svoga vodstva. Što se, međutim, ne bi moglo reći za, primjerice, HSS, čiji je predsjednik ovih dana također najavio da na čelu Hrvatske želi vidjeti Milanovića, te HNS, čiji je čelnik tek dao naslutiti da bi i njihov kandidat mogao biti bivši premijer. Ruže ne cvjetaju ni jednoj od te dvije stranke, razdiru ih unutarstranačke borbe, članstvo je potpuno zbunjeno, a i teško da svojim nastupima mogu privući nove pristaše. Iako bi Milanoviću u ovakvim trenutcima svaka podrška dobro došla, pitanje je ipak koliko je to stvarnih glasova. I HSS i HNS su gubitnici nedavnih europarlamentarnih izbora, a posljednje ankete pokazuju da su im stranke po popularnosti na 3 odnosno 2,3 posto. Zbrajajući te brojke, čini se, lijepa potpora, no ako znamo da dobar dio HSS-ovih organizacija nije podržao listu Amsterdamske koalicije na izborima za Europski parlament, izrazivši na taj način protivljenje politici koju vodi Krešo Beljak, pitanje je zašto bi se išta promijenilo i u ovom slučaju. Sličan problem ima i Ivan Vrdoljak, posebno nakon posljednje izjave Matije Posavca, koji kao da je pao s neba i misli da birači ne razumiju politiku koju vode u njihovoj stranci.

Zašto oni tako nasušno žele podržati Milanovićevu kandidaturu? Prije svega jer ni u ovoj navali kandidata nemaju nikoga iz svojih redova tko bi zainteresirao medijski prostor, bar toliko. Drugo je što Milanoviću na ovaj način žele bar djelomično vratiti uslugu koju im je on napravio podijelivši im, na štetu SDP-a i njegovih članova, nemoralno mnogo mjesta na listama koja su na posljednjim parlamentarnim izborima jamčila ulazak u Sabor. Tek se posljednjih mjeseci vidi koliku je moralnu i financijsku štetu Milanović napravio vlastitoj stranci darivajući HSS i HNS tolikim saborskim mandatima, jer u bilo kojoj drugoj kombinaciji te bi stranke eventualno ostvarile dvostruko lošiji rezultat (a i to je optimistična brojka).

Oni koji su nekada blisko surađivali s Milanovićem i njegovom vladom a danas se još uvijek kolebaju oko pružanja podrške su IDS i SDSS. Poput umirovljenika, i njihova su biračka tijela relativno stabilna, no činjenica je da su se nesuglasice između njih javljale i tijekom zajedničkog vladanja, a poznato je da im ni rastanak nije protekao za pamćenje. I u IDS-u i u SDSS-u velikih prigovora imaju na nepredvidljiv, ali i gubitnički karakter Zorana Milanovića. Tu je još GLAS, koji dvoji oko podrške Milanoviću, no 0,4 posto podrške njegova biračkog tijela ipak je samo kap u moru. I u samom SDP-u Milanovića trenutačno podržava struja koja pomalo gubi kredibilitet, a predvode ju saborska imena - od Grbina, Klisovića, Marasa, Jovanovića do Ostojića. Svi su oni, međutim, gubitnici koji su mjesecima vikende trošili okupljajući se kako bi, bez uspjeha, voljom većine srušili i legalno izabranog predsjednika stranke. Davor Bernardić je procijenio da mu Milanovićeva kandidatura dođe "kao kec na desetku", jer oslobađa vrijeme potrebno da konsolidira sve općinske, gradske i županijske organizacije (posebno one koje su mu radile o glavi). Svjestan je šef socijaldemokrata da to mora učiniti kako bi u miru i tišini ojačao svoj položaj. Što god da učini, dok ostali budu zauzeti predsjedničkom kampanjom, neće biti većih reakcija samo kako se u kampanji ne bi naštetilo Milanoviću. Zna on da bez obzira na rezultat predsjedničkih izbora njegovi protivnici, koje su samo privremeno utišali dobri razultati europarlamentarnih izbora, neće mirovati i odustati od pokušaja promjene vodstva stranke. Ne dođe li Milanović do kraja, njegovi će ga kolege sigurno vrbovati da se vrati na čelo stranke ili bar ponovo aktivira i okupi istomišljenike u njoj. To je ono od čega se Bernardić mora osigurati do početka sljedeće godine. Ono što Milanoviću svakako ide u prilog jesu kritike koje mu dolaze od stranačkog kolege i bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića. Svaka kritička opservacija trećeg zaredom predsjednika povećat će broj onih neodlučnih da simpatije okrenu bivšem premijeru. Na desnom spektru Milanović, unatoč stricu kojeg je spominjao, teško da može tražiti podršku, ni u prvom, a ni u eventualno drugom krugu.