Spektakularnu priču u kojoj će - uvjereni su kazalištarci - uživati svi, priprema osječki HNK za otvorenje 19. osječkoga ljeta kulture. Iznimno ove godine datum je otvorenja OLJK-a pomaknut na 28. lipnja. Mjesto radnje: Ribarska 8 (koja glumi Ribarsku 11), vrijeme: 21.30 sati. Bit će to trenutak praizvedbe romana Drage Hedla Donjodravska obala, koja u režiji i viziji Zlatka Svibena nosi naslov Doljnjodravska 11. Ponosno je to najavljeno na tiskovnoj konferenciji, kojoj je nazočio veći dio uistinu brojne autorske ekipe. Samo je glumaca na sceni 45, što je - uvjeren je redatelj Sviben - najmasovnija kazališna predstava u Hrvatskoj u posljednjih pola stoljeća. I iznjedrena je isključivo osječkim snagama, ljudima koji su na ovaj ili onaj način usko povezani s Osijekom. Uz sve to, grad na Dravi dobio je i novu lokaciju za teatar.

A onaj od kojega je sve počelo prije gotovo dva desetljeća, osebujni je Zlatko Sviben koji ovom praizvedbom obilježava i svoj odlazak u mirovinu (formalno, no nadamo se da to ne će značiti i kraj njegovoga aktivnoga bavljenja teatrom), na čiju je inicijativu Osijek i dobio svoje kulturno ljeto. Tada, 1999. zvalo se Ljeto u Tvrđi, održavalo se koncem kolovoza (jer je to prigodnije i pogodnije doba ljeta i zbog vremenskih prilika) i Zlatko je Sviben režirao Bistrog viteza don Quijotea od Manche s dvoje virtuoza u glavnim ulogama - Krešimirom Mikićem kao Alonsa Quijana i Aretom Ćurković kao njegov štitonoša Sancho Panza. Manifestaciju je Sviben tada zamislio kao svečanost ambijentalnoga teatra. Tomu u čast, tijekom 19 je godina inaugurirao 15 lokacija i na njima izveo brojne naslove u koprodukciji s HNK-om, Dječjim kazalištem Branka Mihaljevića ili OLJK-om: Velika, velika zemlja Oz Nine Mitrović (2007.), Grižula (2008., u povodu 500. godina rođenja Marina Držića), Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi Toma Stopparda, Beckettovu Završnica (u Kožari 2009.; koprodukcija s Gradskim kazalištem Sisak), Rostandov Cyrano de Bergerac, Unterstadt (Ivana Šojat, 2012.)...


- Nije tadašnja vizija bila ono što je OLJK danas. Sve je počelo u Tvrđi i širilo se na Donji grad, središte... Bio je to festival, imao je žiri koji je dodjeljivao nagrade, a danas je to tek smotra. I Rijeka je po uzoru na Osijek ustrojio svoje Riječke ljetne noći, oslanjajući ih na svoj HNK, a tako i Splitsko ljeto funkcionira. Bilo bi lijepo da se opet uspostavi veza HNK i OLJk-a - naglasio je Zlatko Sviben, razočaran što se u postavljanje ambijentalnih predstava uloži ogroman trud, predstava se to ljeto odigra 2-3 puta i to je to. Prijenos na kazališne daske daleko je od te magije.


- Postoje standardni, hrabri redatelji i postoje vizionari. Takav je Zlatko Sviben i katkad ga je teško slijediti - napomenula je Petra B. Blašković, ravnateljica Drame HNK u Osijeku


Zahvaljujući je Svibenovoj viziji Osijek dobio i Akademiju za kulturu i umjetnost. Za Doljnjodravsku je izmislio posve novi žanr - sceno-kino-roman. Ne bi to uspjelo da Drago Hedl prije šest-sedam godina nije napisao roman. Uzbuđen je autor jako, priznao je, posebice jer je predstava nastajala u doista teškim uvjetima i kiša je često prekidala probe.


- Na nekoliko sam posljednjih proba i ja djelomično sudjelovao. Zlatko Sviben predstavu je zamislio spektakularno, a moj je roman uspio učiniti pitkim, premda se striktno držao fabule - naglasio je Hedl, zahvalivši djeci koja u predstavi glume i njihovim roditeljima koji su ih dovozili na probe i čekali ih, bili im nezaobilazna podrška. Veseli ga vidjeti sve ono što je na sceni.


A za ono što je na sceni velika zasluga ide scenografkinji Saši Došen, kostimografkinji Zdenki Lacini, majstoru svjetla Tomislavu Kobiji, Katarini Arbanac (zaslužna za scenski pokret) pa i Igoru Valeriju, zahvaljujući kojemu je predstava zaogrnuta u neobičan glazbeni ogrtač.


Roman Drage Hedla je "nježan, poetski i sjetan" pa je takvom Saša Došen osmislila i scenografiju. Njezina rješenja nisu smjela biti dominantna. Zamisila je scenu kao naznake raspadanja (vremena koje prolazi), što otvara prostor glumačkim kreacijama, a njihove, pak, interpretacije otvaraju put i prostor mašti.


Na tom je tragu i kostime koji kao da blijede i kao da će svaki tren ispariti nestati u magli poput sjećanja, zamislila i sjajna Zdenka Lacina, koja je uistinu imala pune ruke posla, s obzirom na broj akatera na filmu, sceni i broj njihovih presvlaka u 400 scena koliko ih ima.


Suradnica za scenski pokret, Katarina Arbanas i sama je bivša Svibenova studentica s AUKOS-a (tada UAOS-a). Kako njeguje fizički teatar, na tom je tragu radila i ovaj zbog masovnosti zahtjevan projekt. Rođena Osječanka, sretna je što ponovno radi u svom rodnom gradu i s bivšim profesorima (Sviben i Ramljak), kao i bivšim kolegama s klase.

Pravu hollywoodsku glazbu i ovaj puta su radili Igor Valeri u suradnji sa Svibenom. Ponovno su angažirali sve umjetničke snage HNK, kao i u nekim prethodnim projektima na kojima su surađivali, poput Unterstadta i Cyrana de Bergeraca. Kako je predstava ambijentalna, odlučili su da glazba ide uživo, dijelom i zbog umjetničke slobode, naglasio je Valeri. Sve će se to zbivati na 31 metar širokoj fronti.


Na posve drugim se lokacijama gradila i nastajala filmska sekvenca, za koju je odgovoran i zaslužan Josip Grizbaher. Oblikovao je i snimao videoprojekcije koje imaju gotovo jednako važan prinos predstavi kao i scene na pozornici. Sretan je Grizbaher zbog suradnje, jer s HNK-om i inače često surađuje, a ovom se projektu posebice veseli jer je i sam odrastao u Donjem gradu. Znao je da ga čeka mnogo posla, no kako se radi s velikom i darovitom ekipom, napravili su dobar posao, iako je vremena i resursa bilo premalo.


Među osječkom ekipom su Dječji zbor Osječki zumbići koji pjevaju, ali i povratnici na osječku scenu (samo za ovaj projekt) Vlasta Ramljak, Darko Milas i Mira Perić.


- Ugodno je i neugodno raditi sa Zlatkom Svibenom. Njega treba poznavati, voljeti, cijeniti, slušati, ali mu se i suprotstaviti. Besprijekoran je, ima sve u svojoj glavi, svaki milimetar, pokret, riječ. ‘Nastudirao‘ je sve do kraja. Uvijek je s njim lijepo raditi, jer su rezultati dobri - istaknula je Vlasta Ramljak, sretna što je u Osijeku, odakle je i potekla. Sretna je i zbog djece u predstavi, posebice čuda od djeteta Vite Čička, koji joj je, otkrila je, šaptao koja scena slijedi, jer je sve kao veliki profesionalac pamtio.


- Bilo je naporno, snimali smo u hladnom vlaku i po osam sati, neki su bili i u kupaćim kostimima, ali nismo se dali - oduševio je Vito sve okupljene. Učili su svi jedni od drugih i prilagođavali se.
Među nešto starije, ali ipak mlade spada i Antonio Jakupčević, kojemu je ovo najveći projekt na kojem je radio, a uključuje i filmsku glumu. Povjerenje je ključno i nije izostalo, za razliku od komaraca i kiše koji su ih tjerali, ali nisu uspjeli. Svaku su večer do dva ujutro ostajali na probama, a tehnička ekipa i duže, a dolazili su i prije pa im je Antonio zahvalio.