Što znači dodir čarobnjaka kada je posrijedi glazba najbolje pokazuje sudbina pjesme “Chega de Saudade” (ili “No More Blues”). Iako su je njezini autori brazilski skladatelj Antonio Carlos Jobim i tekstopisac Vinicius de Moraes namijenili tada velikoj pjevačkoj zvijezdi Elizeti Cardoso, njezin album “Canção do Amor Demais” iz 1958. nije polučio neki naročiti uspjeh.

Desetljećima kasnije smo mogli saznati da je to bila svjetska promocija bossa nove, glazbenog stila nastalog kreativnim sudarom sambe i cool-jazza sa Zapadne obale koji je ubrzo osvojio svijet te zapravo nikada nije prestao biti popularan. Iako će Cardoso otpjevati i glasovitu temu i jednu od najpoznatijih skladbi bossa nove “Manhã de Carnaval” iz velike filmske uspješnice “Crni Orfej” (Orfeu Negro) 1959. francuskog redatelja Marcela Camusa, ovjenčane 1959. Zlatnog palmom, a iduće godine i Oskarom za najbolji strani film, ostat će upamćena tek kao nekada vrlo popularna pjevačica sambe, a ne bossa nove. Izvan granica Brazila njezino ime je ostalo uglavnom nepoznato. Kada spominjemo ovu glazbenu temu zanimljivo je primijetiti da je majstor šlagera Ivo Robić njezin hrvatski prepjev pod naslovom “Orfejeva pjesma” snimio već 1960., u trenutku kada je ona bila veliki svjetski hit na Zapadu. Poznati tenorski saksofonist Stan Getz koji je prvi iz vanjskog svijeta prepoznao posebnost bossa nove snimit će ovu skladbu Luiza Bonfe tek dvije godine nakon Robića na svom albumu “Big Band Bossa Nova”, a iste godine to će učiniti i njegov hvaljeni kolega Quincy Jones.

Jedan od najzaslužnijih što je bossa uopće prepoznata kao nova kreativna vrednota bio je brazilski gitarist i pjevač João Gilberto (1931.-2019.). Njegova suptilna vokalna izvedba pjesme “Chega de Saudade” s početka naše priče praćena osebujnom gitarističkom pratnjom bila je prekretnica. Nezapaženu pjesmu s albuma Elizete Cardoso on je učinio blistavom uspješnicom koja i danas zrači svojim neponovljivim sjajem. Zanimljivo, nisu svi bili podjednako oduševljeni genijalnošću Gilbertove izvedbe i aranžmana. Šef prodaje u brazilskoj poslovnici britanske diskografske kuće Odeon u São Paulu bio je bijesan: “Što je to? Kakav je to uopće ritam?” Nije imao ništa bolje mišljenje ni o stihovima pjesnika i diplomata Viniciusa de Moraesa koje je smatrao besmislenima. Navodno je singlicu napravljenu od šelaka razbio o glavu jednog od svojih suradnika rekavši: “To je drek koji su nam poslali iz Rija!” Prema riječima njegovih suradnika, šefa je živciralo i melankolično ozračje pjesme koje će kasnije postati zaštitni znak bossa nove. Srećom, “Chega de Saudade” je bila prvi u nizu uspjeha ovog iznimnog pjevača i gitarista. Singlica na 78 okretaja iz 1958. osvojila je radijske i televizijske programe u Brazilu. Odjednom su svi bili ludi za bossa novom, a njezina melankolija više nikome nije išla na živce. Ruy Castro u svojoj knjizi “Bossa Nova. The Story of Brazilian Music That Seduced The World” piše da sve što je htio reći João Gilberto izrazio u skladbi od samo minute i pedesetedevet sekundi koje su promijenile sve. Kako je primijetio Ben Ratliff u The New York Timesu, zahvaljujući Joãu Gilbertu bossa nova je ubrzo postala globalni simbol mladog i samopouzdanog Brazila. Tu svoju najstrože čuvanu tajnu Brazilci nisu dugo mogli čuvati, a da za nju ne sazna ostatak svijeta.

Prvi koji su poludjeli za novim egzotičnim ritmom i mondenom melankolijom iz Brazila bili su Amerikanci. Kada su se u ovu priču uključili američki tenorski saksofonist Stan Getz i akustični gitarist Charlie Byrd, bossa nova je uskoro postala klasičnim repertoarom u jazzu. Stan Getz i João Gilberto će 1963. snimiti slavni album “Getz/Gilberto” s udarnom pjesmom “The Girl from Ipanema” koju su također napisali Tom Jobim i Vinicius de Moraes. Ta mala ljetna himna posvećena ljepotici s čuvene plaže Ipanema na obalama Atlantskog oceana u Riju postala je najpoznatija brazilska pjesma svih vremena i jedan od glazbenih simbola 20. stoljeća. U njoj se svojim posebnim glasom pojavljuje Joãova supruga Astrud Gilberto koja će kasnije pobjeći u Sjedinjene Države zajedno sa Stanom Getzom. To neće spriječiti njih dvojicu da snime još nekoliko uspješnih albuma bossa nove, a Astrud je pak u Americi ostvarila uspješnu karijeru pjevačice jazza.

Naposljetku je João Gilberto, ostavljen od svih, bolestan i u dugovima, protekle subote preminuo u Rio de Janeiru. Imao je 88 godina, baš kao i još neki uglednici - Fred Astaire, Henry Miller, Akira Kurosawa i Charlie Chaplin. Kojekakve diktatore ovdje ne spominjemo.