Osječkoj se publici u sklopu OLJK-a predstavila beogradska produkcijska kuća Beo art s Krležinom dramom U agoniji, u režiji Ane Đorđević, čija je vizija poprilično drukčija od izvornika. Odlučila se za ekstenzivno kraćenje teksta, ali i promjenu izvornoga fokusa autora, izvlačeći i pokušavajući poentirati ideje koje korespondiraju sa suvremenošću.

U njezinoj viziji fokus se pomiče s uobičajene kritike novonastalog građanskog društva i propadajućeg plemstva na progovaranje o položaju žene i korumpiranosti društva. Radnja započinje od 2. čina (1. je izbačen), nakon što je samoubojstva baruna Lenbacha i temelji se na duboko emotivnom sukobu Ivana Križovca i Laure Lenbach, koja je danonoćno radila u krojačkom salonu kako bi osigurala egzistenciju sebi i propalom austrougarskom časniku, kockaru i alkoholičaru Lenbachu. Ljubav i život polaže u ruke Križovca. Ubrzo shvaća kako je opet prevarena. Križovec je ciničan i dvoličan, a ispostavlja se da ima i ljubavnicu. U vrtlogu snažnih emocija maske padaju te Križovec pokazuje pravo lice podmitivši inspektora (Branko Cvejić) te gotovo ugušivši Lauru, što dovodi do njezina osvještavanja - poimanja osobnog poraza i položaja žene u društvu. "Nova" Laura stvari uzima u svoje ruke i ubija Križovca odbijajući se predati dominaciji muškog svijeta. Zanimljiva novost je i svojevrsni komentator/narator (Branko Cvejić) koji sjedi sa strane i s vremena na vrijeme izgovara Krležine didaskalije, komentira stanja likova te empatira i podsmijava se likovima, neodoljivo podsjećajući na Krležu koji nam priča svoju novu, suvremeniju priču.


Cijeli je ansambl odradio vrstan posao i pokazao zavidne glumačke vještine u energičnoj i emotivnoj izvedbi bez trunke predaha, a nužno je pohvaliti i njihov krležijanski zagrebački govor, gotovo bez mane. Smješteni na mali prostor, opremljen tek nužnim pokućstvom (Mia David), glumci su lišeni svih pomoćnih sredstava, i to su iskoristili na najbolji mogući način. Radovan Vujović svojim je kreacijama držao publiku bez daha interpretirajući smirenog i samouvjerenog Križovca prepunog floskula, gradirajući ga do eksplozije koja ruši njegove obrambene zidove i pokazuje pravo lice korumpiranog političara i nasilnika. Marija Vicković jednako uspješno donosi lik žene koja je na trenutak bila spašena, ali ubrzo shvaća kako je to bila samo iluzija te gradira od potpune smirenosti preko emotivnih ispada bez zadržavanja, sve do najefektnijih scena u kojima je sve shvatila i jednostavno prijeteći šuti svjesna onoga što slijedi. Cvejić u ovakvom konceptu imao je više značenjsku od karakterne uloge i to je svojim fizikusom i sugestivnim tonom opravdao, iako ga je na trenutke teško razumjeti.
Novo viđenje Krležine drame zanimljiv je koncept koji je uspješno spojio kanonsko djelo s aktualnim problemima, demonstrirajući kako su veliki pisci vremenski univerzalni.

Alen Biskupović