Možda bi bilo dobro da cijela država ode na produženi ljetni godišnji odmor. Jer nakon svega što smo se naslušali i nagledali proteklih tjedana, od postizbornih preslagivanje u Europskoj uniji preko domaćeg žutila i crnila, medijskog razvlačenja “slučaja Kuščević”, zapleta u predsjedničkoj kampanji, koja to još i nije, bar nije službeno započela, do najave rekonstrukcije Vlade, dojam posvemašnjeg zasićenja politikom i svime vezano uz politiku pokazuje da nam svima, pa i njima, političarima, treba poduža stanka kako bi se svi skupa rasteretili od teških tema odmarajući se negdje na moru, na bazenu, u planini, na livadi, u hladovini suncobrana ili hladovini višestoljetnih šuma.

Ljeto, posebno ako je vrelije nego inače, nije dobro za bavljenje ničim osim odmorom, uz dužno poštovanje prema onima čiji posao ne dopušta predah ni tijekom srpnja i kolovoza, kad je toplinskih valova najviše. Dakle, svi koji to mogu, trebali bi se sljedeća dva mjeseca opustiti koliko im to prilike (ili neprilike) dopuštaju, pa se onda najesen vratiti u surovu stvarnost punih baterija i spremnih za nove izazove.No lako je to reći, a još teže ostvariti kada je, primjerice, riječ o politici kojoj se mazohistički predajemo bez obzira na to koliko tu istu politiku svako malo prozivali kao gadljivu i nevrijednu naše pozornosti. Zapravo, riječ je o fenomenu ovisnosti, svojevrsnom virusu za čije su širenje najodgovorniji mediji novog doba, tiskani i elektronički, koji sebi ne smiju dopustiti predah, godišnji ni u kom slučaju, jer vijest koja se ne objavi danas, posebno ako je riječ o premijeru, predsjednici, ministrima... sutra je već zastarjela. Drugim riječima, možete vi biti na godišnjem, zasluženom ili manje zasluženom, ali politike i medija teško da se možete riješiti, pa makar se od svega pokušali skriti na nekom jadranskom otoku “usred ničega”. Jer i tu će netko nekome otkriti nešto što nije transparentno, što je zakonski dvojbeno, a medijski podatno za fabriciranje afera i skandala.

Ukupno uzevši, ljetni senzacionalizam poprima sve dramatičnije tonove, možda i zbog vrućine. Jer kako drukčije objasniti gomilanje ostrašćenih komentara s viškom teorije (pretpostavki), a manjkom prakse (dokaza), o svemu i svačemu u “igri prijestolja” koja se zove politika, iako bi puno toga bolje bilo povezati s teorijama urota poput primjerice bombastične “ekskluzive” jednog našeg tjednika da, citiramo, “Kuščevićeva kobno zakašnjela ostavka najavljuje početak kraja Plenkovićeve ere”. Od takvog “proročkog” senzacionalizma mnoge s trunkom zdravog razuma odmah hvata mučnina veća od one sartrovske.