Teško je živjeti u ovom stoljeću. Teže nego što sam mislila da će biti. Prije samo deset tisuća dana bila je 1999. godina, a ja sam pomislila "Evo nas. Uspjeli smo. Kakav krasan svijet". Kakva sam glupača bila. No nisam vidjela sve klaune i čudovišta koji nam idu ususret. Spotiču se i cere. O Bože, kakav cirkus. A moralo je proći samo 10 tisuća dana. Ali to ne mijenja činjenicu da ste za sve krivi vi. Banke, vlada, recesija, Amerika... za sve što je pošlo po zlu, vi ste krivi. Možemo dovijeka kriviti druge ljude, gospodarstvo, Europu, oporbu, klimu. Navalu povijesti koja se ponavlja kao da ne možemo utjecati na nju, kao da smo toliko bespomoćni i maleni, ali svejedno smo mi krivi. Znate zašto? Zbog one majice koja stoji jednu funtu. Ne možemo joj odoljeti. Nitko od nas. Zauvijek prihvaćamo takav sustav. Shvatila sam da sve to ide po zlu kad je to počelo u supermarketima, kad su blagajnice zamijenili automatskim blagajnama. Sa svime ste se pomirili, a sad tih žena više nema, a mi smo to dopustili. Ženu koja ima manju plaću nego mi. Nema je. Riješili smo je se. Najurili smo ju. Bravo. Stoga, mi smo krivi. Ovo je svijet koji smo stvorili.

U slobodnom prijevodu ovo je monolog u posljednjoj epizodi serijala "Godine i godine", koji izgovara Muriel Deacon, a koju glumi Anne Reid, kroz koju zapravo autor Russell T Davies daje kritiku distopijske Britanije na pragu 2030. godine. Od kritike hvaljena serija bavi se životima proširene obitelji Lyons u Manchesteru u bližoj budućnosti - od 2019. do 2034. Isprva je ovaj tekst trebao biti o njoj, no svako prisjećanje na nju, a pogledao sam ju prije nekoliko dana, u meni budi neobične porive od kojih uglavnom nastaju dosadni i naporni tekstovi. Pa sam pomislio kako bih možda trebao napisati panegirik o dokumentarcu Asifa Kapadije "Diego Maradona". No s obzirom na to kako mi se nije svidio način na koji je redatelj - opet, treći put zaredom nakon "Senne" i "Amy" - odlučio manipulirati s nama gledateljima, a istovremeno "Mali zeleni" bio je i ostao jedna od najvažnijih figura naših "prošlih" života, nostalgija je pobijedila, a ja, kao što možete pretpostaviti, nisam zadovoljan konačnim rezultatom. A onda sam jedno prijepodne sreo njih.


U samo godinu dana, black midi (to je ime benda i piše se malim slovima) prešli su golem put od pubovske skupine ekscentrika koji sviraju math-rock te mijenjaju percepciju koju britanski, ali i svjetski, mediji imaju prema otočkim bendovima s gitarom. Jer što prvo pomislite kada pročitate naslov "nove britanski nade"? A kada ih još vidite s gitarama u ruci, pretpostavljam da i vi pomislite kako smo dobili nove Libertinese, koji sviraju Oasis, koji pak sviraju "obrade" Stone Rosesa. Srećom, uvriježeno mišljenje, koje bi se moglo već početi karakterizirati i kao stereotip, posljednjih godina, posebice nakon Brexita, mijenjaju novi mladi glazbenici, koji vlastitu buku i bijes ne pretvaraju u troakordne stadionske himne, koje su idealne za zborna pjevanje po lokalnim birtijama. Čežnja za povratkom sretnih dana, u njihovom slučaju ponosnih devedesetih kada je Cool Britanija bila na vrhuncu moći, izazvala je nažalost nepregledni niz užasnih bendova poput, recimo, Razorlight, Keane, Kaiser Chiefsa, Starsailora, koji su tijekom protekla dva desetljeća dobivali više prostora u medijima nego što zaslužuju. I ne samo bendova. Ali s obzirom na to da ja nisam politički ekspert koji bi se trebao baviti analiziranje britanskih društveno socijalnih problema i što opijenost kokainskom Cool Britannia prošlošću znači za njihovu (pop) kulturu. Britanci to najbolje odrade sami. Pa zato još jednom preporučam gledanje šest epizoda serije "Godine i godine". Naravno, uvijek postoji i druga strane medalje, o čemu svjedoči i činjenica da je ovogodišnji headliner Glastonburyja bio, napokon, Stormzy. No dosta o britanskoj samoljubivosti te (ne)prikrivenoj ksenofobiji i rasizmu. Vratimo se mi sjajnom debiju "Schlagenheim" londonskog kvarteta black midi.


Već u prvoj minuti albuma, u nervozno bučnoj "953", jasno vam je na ste na potpuno drukčijem teritoriju, gdje pop-glazba samo povremeno sramežljivo proviri iza susjedovih vrata, a koristiti epitet inovativan možda bi bilo pretjerivanje. Jer black midi jesu britki, beskompromisni i bučni, ali iza prvotne oduševljenosti njihovom verzijom onoga što kritičari nazivaju math-rockom, krije se cijeli jedan svemir mainstreamu (ne)poznatih bendova. No vrlo im se lako prepustiti, da vam prodrmaju um i tijelo svojom nervozom koja se zarazno širi izvan slušalica, odnosno zvučnika. Napisati, ili pak izjaviti, kako su Geordie Greep, Matt Kwasniewski-Kelvin, Cameron Picton i Morgan Simpson inovativni značilo bi zanemariti činjenicu da u "svojemu zvuku" imaju: uznemirujuću dozu Tortoise perfekcionizma u slaganja višeslojnih melodija, vrckavost uvrnutih "singlova" Pavementa, kabaretsku erotiku prva dva albuma Roxy Musica, progresivnu kompleksnost predugačkih pjesama Mahavishnu Orchestra, dječju želju za igrom Fausta, neumoljivost ritma krautrock velikana Neu!, bučnu devijantnost Swansa, osjećaj ljepote koja pokušava pronaći svoje mjesto u noiseu Sonic Youth pjesama, koje je pjevao Lee Ranaldo, pomalo uznemirujući militantni DIY stav Fugazija, jasnoću psihodeličnih užitaka kakve su nam darovali 13th Floor Elevators, smisao za humor Dannyja Browna i avangardni post-punk pristup progresivi Pere Ubu-a. A Franka Zappu nisam ni spomenuo. Ili pak Merzbow.

Međutim, ovo su samo neka od imena koja su mi dolazila na pamet dok sam prvih dana preslušavao "Schlagenheim", što je zapravo potpuno pogrešan pristup black midi neurotičnim čarolijama. Naime, tek sam četvrti dan odlučio zanemariti te glasove u glavi i pustiti Geordieju Greepu da leleče i vrišti dok se preostala trojka svojski trudi učiniti me uznemirenim i ponosnim. Uznemirenim jer svaka promjena u ritmu na koju se odluči bend tijekom ovih devet pjesama učinila me razdražljivim, gotovo pa uplašenim. A s druge strane ponosnim jer me ovaj londonski kvartet iznova razuvjerio kako odlične, hrabre, inovativne (ponavljam, ovo uzmite u ozbiljno razmatranje) ima i u 2019. godini. Bendovi poput black midi nikada neće biti glavne zvijezde nekog ljetnog festivala, bez obzira na to koliko ih hvalila kritika. Čudake poput njih moći će te susresti na nekoj skrivenoj pozornici u šumarku na samom rubu ljetnih veselica, gdje zvučnici nemaju dovoljno snage izdržati ovaj nalet kaleidoskopske buke i bijesa. Ti čudni susreti na mračnim mjestima, gdje vas neurotični zvuk gitare poziva - poput recimo zeca u Alisi - da joj se hrabro pridružite na tom za vama možda neobičnom putovanju, razlog su zbog kojega se glazba obožava.