Nakon četiri dana pedalanja i prijeđenih oko 600 kilometara naša četveročlana ekipa - Stipo Kunčak Cobra, Siniša Kraml, Igor Mikulić i moja malenkost Ivica Korman - zaustavljena je na mađarsko-ukrajinskoj granici s obrazloženjem da je to prijelaz samo za motorna vozila.

- Kako? Zašto? - pitamo mađarskog graničnog policajca. - Možete li provjeriti s Ukrajincima?

Mađar je bio vrlo ljubazan i nazvao ukrajinsku graničnu policiju. Nažalost vratio se s negativnim odgovorom.

- Rekli su mi da ne možete ovdje ući u Ukrajinu, ali da možete otići na graničnom prijelazu Berehove i da će vas tamo pustiti - kaže Mađar.

- Ali to je 50 kilometara odavde, a sada je već 17.30 sati! Ima li neki drugi, bliži prijelaz? - u nevjerici pitamo mađarskog policajca.

- Možete se vratiti oko osam kilometara natrag, pa skelom preko rijeke Tise, zatim uđete u Slovačku i u prvom selu ima granični prijelaz samo za pješake. No morate požuriti, jer taj je prijelaz otvoren samo do 20 sati - pojašnjava nam Mađar.

Nema nam druge nego požuriti kako bismo stigli na vrijeme. Vrlo brzo stižemo do Tise i skele, koja se upravo vraćala s preke strane. "Ajde, bar nešto da nam ide naruku", pomislih jer kako je krenulo, moglo je biti i da skela ne radi. Silazimo s bicikala, a ono krenula invazija komaraca na nas! Onako znojni i vrući bili smo još veći mamac letećih krvopija. Igor, Siniša i Stipo nemaju dovoljno ruku da se obrane, a ja brzo vadim ručnik iz bisaga i mlatim ih oko sebe koliko mogu.

Onako izbodeni prelazimo Tisu i jurimo prema mjestu Velke Trakany, gdje bi trebao biti granični prijelaz. Ulazimo u Slovačku i vrlo brzo stižemo do sela gdje se raspitujemo kod slovačkih policajaca kako da dođemo do prijelaza.

- Ovaj granični prijelaz nije u funkciji. Zatvoren je. Idite u Mađarsku na prijelaz Zahony - odgovara nam jedan od njih.

Ostajemo šokirani!

- Pa otamo smo došli. Poslali su nas ovamo jer tamo ne možemo biciklima u Ukrajinu.

- Žao mi je, ali ovdje ne možete prijeći granicu - kaže Slovak.

- Što sad da radimo? Kako da uđemo u Ukrajinu? - pitamo policajce.

- Mogli biste vlakom. Pet kilometara odavde je mjesto Čierna nad Tisou i tamo ima željeznička postaja. Vlakovi često voze u Ukrajinu.

Pojavio se tračak nade da ćemo ipak ući u Ukrajinu do mraka. Već je 19 sati i jurimo do susjednog mjesta, stižemo na kolodvor. Nigdje žive duše.

- Alo, ima li koga? - vičemo kroz šalterski prozorčić. Ubrzo stiže blagajnik.

- Vozi li vlak odavde u Ukrajinu? Možemo li ukrcati i bicikle? - bombardiramo ga pitanjima.

- Da - odgovori kratko.

- Kada ide sljedeći vlak? - pitamo.

- Sutra ujutro u 9 sati - odgovara.

Kao da nas je ošamario! Zar je moguće da ne postoji način da uđemo u Ukrajinu? Pomislih, lakše bi Meksikanac ušao u SAD nego mi u Ukrajinu!

Utučeni, vraćamo se u selo, a Stipo predloži u svom stilu: "Idemo na pivo, sav sam se rasušio, pa ćemo smisliti što dalje." Padne nam na pamet da nađemo nekog s kombijem da nas prebaci preko granice. Raspitujemo se kod lokalnih mještana, no bez uspjeha. Stipo gleda na kartu i kaže kako sjeverno odavde ima još jedan veliki granični prijelaz gdje bismo mogli stopirati. Odlučujemo se u trenutku, sjedamo na bicikle i jurimo prema Vyšne Nemecke. Ubrzo nas sustiže mrak, vozimo kroz šumu i oko 22 sata stižemo u mjesto Velke Kapušany. Raspitujemo se za nekakav taksi-kombi ili slično, no mještani nas uvjeravaju da ako i nađemo prijevoz, nećemo do jutra prijeći granicu, jer su na tom prijelazu goleme gužve. Nemamo izbora, moramo prespavati u Slovačkoj. Sreća u nesreći da u ovoj zabiti ima hotel (kakve li slučajnosti, zove se "Družba", kao i hotel koji smo dan prije rezervirali u Užgorodu), pa onako umorni i gladni (sve je bilo zatvoreno) s prijeđenih više od 180 kilometara bacamo se u krevet i tonemo u san. Zaboravio sam i na bolna napukla rebra, razbijeno koljeno, lakat, šaku...

Ujutro, nakon što smo u obližnjoj trgovini nakupovali hrane i doručkovali, krećemo u četvrti pokušaj prelaska granice. Samo 12 kilometara dalje je granični prijelaz Veljke Sljemence, namijenjen isključivo za pješake, gdje stižemo za nešto više od pola sata. Nakon kratke kontrole ukrajinskih graničnih policajaca uz pitanja "Kamo idete? Zašto? Kako? Koliko dugo ostajete? Kako ćete se vratiti?" puštaju nas i konačno ulazimo u Ukrajinu!

Ubrzo se pitamo što nas je toliko privlačilo da uđemo u tu zemlju? Ceste su u katastrofalnom stanju, sama rupa na rupi, a vozači voze kao pijani lijevo-desno pazeći da ne unište amortizere. Prolazimo pokraj napuštene farme svinja, koja izgleda kao da je tu bila černobilska katastrofa. Ipak, ukupni dojam i nije bio tako loš kada smo se dokopali magistralne ceste, koja vodi do našeg krajnjeg cilja, Užgoroda, najvećeg ukrajinskog grada u oblasti Zakarpatje s nešto više od 115.000 stanovnika.

U hotel stižemo tijekom prijepodneva, ostavljamo bicikle i krećemo u istraživanje grada. Na ručak odlazimo u "Kolibu", koja je zapravo prekrasan restoran s velikim centralnim objektom i nekoliko sjenica, sve u drvetu. Restoran poslužuje isključivo jela Zakarpatske Ukrajine. Igor naručuje boršč juhu i četiri žlice. Kaže moramo svi probati tu glasovitu juhu od cikle. S obzirom na izgled restorana i jelovnik, pomislili smo da će nas konobar oguliti do kože, no mi smo (odnosno Siniša se isprsio) dvije juhe, četiri glavna jela, dvije salate i devet piva platili samo 33 eura (oko 250 kuna)!

Inače, Užgorod je osnovan u Velikomoravskoj Kneževini i prvi put se spominje 903. godine. Sredinom 11. stoljeća grad su zauzeli Mađari i od tada do 1919. godine grad je bio u sastavu Mađarske, Austrije ili Austro-Ugarske. Mirovnim ugovorom u Trijanonu 1919. Karpato-Ukrajina je dodijeljena Čehoslovačkoj, a Bečkim dogovorom od 1938. Užgorod i njegova okolica je pripala Mađarskoj. Crvena armija je zauzela Užgorod 27. listopada 1944., a od 1946. Zakarpatska Ukrajina je administrativno pripojena sovjetskoj Ukrajini. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine Užgorod je imao 115.600 stanovnika.

Život u Užgorodu najviše se odvija uz rijeku Už, po kojoj je grad i dobio ime. Tu se nalazi velika šetnica na kojoj su brojni restorani i kafići, a prema nekim podacima tu je najduži drvored lipa u Europi, u čijoj smo hladovini ispijali pivo. Vrijeme je bilo i za kupnju nekog suvenira, što ćeš drugo nego votku. Izbor je pao na njihovu najpoznatiju Nemiroff vodku od meda i čilija.

Sutradan odlučujemo u Mađarsku ići vlakom, ne želeći riskirati ponovne neugodnosti na granici. Da bismo ušli u Mađarsku, morali smo promijeniti čak tri vlaka! Od Užgoroda do Čopa. Zatim prelazak granice Čop - Zahony, a potom se ukrcavamo u treći vlak do Ceglida. Sve su to bili "niskopodni" vlakovi, čija je svaka stepenica gotovo pola metra. Srećom imali smo Cobru, koji je naše bicikle opremljene teškim bisagama ubacivao u vlak kao da su igračke! Ukrajinski vlak je posebna priča. Sav u zakrpama, vjerojatno iz sredine prošlog stoljeća, s drvenim klupama u vagonima! No nismo se bunili, jer je vožnja kratko trajala.

Od mađarskog Ceglida do Kečkemeta imali smo dva sata vožnje biciklima, ali je bilo pakleno vruće, tako da nas je to dodatno iscrpilo. Još su nas dijelila samo dva dana do povratka kući. Sutradan ujutro iz Kečkemeta smo se zaputili do Baje, kroz vinogradski kraj. Usponi po brdima probudili su moja bolna rebra, bilo mi je teško disati, ali nakon trećeg uspona bol se smanjila i poslijepodne stižemo u Baju, posljednji grad u kojem ćemo noćiti. Zato je Siniša, koji je u početku imao krize, naglo živnuo i nekoliko puta projurio ispred nas tako da smo se osjećali kao otpale ratkape!

Sutradan krećemo u Osijek preko Bačkog Brega, Bezdana, Batine, Zmajevca, nakratko stajemo u Piroš čizmu u Suzi na hladno pivce. Kako se bliži Osijek, zadovoljni još jednom uspješnom avanturom, već razmišljamo o novim putovanjima...

(Fotografije: Ivica Korman/Igor Mikulić)