Alen BISKUPOVIĆ

Svečano otvorenje 19. osječkog ljeta kulture proteklo je na najbolji mogući način. Publici je pruženo uživanje u ambijentalnoj atmosferi Donjodravske obale (Ribarski dom) začinjeno kazališnim spektaklom pod otvorenim nebom, uz besplatan sladoled, piće i spektakularan vatromet. Čast otvorenja OLJK-a pripala je HNK-u Osijek i praizvedbi predstave Doljnjodravska 11 prema romanu Donjodravska obala Drage Hedla, a u režiji i dramatizaciji Zlatka Svibena.

Radnja predstave događa se burnih 50-ih u radničkom naselju uz obalu Drave, kroz sjećanje naratora Drage Hedla (Darko Milas) i njegova oživljena sjećanja u liku dječaka Dade (Vito Čičak). Izvedba oživljava Osijek iz dvije perspektive pružajući uvid u doživljaj događanja još neizgrađenog i znatiželjnog dječaka i odraslog i zrelog muškarca. Tako se na mikroprostoru tematizira odrastanje jedne osobe, jedne "obične" folksdojčerske obitelji sa svojim svakodnevnim radostima i problemima, a na makroprostoru dobivamo uvid u život jednog grada, društva zavijenog u koloplet političkih okolnosti koje melju pojedince bez obzira na njihovu nevinost i suštu želju za postojanjem i življenjem svojih života. Takva je i obitelj Kenig iz koje potječe Dado, njegov otac (Antonio Jakupčević), majka (Ivana Soldo Čabraja) te Omama (Vlasta Ramljak). Obična obitelj koja radi i živi, vjeruje u rad, poštenje i ljubav, a koja će kroz tragičnu sudbinu njemačkih obitelji nakon 2. svjetskog rata polako iščeznuti, polagano se raspršiti poput pijeska na vjetru - Omama umire nepravedno optužena u istražnom zatvoru, otac nevin završava u zatvoru, a majka i Dado napuštaju Donjodravsku obalu uz prjeteće poentiranje kako rat i vrijeme nakon često služe kukavičkim pojedincima za njihove vlastite male osvete - majka odbija udvaranje lokalnog špijuna koji ih iz osvete lažno prokazuje vlastima.

Redatelj je u svojoj ambijentalnoj viziji sa Sašom Došen (scenografija), Zdenkom Lacinom (kostimografija), Josipom Grizbaherom (oblikovatelj videoprojekcija), Katarinom Arbanas (scenski pokret), Igorom Valerijem (glazba) te Tomislavom Kobiom (oblikovatelj svjetla) na otvorenu scenu uspješno iznio zahtjevnu viziju s više od 80 likova, koji na desetak različitih prostora, što na sceni, što na videoprojekcijama, polako uvlače publiku u priču gradeći živote likova i rastačući ih pred publikom u 400 scena kroz vodstvo naratora.

Publika koja poznaje prijašnje Svibenove osječke uratke poput Beckettova Svršetka igre, Držićeve Grižule, Rostandovog Cyrana de Bergeraca i Šojatičina Unterstadta ovakvim konceptom nije bila iznenađena, a predstava je, kako je to kod Svibena već tradicionalno, počela i prije ulaza u gledalište, šetnjom publike između likova iz predstave koji se upoznaju i iznose dijelove svoje priče uvodeći nas u radnju prije službenog početka. Nakon prolaska do gledališta još smo jednom svjedočili Svibenovoj raskošnoj ambijentalnoj estetici koja se širi preko cijelog prostora Ribarskog doma s brojnim scenama kavane, groblja, dvorišta, stanova, u različitim razinama i dubinama s tri projekcijska platna na kojima se pojavljuju videouradci i fotografije koje podupiru trenutačnu radnju i/ili prikazuju izdvojena događanja i sjećanja. Veliku je pomoć Sviben dobio u lavovskom poslu koji su obavile Zdenka Lacina i Saša Došen, jer su kostimi i scenografija vjerno očitavali vrijeme uprizorenja, ali istodobno simbolično različitim naznakama poput mrlja na kostimima slijedile i naglašavale ideju sjećanja i nestajanja.

Priča je dramaturški postavljena čisto i logično od početka do kraja, pa će i gledatelji koji nisu pročitali roman moći popratiti mnoštvo likova i događanja bez problema. U konceptu je Sviben opet igrao na kartu brehtijanskog koda presijecanjem radnje njemačkim i partizanskim napjevima, komentarima, videoprojekcijama, fotografijama i karikaturnom glumom, a i sam temeljni ključ, žanr - sceno-kino roman, u kojem dominira narativni oblik nasuprot dramskom, umanjivao je mogućnost emotivne empatije s likovima, i to je jedina zamjerka, tj. više žaljenje.

Spektakularni redateljski koncept, kvalitetna dramaturška obrada, iznimni kostimi, scenografija, glazba, videoprojekcije i oblikovanje svjetla ne bi ništa značili bez velikog truda, htijenja, visoke razine pripremljenosti cijelog ansambla, ali ponajprije njihova evidentnog timskog rada u kojem su nadišli sebe kao pojedince i stvorili kolektivnu kvalitetnu cjelinu. Od velikog broja sudionika koji su svaki pojedinačno dali veliki prinos, posebno treba istaknuti Darka Milasa, koji je sigurno i sjetno vodio publiku kroz sjećanja, Vlastu Ramljak, Antonija Jakupčevića i Ivanu Soldo Čabraja, koji su svojim kreacijama, odnosima i koncentracijom odradili velik i iscrpljujući posao. Ponajveća pohvala ide djeci koja su na sceni i izvan nje provela četiri sata: Ida Franka Ostojić, Luna Vukelić, Rene Keri, Andrej papić, Petra Progl, Mari Budiša, Ana Lučenčić, Bartol Čačić, Mirko Mlinarević, Lovro Zelić i Petar Zelić, a njihov apsolutni prvak bio je Vito Čičak, koji je na sceni od početka do kraja i hrabro se uhvatio u koštac s gotovo nemogućim izazovom za svoju dob i pokazao iznimnu scensku lakoću, talent i koncentraciju.

Prva premijera OLJK-a pokazala se kao pun pogodak u svim aspektima kazališne umjetnosti od spektakularnog ambijenta, promišljene i minuciozne režije i dramaturgije, izvrsne kostimografije, scenografije, kostima, videoprojekcija i svjetla pa sve do glumačkih kreacija. Predstava je ispala prava kazališna poslastica, a doda li se tomu i prekrasan ambijent zvjezdanog neba, dojam je potpun.