Racionalni analitičari postavljaju razumsko pitanje zašto hrvatski građani u uvjetima kada su kamate za oročena sredstva na rekordno niskim razinama i dalje čuvaju svoj novac na štednji u poslovnim bankama te uporno izbjegavaju i zaobilaze ulagati ga na Zagrebačku burzu.

Prema posljednjim objavljenim podacima u Biltenu Hrvatske narodne banke od 14. lipnja ove godine ukupni iznos oročenih depozita u poslovnim bankama na dan 31. prosinca 2018. godine iznosio je 122,2 milijarde kuna, od čega su kućanstva imala 107,1 milijardu kuna, što čini 87,6 posto ukupno oročenih sredstava. Kućanstva su na rok do godinu dana oročila 39,5 milijardi kuna te na rok od jedne do dvije godine 24,5 milijardi kuna i iznad dvije godine 40,1 milijardu kuna. Prosječne kamatne stope na oročene depozite na rok do godinu dana u 2018. godini iznosile su 0,50 posto, a od jedne do dvije godine 0,69 posto i na oročenja iznad dvije godine 1,02 posto. U isto vrijeme prosječna stopa inflacije u Hrvatskoj iznosila je 1,5 posto.

Navedeni podaci pokazuju kako vlasnici oročenih sredstava gube realnu ekonomsku vrijednost svog novca. Doda li se tome uvedeni porez na kamate po stopi od 12 posto godišnje, koje obračunavaju poslovne banke, a plaćaju vlasnici štednih računa, tada je još vidljiviji realni ekonomski gubitak štediša. Zbog toga ne čudi smanjenje oročene štednje kućanstava u razdoblju od početka ove godine do kraja travnja na 103,3 milijarde kuna. To je 3,8 milijardi kuna, ili 3,5 posto, manje nego na početku godine. Građani jednostavno ne žele za tako male prinose imati za vratom poreznu upravu. Postavlja se pitanje kamo su građani preusmjerili tih 3,8 milijardi kuna.

Prva je pomisao kako su sredstva iz oročenih depozita usmjerili u kupnju vrijednosnih papira. Podaci pokazuju kako hrvatski građani u širokom luku zaobilaze burzu i bježe od ulaganja u vrijednosne papire. Zašto je to tako postoji nekoliko razloga. Veliki broj dioničara u Hrvatskoj dioničarstvo je upoznao kroz proces privatizacije, kada su stekli vrijednosne papire i silno se razočarali, jer je većina tih tvrtki propala ili je privatizirana u sumnjivim okolnostima, tako da su mali dioničari ostali kratkih rukava s bezvrijednim dionicama u rukama. Tijekom tržišne euforije, koja je kod nas vladala od 2005. do 2008. godine, kada je indeks Crobex dohvatio najvišu razinu u povijesti od 5279 bodova (4. siječnja 2008.), na domaće tržište kapitala ušla je golema količina novca podgrijana euforijom i mišljenjem da cijene dionica mogu samo rasti. Mnogi su se tada opekli izgubivši znatna sredstva i povjerenje u burzu. Takvim osobama trebat će dugo vremena kako bi se ponovno uključile na burzu. Osim toga, takve će se osobe najvjerojatnije na burzu uključiti ponovno u pogrešnom trenutku pod dojmom euforije "kada svi zarađuju, pa što ne bih i ja". Do tada će stajati po strani opravdavajući svoje ponašanje stavom kako je tržište kapitala jedna velika prijevara. Na taj način samo potvrđuju izreku "koga poskok ugrize, boji se i guštera".

Recesija je u Hrvatskoj trajala punih sedam godina, od 2008. do 2015. godine i znatno je utjecala na odbojnost građana prema ulaganju na tržištu kapitala. U tom je razdoblju veliki broj dioničkih društava propao ili pokušao pronaći spas u predstečajnim nagodbama, primjerice građevinski sektor. Postupcima pretvaranja potraživanja u vlasničke udjele kroz predstečajne nagodbe dodatno je minorizirana uloga malih ulagača. Kriza u zemljama s razvijenim tržištima kapitala (SAD i eurozona) trajala je znatno kraće zahvaljujući intervenciji države i upumpavanju jeftinog vrućeg novca kako od američke središnje banke (FED) tako i Europske središnje banke (ECB) kroz programe kvantitativnog popuštanja (QE-Quantitative Easing) otkupom loših plasmana u zamjenu za svježi novac.

U Hrvatskoj je nepovjerenju malih ulagača u burzu znatno pridonio i slučaj Agrokor, koji je definitivno pokopao domaće tržište kapitala i svaku nadu za više od 15 tisuća malih dioničara, među kojima se nalaze bivši zaposlenici, umirovljenici, radnici i branitelji. To su dioničari koji su uspjeli preživjeti oluju na domaćem tržištu kapitala od 2008. do 2015. godine, ali su na kraju ostali kratkih rukava. Nepovjerenju malih ulagača pridonio je i posljednji slučaj Uljanik. Pokretanjem stečaja veliki broj radnika ostao je bez radnih mjesta i bez vlasničkih vrijednosnih papira. Slučaj Uljanik za sobom je u ponor povukao i Uljanik plovidbu. Podsjetimo i na slučaj Petrokemije, koju su u konačnici morali spašavati Ina i Energia naturalis kroz dokapitalizaciju te na Varteks ili Đuro Đaković grupu, koji nisu uspjeli povećati temeljni kapital, jer nije bilo zainteresiranih strateških partnera.

Sve to pokazuje kako je hrvatsko tržište kapitala prošlo svoje čišćenje, ali na njegovu pepelu nisu izrasla nova dionička društva. Rast cijena nekretnina koji se dogodio u prvih šest mjeseci na domaćem tržištu pokazuje kako 3,8 milijardi kuna oročene štednje nije završilo na burzi, nego u nekretninama, odnosno izvan burze u neproduktivnoj investicijskoj imovini.

Tržišta kapitala u pravilu su "ispred vremena", odnosno pretkazuju što će se događati u realnom sektoru za šest mjeseci do godinu dana. Pozitivni trendovi koji su u prvih šest mjeseci ove godine doveli do povećanja indeksa Crobex s početnih 1748 na 1905 bodova, što je rast za devet posto, samo su nagovijestili ono što se zbiva u realnom sektoru. Dakle pozitivne makroekonomske promjene svoj odraz trebale bi naći i na tržištu kapitala.