Veselim se utakmici između Kolinde i HDZ-a i SDP-ova kandidata. Zoran Milanović je stara mušterija HDZ-a, s obzirom na to da smo u proteklih šest izbora pobijedili SDP i Milanovića. Ne vjerujem da neuspješni premijer može biti uspješni predsjednik.

Uvjeren sam u pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović - rekao je predsjednik saborskog Kluba HDZ-a Branko Bačić za HRT. Tim riječima Bačić je umnogome, kratko i jasno, sažeo cijelu priču oko uskrslog bivšeg premijera i sadašnjeg kandidata za novog predsjednika Republike Hrvatske. Kao prvo, kampanja, oliti utakmica, kako to kaže Bačić, doista bi mogla biti vesela, nekim medijima posebno, koji kao do su jedva dočekali da se Milanović vrati u igru. Pritom je odmah sve drugo palo u treći plan, jer, eto, s nekih udaljenih visina među raju, obične smrtnike i medijske ushićenike sišao je sam mesija osobno, svevišnji, spasitelj, obnovitelj...

I još SDP-ovac! Treba li više? Ne, sasvim dovoljno da se “glad za Milanovićem” kod mnogih pokaže kroničnom, bez obzira na to što je taj i takav Milanović bio i ostao zapamćen, ako ćemo imalo biti objektivni, da ni za koga ne navijamo, kao najgori premijer RH, s najgorom vladom ikada. I da je, a i tu je Bačić u pravu, izgubio šest puta zaredom svaku izbornu, bilo nacionalnu, lokalnu bilo europsku, utrku s HDZ-om u svojoj karijeri predsjednika SDP-a i premijera RH. To su činjenice, hladne i neumoljive. Doduše, ljudi imaju kratko pamćenje... Što se tiče Bačićeve opaske kako ne vjeruje da neuspješni premijer može biti uspješni predsjednik, i to svakako valja uzeti u obzir kad se Milanovića bude motrilo kao “predsjednika s karakterom”, kako je taj svoj izborni slogan, u biti tešku frazetinu, sam naglasio kao nit vodilju u kampanji koja slijedi. I konačno, opet naglašavam, bez povišenih navijačkih strasti, može se reći, totalno neutralno, valja se zapitati čemu sve to, čemu povratak u visoku politiku tipa koji je jednom bio loš premijer i koji je u svim svojim srazovima s HDZ-om gubio bitke i na kraju se povukao u nepolitičku hladovinu. Možda misli da će biti dobar predsjednik, ako već nije bio dobar (a nije!) premijer.

Bilo kako god, Milanovićev povratak, između ostalog može biti povod i za širu elaboraciju fatalističkog zova moći, izazova politike same, kojoj je teško odoljeti. Uostalom, odavno više ne vrijedi pravilo “oni se nikad ne vraćaju”, kojim se nekad ponosio boks. Novo pravilo zato glasi - oni se ipak vraćaju, kako u boksu tako i u politici, doduše, ne svi, samo neki, poput Z.M. Pritom je posebno zanimljiv “kontekst karaktera”, pa bismo mogli govoriti i o dubljoj razini psihologije.