Prošle godine javili su mi se iz organizacije OLJK-a i pitali mogu li održati radionicu i predavanje. Pristala sam i nekako je ispalo dosta otvoreno i pristupačno prema ljudima. Radili smo na stolovima vani, slušali predavanje i projekcije i na kraju su svi radili svoje verzije postera i naljepnica, koliko god sramežljivi neki bili. Svi skupa smo ih lijepili na zid i smijali se, pogubio se pojam tko je predavač, a tko polaznik. Razgovarali smo i učili jedni od drugih. Nakon takvih reakcija organizatori su me pitali bih li radila neki baš svoj rad, recimo sljedeće godine, i na to sam pristala... a sad ćemo vidjeti rezultat - sa smiješkom više nego zadovoljno prisjeća se street art umjetnica Marina Mesar, poznatija pod pseudonimom OKO, kako je sve počelo i zašto ju Osječani ovih dana viđaju na skelama postavljenima ispred zgrade Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, s četkicom u rukama.

Nije baš uobičajena hrvatska praksa da se angažiraju poznati umjetnici za oslikavanje pročelja kazališta. Mnogi će se složiti da je ideja sjajna, ali ne baš i svakodnevna
situacija.

- Ja se paralelno bavim uličnom umjetnošću jednako kao i galerijama i muzejima. Ljudi se uglavnom bave nekom svojom nišom koja njima odgovara. Meni odgovara više njih i dosta se dobro snalazim unutar toga kaosa, pa zato zapravo i radim što god poželim. Ako se malo ozbiljnije pogleda, ipak se u mom slučaju sve svodi na crtež, a što je točno površina na kojoj ga izvodim, nije više ni bitno. Smijeh je samo koliko velik raspon može biti od jednoga do drugoga. Tako da, recimo, projekt prije ovoga (i to doslovce tri dana ranije) bilo je oslikavanje murala u unutrašnjosti Središnje europske banke u Frankfurtu, a ta je zgrada stvarno impresivna. Pokraj murala su paralelno izložene dvije moje slike na platnu u sklopu izložbe posvećene suvremenoj hrvatskoj umjetnosti koja nas predstavlja u Europskoj uniji. Sada radim pročelje kazališta, a nakon toga idem u Italiju oslikavati četverokatnicu. Stoga i kažem da je vjerojatno najvažnije raditi unutar svoga polja interesa i sposobnosti, bez zadanih normi i diskriminacije, što je važnije od ičega. Kada sve ovo završi, vraćam se u atelje pripremati radove za izložbu u galeriji u Tokiju, pa opet kazalište, samo ovaj put u Dubrovniku. Najvažnije je da čovjek radi ono što voli i da je iskren u tome, a rezultati će dolaziti sami po sebi - doznajemo od ove slobodne akademske umjetnice, s diplomom zagrebačkog ADU-a.

Ulogu u ovom zanimljivom projektu dobili su i studenti. Iako se može činiti da su SAMO izvođači radova, njima je i to zgodna i nesvakidašnja prilika.

- Nikada prije nisam radila ni sa kim, no kako sam posljednji put održala predavanje u Osijeku, mnoštvo mi je mladih ljudi reklo kako im se ne pruža često prilika za neki oblik takvoga rada, pa sam odlučila pokušati pomoći. Čudno je prvi put pokušati raditi i koordinirati neke druge ljude ako to nisi radio nikada prije. No, s druge strane, iako će pomoći meni izvoditi moj rad, želim da se potpišu sa mnom, želim da im to može ući u njihov CV i da im kroz praktičan rad mogu paralelno pričati kako doći do tih istih mogućnosti. I ja sam završila likovnu akademiju, imam magisterij i sjećam se kako je bilo nemoguće početi, koliko snage i vjere mi je trebalo da sama počnem gurati neke zidove. Stoga mi je lakše prepoznati misli i stavove nekoga tko je tek na početku. Unatoč projektima i veličini stvari koje dolaze sve više i više u životu, bitno je ne zaboraviti od kud i kako si krenuo, jer onda nikada ne ćeš izgubiti doticaj s realnošću - doznajemo od Marine Maras.

S obzirom na to da se radi o umjetnosti u javnom prostoru, smijemo i odati što će biti na zgradi DKO-a. - Kako prvi put radim s drugim ljudima, odlučila sam staviti prepoznatljive likove životinja koji će pasati uz pojam dječjeg kazališta te će studentima olakšati da shvate što bi trebali raditi jer su naviknuli na tu vrstu moje estetike.

Osebujnu umjetnicu pitali smo i otkud inspiracija i je li ideja rođena samo u jednoj glavi ili je, ipak, timski rad.

- Ideja je samo moja, pa ja uvijek gledam podneblje u kojemu radim, simboliku određenih životinja. Pojam basne mi je vjerojatno ostao romantično u glavi još od djetinjstva - kaže umjetnica. Zanimalo nas je i što joj je (bio) najveći izazov u ovoj realizaciji, a što najveća prepreka.

- Prepreka... za početak vjerojatno meni uopće vidjeti kako koordinirati neke druge ljude a da nemaju dojam da im namećem autoritet, koji ni sama baš ne volim, pa ne želim nikomu drugom raditi ono što ne želim da se radi meni. Nakon toga, tu je dosta tehničkih stvari: kako sigurno odraditi crteže na visini i preživjeti direktnu refleksiju sunca koje je odlučilo pržiti u posljednje vrijeme, a reflektira se direktno na novoobojeni bijeli zid... pa kako da čovjek ne oslijepi uz to -
našalila se OKO.