Trinaestog dana Osječkog ljeta kulture publici su predstavljene dvije komedije: Sexy rublje i Brodolomke. "Sexy rublje" Michele Riml u produkciji Kazališta Virovitica dramatizirala je Dora Golub, a režija je povjerena Lei Anastaziji Flegar. Predstava je to o dvoje sredovječnih partnera Zdravku (Igor Golub) i Suzani (Vlasta Golub) koji su se nakon 25 godina braka pomalo zasitili jedan drugog te pokušavaju pronaći rješenje kako oživjeti i začiniti seksualni odnos. Rješenje prolaze u odlasku u hotel, gdje će pomoću knjige Seks za neznalice pokušati raditi na sebi i odnosu s partnerom, što će neizbježno dovesti do brojnih ugodnih i neugodnih situacija, poput pokušaja masiranja, prepričavanja fantazija, davanja imena spolovilima…

Kako je riječ o još jednoj predstavi zamišljenoj za olakšavanje gostovanja, na sceni je dvoje glumaca, hotelska soba s velikim krevetom, dva stolića i dva mala kauča (scenografkinja je Marta Crnobrnja), a glumci su odjeveni u pidžame (kostimografkinja Vanda Grba). Kako to obično biva u predstavama ovakve forme, u kojima dvoje glumaca stoji pred publikom bez izmjene scena i izvanjskih efekata, režija je punu odgovornost prebacila na sposobnost glumaca da publici prenesu emociju, omogućavajući empatiju i identifikaciju, međutim to nije potpuno funkcioniralo.


"Brodolomke" Ludens Teatra i Kazališa Moruzgva, prema predlošku Ane Maras Harmander, u dramaturgiji Ane Tonković Dolenčić i u režiji Krešimira Dolenčića, također je komedija koja pokušava komentirati aktualnost. Četiri žene susreću se u programu za rješavanje ovisnosti pokretom koji vodi liječeni alkoholičar Željko (Sven Šestak). Dinka (Ecija Ojdanić) pomalo je staromodna, pretila i "začepljena" supruga iz Zagore, razočarana svojim suprugom, Hana (Nataša Kopeč) Bosanka je obilježena alkoholičarskim mentalitetom, tradicijom i kulturom, Beba (Sanja Milardović) počela je piti zbog problema s partnerom, a Mateja (Iva Jerković) ne podnosi alkohol, ali je poslana na tečaj ravno s psihijatrije jer je na uredskoj zabavi prebila alkoholičara koji joj se nabacivao.


Predstava unutar intimnih priča o "tragičnim" događajima koji su ih uveli u probleme često tematizira i društvene prilike progovarajući o vjeri, Bogu, braniteljima, tajkunima, Muslimanima… Dolenčić je predstavu zamislio kao svojevrsni kabaret. Četiri mlade glumice i glumca smjestio je na praznu scenu s četiri rotirajuća panoa crne i bijele boje (bijela označava sadašnjost, crna prisjećanje/ispovijedi) i četiri stolca, a radnja je okarakterizirana formuliziranom smjenom redom situacija na tečaju, redom prisjećanja, redom songova i plesa. Takvim konceptom pokušao je pridonijeti energičnosti i zanimljivosti izvedbe, iako se komičnost većinom temelji na prvoloptaškom humoru, psovkama i komici stereotipova.

Ponajbolji trenutci predstave zapravo su ispovjedni dijelovi u kojima glumice djeluju nepatvoreno i izazivaju empatiju publike, a komični s vremenom postaju repetitivni i predvidljivi, a sve zajedno odaje dojam predugačkog trajanja. U ovakvom konceptu sve pohvale idu ansamblu predstave, koji se izvrsno snašao i daje sve od sebe sat i četrdeset minuta plešući, improvizirajući, gradirajući i prelazeći iz pijanih stanja u stanja trijeznosti, iz komičnih situacija u ozbiljne, prenoseći emocije na publiku i šireći neku vrstu osobnog uživanja i pozitivnost u glumačkom nastupu. Ponajviše u tom istaknule su se Nataša Kopeč i Ecija Ojdanić, koje su plijenile pažnju publike svojim kreacijama, scenskim šarmom i prirodnošću, a na sličnoj su razini bili i Iva Jerković, Sanja Milardović i Sven Šestak, ipak evidentno kaskajući za njima, ponešto pretjerujući u glasovnom i tjelesnom doziranju svojih likova.
Alen Biskupović