Vezani članci
TEMA TJEDNA: NOVA EUROPSKA UNIJA (I.)
INTERVJU: BRANIMIR VIDMAROVIĆ
Rezultati izbora za Europski parlament potvrdili su neke stare, ali i upozorili na nove trendove u jednom od najkompleksnijih političkih eksperimenata u povijesti, kako se "tepa" Europskoj uniji, zajednici koja ima gotovo pola milijuna glasača u zasada još uvijek 28 država članica - kaže doc. dr. sc. Đana Luša, s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, te dodaje:
- Prije svega Europski parlament je konačno dobio demokratski legitimitet, s obzirom na to da je nakon niza godina opadanja interesa za europske izbore zabilježena najveća izlaznost od prvih direktnih izbora 1979. godine. Jasan je to signal da europski građani ponovno pokazuju interes za europska pitanja te da žele sudjelovati u oblikovanju politika na europskoj razini. Prvi put u povijesti Europskog parlamenta dvije najveće grupacije (Europska pučka stranka - EPP i Progresivni savez socijalista i demokrata S& D) za većinu trebaju potporu treće i/ili četvrte po snazi grupacije - liberala (Obnovimo Europu - RE) i zelenih (Europski slobodni savez- EFA). Odraz je to sve veće fragmentacije parlamenta u kojem će velika koalicija morati uključivati više stranaka. Pri tome je uloga prevage pripala centrističko-liberalnoj koaliciji predvođenoj proeuropskim francuskim predsjednikom Macronom i njegovom strankom Republika u pokretu. Potrebno je naglasiti kako će i većinu u Europskom vijeću diktirati suradnja spomenutog "svetog trojstva": pučana, socijaldemokrata i liberala.
Unatoč eurokaliptičkim predviđanjima o udaru krajnje desnice, euroskeptične grupe u parlamentu broje 172 mjesta te su daleko od blokiranja većine. Takvi rezultati mogu se interpretirati kao poziv za ublažavanje nacionalističkog i populističkog narativa, koji je uzeo maha u europskom političkom prostoru proteklih godina.
Dosadašnja "kraljica Europe", njemačka kancelarka Angela Merkel, i, kako stvari stoje, novi vladar Europe, francuski predsjednik Emanuel Macron, izišli su donekle oslabljeni iz utrke za Europski parlament. U Njemačkoj je kršćansko-demokratska koalicija odnijela pobjedu, međutim sa znatno manjim postotkom u odnosu prema 2014., dok je Macronova renesansna koalicija tijesno poražena od Marine Le Pen. Međutim, na rezultatima liberalne političke grupacije na europskim izborima najviše je profitirao Macron, koji je odnio konačnu pobjedu na nedavno održanom maratonskom summitu Europske unije u Bruxellesu, nametnuvši se kao novi lider Europe. U pokeraškoj maniri utišana je opozicija u EPP kandidiranjem jedne od najbližih suradnica Angele Merkel, njemačke ministrice obrane Ursule von der Leyen za predsjednicu Europske komisije. Zauzvrat se Macron izborio da mjesto predsjednika Europskog vijeća preuzme Charles Michel, aktualni premijer Belgije, a na mjesto predsjednice Europske centralne banke došla bi Francuskinja Christine Lagarde, koja je u dva mandata bila na čelu MMF-a. Nadalje, bijeli dim se ukazao i za vodeću kandidatkinju liberala Margarete Vetager, koja bi mogla poslati potpredsjednicom Komisije.
Što to znači za budućnost Europske unije?
- Nekoliko stvari. Prije svega konačno rodnu ravnopravnost na čelu EU-a. Naime, od četiri ključne funkcije, dvije bi trebale pripadati ženama. Zatim napuštanje sistema tzv. spitzenkandidata kao pokušaja demokratizacije procesa izbora za predsjednika Europske komisije, kojim bi na čelo Europskog parlamenta došla osoba iz stranke koja je na izborima osvojila najviše mandata. U smislu regionalne zastupljenosti južnoeuropske zemlje dobile su visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku, Španjolca Josepa Borella Fontellesa, kao i predsjednika Europskog parlamenta, Talijana Davida Sassolija. S druge strane države istočne Europe ostale su bez predstavnika, što može upozoravati na ponovno jačanje "stare Europe", u kojoj zemlje osnivačice drže konce u svojim rukama, kao i daljnje promicanje Europe dviju brzina ili Europe koncentričnih krugova, u kojoj će istočnoeuropske države predstavljati članice druge brzine ili drugog kruga.
OSNAŽITI EURO
Što očekivati od politike Unije u idućem petogodišnjem razdoblju, koji su i kakvi prioriteti?- Na sastanku Europskog vijeća u lipnju usvojen je novi strateški plan EU-a za razdoblje od 2019. do 2024. godine. Kao i u planu iz 2014. prioriteti su organizirani oko četiri glavne teme: zaštita građana i sloboda, razvoj snažne i dinamične gospodarske osnove, izgradnja klimatski neutralne, zelene, pravedne i socijalne Europe te promicanje europskih interesa i vrijednosti na svjetskoj razini. Novost je snažniji fokus na zaštitu granica kao preduvjeta sigurnosti građana, osmišljavanje funkcionalnije i sveobuhvatnije migracijske politike te konsenzus o reformi politike azila, kao odgovor na goleme migracijske valove koji su pogodili Europu 2015. godine. Poseban naglasak stavljen je i na pitanje vladavine prava, koje prioritizira i Finska, kao trenutna predsjedateljica Europske unije.
Kako bi se mogao nametnuti na svjetskoj pozornici, EU mora zadržati svoje ekonomske kapacitete, osnažiti euro te biti usmjeren na snažnu konvergenciju između zemalja članica. Na planu vanjske politike već je primjetno premještanje fokusa od istočnog susjedstva k jačanju angažmana s Afrikom, koja je identificirana kao dugoročni partner s ciljem smanjivanja migracijskog pritiska. Posebno je uočljivo isticanje suradnje s globalnim partnerima koji dijele europske vrijednosti, nakon promjene američke retorike pod predsjednikom Trumpom, u odnosu prema strategiji iz 2014. godine kada je Europska unija podcrtavala suradnju s transatlantskim partnerima. Na obrambenom planu najavljeno je preuzimanje veće autonomije u odnosu prema NATO-u, kreiran je PESCO i Europski obrambeni fond, međutim nedostaje spremnost za podrškom takve ambicije kroz instrumente hard powera.
Europska unija mora biti spremna na moguću financijsku krizu koja bi ovaj put mogla pogoditi i najveće te najutjecajnije članice eurozone. Izazovi su i nagrizanje liberalne demokracije te populistički trendovi, protiv kojih se treba boriti što uvjerljivijim narativom europskog projekta i njegovim približavanjem građanima. Očekuju se i posljedice Brexita u smislu strukturalnih izazova i propitivanja transnacionalne prirode europskog projekta.
JAČANJE UTJECAJA
Koliko je nakon svega, uključujući i izbor Pejčinović Burić za glavnu tajnicu Vijeća Europe, kao i aktivnosti Plenkovića, porastao ugled hrvatske diplomacije i RH u Europskoj uniji?- Izbor ministrice vanjskih poslova Marije Pejčinović Burić za tajnicu Vijeća Europe uspjeh je hrvatske diplomacije u nekoliko segmenata. Prije svega prvi put osoba iz Hrvatske dolazi na čelo ugledne međunarodne organizacije, najstarije multilateralne organizacije u Europi. Unatoč aktualnoj krizi vezanoj uz vraćanje glasačkih prava Rusiji i derogaciju temeljnih načela, Vijeće Europe i dalje je organizacija zadužena za implementaciju Europske konvencije o ljudskim pravima, moramo se složiti najvažnijeg dokumenta takve vrste u povijesti Europe. Zatim radi se o tek drugoj ženi na čelu organizacije, kao i prvoj s područja srednje, istočne te jugoistočne Europe, što također nosi određenu političku težinu.
Činjenica da je na mjesto izabrana s 54 glasa razlike u odnosu prema protukandidatu, govori o podršci koju je uživala, ne samo među državama srednje i istočne Europe nego i članicama Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz drugih zapadnih država. Rezultat je to višemjesečnog lobiranja hrvatske diplomacije koja očito uživa sve veći utjecaj među europskim partnerima, kao i dojma koji je Hrvatska ostavila tijekom šestomjesečnog predsjedanja organizacijom 2018. godine.
Čelna pozicija u Vijeću Europe prilika je da se Hrvatska kao mala država nakon realizacije nestalnog članstva u Vijeću sigurnosti UN-a, ponovno nametne na političkoj karti Europe i položi ispit političke zrelosti. U tom svjetlu treba sagledati i činjenicu da je Hrvatska uspjela u Strateški plan Europske unije za razdoblje od 2019. do 2024. godine uvrstiti pitanje demografije, koje je veliki izazov i za Hrvatsku i za ostale članice Unije. Time je otvorena mogućnost da se u višegodišnjem proračunu nađu modaliteti i za demografsku revitalizaciju Europe. Primjer je to načina na koji mala država može snažnim angažmanom i lobiranjem pitanje od nacionalnog interesa podignuti na razinu Unije. Upravo takvim djelovanjem u smislu prioritiziranja, konzistentnosti i specijalizacije u određenim područjima politike Hrvatska kao mala država može graditi svoje mjesto u Europskoj obitelji.
NOVA ULOGA HRVATSKE
Što će RH dočekati kad počne predsjedati EU-om od siječnja 2020.? Treba se nadati da to više neće biti Brexit...- Unatoč uvijek prisutnim raspravama o značenju predsjedanja EU-om, Hrvatska je kao mala država dobila priliku prezentirati svoje nacionalne interese kao zajedničke, provodeći administrativnu, koordinativnu, medijatorsku, lidersku i predstavničku ulogu u Europskoj uniji u razdoblju od šest mjeseci. Za vrijeme predsjedanja mala država posjeduje dodatnu moć poput kontrole pregovaračkog procesa, kao i u smislu regulacije intenziteta diskusija o određenim pitanjima te njihovu postavljanju na dnevni red. Ispit je to zrelosti za Hrvatsku kao malu državu, ali i kao novu članicu Europske unije, koja šest godina nakon ostvarivanja punopravnog članstva preuzima čelnu poziciju. U odnosu prema velikim državama koje imaju interes u gotovo svim područjima politika, male države imaju uže profilirane interese, što im pomaže da budu kredibilnije u postizanju kompromisa u pregovorima. Istovremeno zbog ograničenih ljudskih te materijalnih resursa male države specijaliziraju se za određena područja politike te koriste predsjedanje za inkorporiranje svojih nacionalnih interesa u okvir zajedničkih. Upravo spomenuto jedan je od najvećih izazova hrvatskog predsjedanja.
Vodstvo Hrvatske promatrat će se u okviru trija (s Rumunjskom i Finskom) koji je predstavio zajednički program na temelju kojeg će do kraja godine Hrvatska donijeti i individualni plan predsjedanja. Činjenica da rješavanje većine pitanja na razini Europske unije traži razdoblje duže od šest mjeseci upozorava na to da se uspješnost predsjedanja ponekad valorizira i kroz manji napredak postignut u određenom području politike. Indikator uspješnosti je i mogućnost ad hoc odgovara na ključna politička i ekonomska zbivanja na razini Europske unije, ali i njezina okruženja. Samo odlučivanje o temama i prioritetima predsjedništva je limitirano s obzirom na to da će Hrvatska morati nastaviti neriješena pitanja naslijeđene agende.
Osamnaestomjesečni program rumunjskog, finskog i hrvatskog pridodavanja stavlja fokus na jačanje ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije te ističe njezinu važnost za razvoj Unije kao cjeline, posebice glede jačanja konkurentnosti. Rumunjska se za vrijeme predsjedanja opredijelila za četiri prioriteta: Europu konvergencije, sigurniju Europu, Europu kao snažnijeg globalnog aktera i Europu zajedničkih vrijednosti. Finska kroz slogan "Održiva Europa - održiva budućnost", kao prioritet svojeg predsjedanja ističe klimatske promjene, borbu protiv hibridnih prijetnji i vladavinu prava, kako bi EU postao konkurentniji i socijalno inkluzivniji. Uz spomenute prioritete dviju država, ravnomjerni regionalni razvoj svih članica, smanjivanje nejednakosti i jačanje konvergencije u smislu gospodarskog rasta i razvoja, migracije, problemi rasizma, ksenofobije i govora mržnje problematika je koju će dijeliti članice trija za vrijeme predsjedanja. Hrvatska se posebno zauzimala za aktivnosti u područjima rasta, razvoja i zapošljavanja, ulaganje u obrazovanje prilagođeno tržištu rada, poticanje prometne povezanosti, kao i neke specifične politike te područja suradnje između država članica, poput turizma, sporta i zdravlja. Za Hrvatsku kao malu državu posebno je važan i regionalni angažman, potvrđen kroz najavu organizacije sastanka na vrhu EU-a posvećenog odnosu s državama Zapadnog Balkana, čime bi se Hrvatska postavila kao predvodnik oživljavanja ideje širenja Europske unije.
Hrvatsku za vrijeme predsjedanja čeka promijenjena sigurnosna situacija u kojoj se EU suočava s fenomenom puzajuće migracije te njezinim izazovima u obliku getoizacije i kriminalizacije migrantskih skupina. Nadalje predsjedanje je izazov s obzirom na to da će se odvijati u razdoblju kraja jednog i početka drugog institucionalnog ciklusa u EU-u nakon izbora za Europski parlament, rasprava o Višegodišnjem financijskom okviru za razdoblje od 2021. do 2027. godine, donošenja novih strateških dokumenata te u trenucima kada bi se Ujedinjeno Kraljevstvo trebalo povući iz Unije.
(D.J.)
VIOLETA SIMEONOVA STANIČIĆ
NE BI BILO DOBRO DA NAS DOČEKA BREXIT
Iza nas je doista dinamično i dramatično razdoblje, a ja bih rekla da neizvjesnost još nije gotova. Naime, paket dogovora šefova država i vlada na Europskom vijeću o kandidatima za čelna mjesta u europskim institucijama ni na koji način ne obvezuje Europski parlament i dio zastupnika otvoreno pokazuje nezadovoljstvo time što je pogažen princip spitzenkandidata - kaže Violeta Simeonova Staničić, voditeljica Ureda Europskog parlamenta u Hrvatskoj, te dodaje:
- Kao što znate, uoči europskih izbora stranke su istaknule svoje kandidate za mjesto šefa Komisije. Ti su ljudi onda odrađivali stranačke skupove, predstavljali svoje programe europskim biračima, sudjelovali u sučeljavanjima, bili izloženi sudu javnosti. Ukratko - radili su klasičnu kampanju i građani su ih imali priliku vidjeti i čuti te doznati za što se zapravo zauzimaju. A onda se iza zatvorenih vrata jednostavno odustalo od dogovora o tome da - ovisno o rezultatu izbora - čelno mjesto u Komisiji pripadne jednom od tih kandidata. I na to sam mislila kada sam na početku spominjala neizvjesnost. Procjena je da je napravljen korak unatrag u jačanju demokratskog legitimiteta Europske komisije i vidjet ćemo kako će u EP-u proći glasovanje o kandidatkinji za šeficu Europske komisije, Ursulu von der Leyen.
Što se tiče samog Parlamenta, zastupnici su povjerenje za obnašanje predsjedničke dužnosti dali Davidu Sassoliju. Gospodin Sassoli je Talijan, bivši novinar, dobro poznato medijsko lice. Dolazi iz Kluba zastupnika S&D-a, druge po snazi političke skupine u EP-u. Na vodeće mjesto institucije stiže s desetogodišnjim iskustvom rada u klupama EP-a, a u prošlom je sazivu bio i potpredsjednik. U svojim prvim istupima na novoj funkciji Sassoli je jasno rekao kako Parlament treba biti otvoren građanima i civilnom društvu. Parafrazirao je i jednog od europskih utemeljitelja Jeana Monneta i rekao kako ništa nije moguće bez ljudi, a ništa nije trajno bez institucija. To govori i o principima kojima će se Sassoli voditi u mandatu: on je pravi Europljanin, nastojat će biti što bliže građanima, slušati njihove poruke, utjecati na to da Parlament bude čim transparentniji u radu.
UGLED HRVATSKE
Koja će biti primarna zadaća zastupnika u novom sazivu Parlamenta?
- Prioriteti se tek trebaju definirati, a za to treba pričekati i novu Europsku komisiju. Najprije Europski parlament treba glasovati o kandidatkinji za predsjednicu Komisije, a nakon toga slijede i saslušanja kandidata za povjerenike u resornim parlamentarnim odborima. Često se ta saslušanja nazivaju najtežim intervjuima za posao na svijetu. Svatko tko ih je pratio zna zašto je to tako. Ispitivanje traje tri sata, traži se maksimalna pripremljenost kandidata. Primarna zadaća u novom sazivu Parlamenta bit će dogovor o novom višegodišnjem proračunu Europske unije i usuglašavanje prioriteta financiranja. Dakle, ako u EP-u i općenito u institucijama budu jake političke opcije koje se protive europskoj solidarnosti i financiranju slabije razvijenih regija, to bi moglo značiti i manje novca za hrvatske poljoprivrednike, gradove, općine te poduzetnike.
Hrvatska se može pohvaliti izborom Pejčinović Burić za glavnu tajnicu Vijeća Europe, što je nedvojbeno uspjeh RH diplomacije. Vaš komentar?
- Hrvatska diplomacija nesumnjivo je odradila sjajan posao. Iz osobnih kontakata s diplomatima mogu potvrditi kako je ministrica Pejčinović Burić doista ostavila odličan dojam, imala je najkvalitetniju i najuvjerljiviju kampanju i konačni rezultat je realni proizvod uloženog truda i znanja. Što se tiče premijera Plenkovića, zadaća pregovarača u ime Pučana oko čelnih mjesta u europskim institucijama dovoljno svjedoči o ugledu koji ima među kolegama.
VELIKI IZAZOV
Uniji do kraja godine predstoji rješavanje niza problema od kojih je najveći Brexit. Hoće li se ta drama s Britanijom provlačiti i kroz hrvatsko predsjedanje EU-om od 1. siječnja 2020.? Što inače čeka RH u tom razdoblju?
- Ne bi nikako bilo dobro da se i tijekom hrvatskog predsjedanja Vijećem EU-a bavimo Brexitom. Svako produljenje neizvjesnosti šteti Europskoj uniji, ali u konačnici nije dobro ni za Ujedinjeno Kraljevstvo. Važno je reći i da će se nakon Brexita, koji bi se trebao dogoditi 31. listopada, broj zastupnika u Europskom parlamentu smanjiti sa 751 na 705. Dio mjesta iz britanske kvote bit će raspodijeljen na različite europske članice. Među ostalim, jedan mandat više - dakle 12 - imat će i Hrvatska, pa možemo reći da će njezina relativna snaga u budućem parlamentu s manje zastupnika - zapravo biti veća.
Što se tiče predsjedanja - Hrvatska je na kraju trija kojeg su otvorili Rumunji, a od srpnja nastavili Finci. Helsinki ima ambicioznu agendu, ali ona je rezultat zajedničkog dogovora triju predsjedništva. U fokusu Finaca su globalni izazovi: borba protiv klimatskih promjena, društveno odgovorni gospodarski rast. Naravno, njihovo se predsjedanje događa na početku novog zakonodavnog ciklusa - imamo novi Parlament, čekamo novu Komisiju, dobit ćemo novog šefa Europskog vijeća… Riječ je o velikim promjenama u samom vrhu institucija, o novim akterima s kojima treba izgraditi bliske i konstruktivne odnose i pred Hrvatskom je nedvojbeno zahtjevna zadaća.
Bilo bi sjajno kada bi se već tijekom finskog predsjedanja finalizirao dogovor o višegodišnjem proračunu jer to bi značilo da je s dnevnog reda skinuta doista goruća tema. U svakom slučaju, predsjedanje je veliki izazov i velika prilika i ne kaže se uzalud da je tek nakon tog iskustva administracija zemlje članice zapravo prošla pravi europski ispit.
(D.J.) DUNJA DUIĆ
NOVA LICA, STARI PROBLEMI
U svibnju, nakon što su održani izbori u 28 europskih država, dobili smo novi saziv Europskog parlamenta koji će idućih pet godina, između ostalog, obavljati glavnu zakonodavnu dužnost u okviru Europske unije. Izbori za Europski parlament utječu i na izbor čelnog mjesta Europske komisije. Kada bismo pokušali pojednostaviti stvar, situaciju bismo mogli usporedi s izborima za nacionalni parlament koji utječu na izbor premijera.
Međutim, situacija nije tako jednostavna jer Europska unija nema premijera, nema vladu i uz sve to umjesto političkih stranaka Parlament ima političke grupe. Političke grupe su klubovi zastupnika sličnih uvjerenja koje djeluju u Europskom parlamentu. Unija nema vladu, ali ima Europsku komisiju koja obavlja izvršnu vlast. Komisiji je na čelu predsjednik na čiji izbor utječu zastupnici Europskog parlamenta, nakon što ga predlože šefovi država članica u okviru Europskog vijeća, kojima koordinira predsjednik Europskog vijeća. Institucionalna arhitektura temelji se na međuovisnosti europskih institucija i velikoj važnosti izbora za Europski parlament.
Rezultati izbora donekle su očekivana situacija koja ocrtava trenutni politički zaokret u cijeloj Europi. Nesumnjivo, veliki gubitnici europskih izbora su dvije političke grupe koje već dugo dominiraju europskom politikom i čine veliku koaliciju u okviru Europskog parlamenta: centralno desna Europska pučka stranka (EPP) i centralno lijevi socijaldemokrati (S&D). Ilustracije radi, EPP-u pripada HDZ, a S&D-u pripada SDP. Broj zastupnika ove neslužbene "velike koalicije" pao je s 412 mjesta prošlog saziva (55 %) na 332 mjesta (44 %). Izgubljena mjesta pripala su ponajprije liberalima i zelenima (posebice Macronovim zastupnici iz Francuske i njemačkim Zelenima, koji su udvostručili svoj udio). Uz rast krajnje lijeve i krajnje desne političke opcije rezultat je fragmentiranost koja prati situacije koje se događaju i na europskim nacionalnim političkim scenama. Standardni dualistički model dvije jake desne i lijeve političke opcije poljuljan je i donosi neke nove političke igrače.
RAZDIOBA FUNKCIJA
Prvi veliki test novog fragmentiranog Parlamenta bit će glasanje o predsjedniku Europske komisije. Mjesto predsjednika Europske komisije najvažnija je politička pozicija u Europskoj uniji. Europska komisija možda je najbliže što EU ima s Bijelom kućom - izvršna vlast, nadzorna vlast koja kontrolira postupanje država članica i jedina od sedam institucija koja može inicirati europsko zakonodavstvo. Nakon što su desetljećima šefovi država članica u okviru Europskog vijeća birali predsjednika Europske komisije, proces izbora 2009. godine je promijenjen. Od tada, uzimajući u obzir izbore za Europski parlament te nakon održavanja odgovarajućih savjetovanja, Europsko vijeće, odlučujući kvalificiranom većinom, predlaže Europskom parlamentu kandidata za predsjednika Komisije. Uz to, Lisabonskim ugovorom iz 2009. uveden je sustav tzv. spitzenkandidata prema kojem samo određeni "vodeći kandidat" parlamentarne skupine može preuzeti posao. Pri izborima 2014. godine Jean-Claude Juncker izabran je kao spitzenkandidat EPP-a. Prilikom ovogodišnjih izbora za Europski parlament, čak i više nego što je to bio slučaj 2014. godine, spitzenkandidati bili su istaknuti u javnosti. Spitzenkandidati su vodili kampanju i održavali javne debate, očekivalo se da su buduća imena europskog vodstva poznata: Manfred Weber (EPP) ili Frans Timmermans (S&D). Međutim, nakon tri dana razgovora iza zatvorenih vrata u okviru Europskog vijeća šefovi država članica dogovorili su sasvim nova imena za novo europsko vodstvo. Predlažu Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, kao buduću predsjednicu Europske komisije. Predsjedništvo Europske središnje banke pripalo je Christine Lagarde, francuskoj šefici MMF-a. Predsjedništvo Europskog vijeća ide Charlesu Michelu, belgijskom liberalnom premijeru. Konačno, izabran je Josep Borrell, španjolski socijaldemokrat, kao visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Od sve četiri važne pozicije, samo najvažnije, mjesto šefa Komisije, treba potvrdu Europskog parlamenta.
IZ OBRANE U KOMISIJU
Europski birači, koji su ove godine prvi put, nakon niza godina pada izlaznosti, u većem broju izišli na izbore, mogli bi se osjećati izigrani s obzirom na to da su šefovi država u cilju političkog kompromisa tako lako napustili sustav spitzenkandidata. Dodatno, upada u oči činjenica da su svi kandidati iz "stare Europe", tj. da nema ni jedne čelne funkcije za političare iz istočne i južne Europe. Ova situacija može dovesti do još veće rascjepkanosti unutar Europe. Ipak, pri izjavi o odluci o prijedlogu gospođe von der Leyen, današnji predsjednik Europskog vijeća, Donald Tusk, naglasio je da nitko nije protiv njezina izbora. Primjerice Victor Orban i ostatak Višegradske skupine toliko su se žestoko borili protiv Manfreda Webera i Fransa Timmermansa da je ovakav izbor zapadnoeuropsko vodstvo smatralo pobjedom.
Tko je Ursula von der Leyen bilo je prvo pitanje nakon objave njezina imena kao kandidata za predsjednicu Europske komisije. Ursula von der Leyen njemačka je ministrica obrane iz konzervativne stranke Angele Merkel. U svojim izjava do sada zauzimala se za veću integraciju EU-a, jačanje europske vojske i olakšavanje imigracijskog procesa u EU, što ne znači da će to biti i službena politika Komisije, ako bude izabrana na čelno mjesto. Prva je kandidatkinja za predsjednicu koja prethodno nije bila na čelnom mjestu neke od europskih država, prva je žena kandidatkinja za predsjednicu Europske komisije, prva je kandidatkinja koju čelnica matične države nije podržala (Angela Merkel jedina je bila suzdržana pri glasanju u Europskom vijeću) i prva je kandidatkinja kojoj je neizvjestan uspjeh prilikom glasanja o izboru u Europskom parlamentu. Europski parlament 15. srpnja 2019. godine bira kandidata za predsjednika Europske komisije većinom glasova svojih članova. Ako uzmemo u obzir da je Parlament izabrao predsjednika Davida Sassolija,(S&D) tek u drugom krugu glasanja i negodovanje velikog broja zastupnika oko načina izbora kandidatkinje za predsjednicu Europske komisije i ostalih čelnih funkcija – rezultati izbora su neizvjesni. Ako der Leyen ne dobije potrebnu većinu glasova, Europsko vijeće, odlučujući kvalificiranom većinom, u roku od jednog mjeseca predlaže novog kandidata/tkinju kojeg Europski parlament bira prema istom postupku.
Pravu sliku buduće politike EU-a, čak i da Urusula von der Leyen bude izabrana u prvom krugu, nećemo imati sve do kraja godine kada nova Komisija počinje raditi. Ono što je vidljivo iz rezultata izbora za Europski parlament i procesa izbora kandidata za predsjednika Europske komisije je politička promjena na koju utječe slabljenje stabilnosti dviju najjačih političkih opcija i disfunkcionalni odnos Njemačke i Francuske, čime jačaju manje političke opcije i neke druge europske države. Nastala fragmentiranost svakako će dovesti do težeg postizanja konsenzusa u doba kada se Europa suočava s brojim vrijednosnim, institucionalnim i sigurnosnim krizama.
Piše: Dunja DUIĆ
MATE MIJIĆ
APSOLUTNI POBJEDNICI
Ne vidim, nažalost, ništa novo u ljudima koji su izabrani ni u načinu njihova izbora. Sve se opet događalo iza zatvorenih vrata pod pritiskom raznih lobija, i to sve skupa malo ima veze s demokracijom. Taj proces izbora više nalikuje na glavnu skupštinu nekakve korporacije u kojoj se bira nova uprava, nego izboru čelnika jedne demokratske političke zajednice - kaže Mate Mijić, hrvatski i europski konzervativac i društveno-politički analitičar, te dodaje:
- Kandidati se izvlače kao zečevi iz šešira, razne interesne skupine imaju svoje igrače koje onda duboko u noći iza zatvorenih vrata pokušavaju instalirati, a glasovi birača na izborima samo su podloga za licitaciju. Demokratski deficit EU-a stari je problem, ali ono što zabrinjava je to da ga se ne rješava na pravi način. Model Spitzenkandidata samo je dodatno zamutio vodu zato što je parlamentarnim grupacijama, točnije transnacionalnim političkim obiteljima, dao važnu ulogu u izboru predsjednika Europske komisije koju im države članice, reprezentirane u Vijeću, nisu željele prepustiti. Ta međusobna borba EU institucija za moć i utjecaj te tinjajući sukob između federalizma i suverenizma stvorili su lošu političku klimu u kojoj birači dodatno gube povjerenje u političke elite.
Nakon svega, tko su pobjednici, a tko gubitnici?
- Stare članice apsolutni su pobjednici. Sve važne funkcije otišle su njima, a Nova Europa morat će se zadovoljiti mrvicama. Rekao bih da je to jasna poruka starih članica, Europska unija ići će u smjeru koji su one zacrtale. Ako pretpostavimo da je Angela Merkel principijelno branila model Spitzenkandidata, dakle da to nije bila samo taktika da na drugi način ostvari cilj, onda bismo možda mogli reći da je izgubila. No budući da je na kraju za predsjednicu Europske komisije dobila svoju dugogodišnju ministricu, to je ipak nemoguće nazvati porazom. S druge strane, Macron je bio otvoreno protiv Spitzenkandidata, i na kraju je i on dobio što je želio, a usto je i Francuskinja Christine Lagarde izabrana za predsjednicu Europske središnje banke. Oni koji moraju biti sretni i zadovoljni da bi EU institucije funkcionirale, na kraju su zadovoljeni.
U kojem će se smjeru razvijati daljnja politika Europske unije?
- Uglavnom će stvari ostati iste, ova Komisija i parlamentarna većina predstavljaju kontinuitet koji daje određenu stabilnost, ali s druge strane ne adresira zabrinutost velikog broja birača koji se neće prestati okretati protestnim i euroskeptičnim opcijama. Bojim se da nastavak postojećih praksi znači guranje glave u pijesak, koje nam se može jako obiti u glavu pri ulasku u sljedeću recesiju koja je, kao dio poslovnog ciklusa, neminovna. Nije pitanje hoće li se dogoditi, nego kad i koliko će razorne posljedice ostaviti. U takvim će okolnostima nezadovoljstvo građana rasti i na to se treba pripremiti. Ne diskvalifikacijom onih koji ne misle kao vladajući establišment, nego slušanjem i približavanjem europskih politika ljudima. Budući da je starog psa teško naučiti novim trikovima, čini mi se da na tom planu ne trebamo očekivati mnogo. Jednako tako ne očekujem velike pomake u odnosima sa Sjedinjenim Državama i Rusijom. Ne dogodi li se neka veća kriza, bit će ista meta, isto odstojanje.
Je li i koliko, nakon svega, porastao ugled RH u Uniji?
- Bilo bi ipak malo pretenciozno tvrditi da je ugled naše države u Europskoj uniji porastao zato što on kao takav ovisi o mnogočemu, među ostalim o vladavini prava, gospodarskim pokazateljima, diplomatskim uspjesima i doprinosu razvoju europskih politika, a ne samo o dobrom pozicioniranju pojedinih domaćih političara unutar europskih političkih obitelji. Neosporno je da premijer Plenković uživa ugled unutar jedne struje Pučana, ali to se ne odražava pretjerano na percepciju same Hrvatske. Nakon posljednjeg summita rekao bih da je i njegov ugled u širim europskim krugovima doživio udarac zato što je priča o njegovim osobnim nerealnim ambicijama prilično odjeknula. Nisam siguran da ćemo kao država posebno profitirati ni od izbora ministrice Pejčinović Burić na mjestu glavne tajnice Vijeća Europe, iako je za nju osobno to velika stvar na kojoj joj treba čestitati. Vijeće Europe nije institucija Europske unije i danas njegova relevantnost proizlazi samo iz utjecaja na države s ruba kontinenta koje nisu članice Unije. Ono je poluga za demokratizaciju država iz europskog okruženja i parlaonica o ljudskim pravima, a pravi politički utjecaj ipak stanuje na drugim adresama.
Što će RH dočekati kad počne predsjedati EU-om od siječnja 2020.?
- U ovom trenutku ne znamo ni točan sastav Vlade koja će dočekati to predsjedanje. S druge strane, čini se da će EU institucije dotad imati novo vodstvo i da će njihova paraliza biti izbjegnuta, što će nam uvelike olakšati posao i omogućiti da tih šest mjeseci iskoristimo za nametanje određenih tema. Za nas bi svakako bilo dobro da nas velike krize na europskom kontinentu sljedeće godine zaobiđu i da fokus bude na onim pitanjima koja su nama važna.
(D.J.)