Dana 5. srpnja 1984. godine Diego Maradona stigao je u Napulj za tada rekordni iznos i u sljedećih sedam godina otvorio se pakao. Najslavniji nogometni genij svih vremena i najdisfunkcionalniji grad u Europi bili su savršeni jedno za drugo. Maradona je bio blagoslovljen na terenu, ali proklet izvan njega; ovaj karizmatični Argentinac vrlo je brzo odveo Napoli do njihovog prvog naslova prvaka. Snovi su bili ispunjeni. Ali postojala je i cijena… Diegu je bilo dopušteno da radi sve, dok god je na terenu izvodio čuda, ali kada je magije nestalo on je postao zatočenikom grada.

Uvijek su me fascinirale maske koje slavni ljudi stavljaju na lice kako bi se zaštitili od surovog svijeta obožavanja. Kako netko odluči kojega će lika (od)glumiti kako bi stvorili iluziju za sve nas smrtnike koji ih obožavamo? Slušajući, gledajući i čitajući o brojnim slavnim, ekstravagantnim, osobama, uvijek se ispostavi kako su privatno bili potpuno drugačiji, povučene osobe koje su svoje osobne strahove i demone istjerivali tom drugom javnom osobom kojom su se prikazivali. U filmu Asifa Kapadije, autora BAFTOM nagrađenog dokumentarca o Ayrtonu Senni i hvaljenog filma o Amy Winehouse, jedno prekrasno ljetno veče tijekom Vukovar Film Festivala, saznali smo kako su postojale dvije osobe u slavnom argentinskom nogometašu. S jedne strane bio je Diego koji je bio povučena osoba, a Maradona šizofreni lik koji se jedini mogao nositi sa slavom koja ga je pratila. Film sačinjen od pet stotina sati nikad prije viđenih snimaka iz Maradonine osobne arhive, pokušava i uspijeva pokazati zbog čega je Maradona legenda čiji će mit trajati mnogo duže od sjećanja na, možda bolje nogometaše i od njega. "Do srijede sam pio i drogirao se, a četvrtkom započinjao pripreme za utakmicu", kaže Maradona u filmu. "Oba su njegova lica tu”, kaže u filmu jedan od njegovih poznanika “ono probisvijeta i ono genija”, najbolje oslikavajući što je Maradona znači(o) za, ne samo nogometni svijet u nekom gotovo zaboravljenom vremenu.