Premisa je filma bila iznimno obećavajuća. Neafirmirani kantautor, Britanac indijskog podrijetla Malik (Himsh Patel), nakon niza peripetija potaknutih olujnim nevremenom, spoznaje kako je jedini čovjek na svijetu koji se sjeća Beatlesa. Google, naime, ne prepoznaje ime legendarnog benda, jednako kao što ne prepoznaje pojmove kao što su cigareta, Coca-Cola, ili Harry Potter. Baš kada je odlučio okačiti gitaru o klin, iako se njegova najbolja prijateljica, zaljubljena u njega od djetinjstva (očekivano!) tome protivi, ipak odluči revitalizirati svoju karijeru izvodeći pjesme liverpulskih rokera kao svoje. Najveći mu je problem (dok ga ne počnu mučiti etička pitanja), što se baš i ne sjeća svih pjesama, pa malo-pomalo nabada po njihovu opusu. Kako je riječ o genijalnim pjesmama, logično je da se glas o njima brzo proširio, pa ga na svoju turneju pozove planetarno popularni Ed Sheeran. Siroti Ed ubrzo shvati da su Malikove pjesme bolje od njegovih, što je jasno i njegovoj menadžerici koja zbunjenog kantautora odmah uzme pod svoje. Okružuje ga stručnjacima za marketing i odnose s javnosti, stilistima i najtraženijim glazbenim producentima kako bi njegovu robu (za koju nitko ne zna da pripada ostavštini Beatlesa), pretvorila u globalno poželjnu...

Prekaljeni scenarist Richard Curtis zna svoj posao, pa i ovaj film redatelja Dannyja Boylea ima čime privući publiku, no ja se nisam mogla oteti dojmu kako je previše toga propušteno. Film je simpatičan, glavni junak uvjerljivo smotan, no završnica je traljava, zbrzana i prezašećerena, glavni junak s vremenom postaje sve manje simpatičan, a satira na račun glazbene industrije ostaje neizbrušenom. Da se nije išlo ziheraški na glazbenu romantičnu komediju, od navedene se premise moglo napraviti čudo. Naime, itekako je moguće, primjerice, da današnja publika, posebice mlađa, ne bi prihvatila sve klasike Beatlesa kao genijalne, kao što je i više nego moguće da bi ih današnji producenti - upropastili.