Ne postoji u svijetu bivša kolonijalna zemlja o kojoj se toliko priča kao o Indiji. Indija je stalno IN, bilo da se svako malo sukobljava sa susjedom Pakistanom oko Kašmira, bilo da se radi o nekakvoj prrodnoj katastrofi (suša, požar, poplava...) ili je pak u pitanju političko bespuće Indije koje dramatizira cijelu zemlju i širu regiju još od oslobađanja od britanskog carstva. Uz sve to i još puno toga, Indija je zemlja konstantnih kontrasta, u rasponu od posvemašnje bijede preko ekonomskog prosperiteta do razvoja vrhunskih tehnologija. I dalje podjeljena kastama, Indija je i zemlja kvantitativno najveće demokracije u svijetu. Ako pritom uzmemo u obzir da Indija ima osebujnog premijera kakav je Narendra Modi, razloga da toj državi-potkontinetu posvetimo duplericu Magazina i više je nego dostano. Tim više, što je Indiju jučer, danas i sutra pomno proučio naš vrijedni suradnik Dario Majetić. Evo njegove priče.(D.J.):

- Pitomac Jawahar Singh pratio je pogledom vijorenje penon barjaka boje šafrana podignutog visoko na koplje što se uzdizalo nebu pod monsunske oblake. Povod za odavanje počasti tome simbolu drevne kulture i boga bio je hinduistički blagdan Vijayadashami. Zbog iskazanog mu povjerenja Jawahar je bio uplašen, ali i krajnje usredotočen, jer je znao da mu izvedbu promatraju, u stavu mirno, muškarci iz izvršnog odbora pokreta/udruge Rashtriya Swayamsevak Sangha (RSS), predvođeni ravnateljem, dr. Mohanom Bhagwatom. Osim svoga najboljeg pitomca "stari hrastovi" motrili su i ostale pripadnike Nacionalne volonterske organizacije, odnosno Nacionalne domoljubne organizacije, jer nisu smjeli dopustiti nedolično ponašanje i odstupanja koja bi kad-tad mogla razoriti njihovo muško bratstvo mukotrpno ujedinjavano kanonima zajedništva, unutarnjim i vanjskim politikama i hinduističkom religijom. Zbog takve striktnosti RSS je postao nepropustan, samostalan i prepoznatljiv te kao takav pod permanentnim pritiskom i povećalom javnosti na Indijskom potkontinentu.

RSS-u se zapravo zamjera što je u kolektivnoj svijesti Indije ostajao na margini događaja koji su doveli do oslobođenja Indije od Velike Britanije. Opravdanje mu je bilo da se nisu, sve i da su htjeli, mogli uklopiti u opću političku platformu ujedinjena Indije s muslimanima i svim ostalim religijskim manjinama koje ne slijede vječna učenja i zakone hinduizma. Otac Indije Mohandas Gandhi također je zbog prijepora oko pitanja treba li oslobađati Indiju mirom ili silom u zajedništvu s muslimanima glavom platio svoj savez s njima. Ubojica je bio RSS-ov ideološki sljedbenik Nathuram Godse, koji emotivno nije mogao podnijeti takvu herezu. Atentat je počinio pištoljem ranivši Gandhia trima smrtonosnim hitcima iz neposredne blizine. Političko žrtvovanje Mahatme učvrstilo je od tada sve do nedavno na vlasti nacionalističko-svjetovnu Indijsku kongresnu stranku i usmjerilo politiku na više desetljeća dugo suzbijanje drugih stranaka i grupa snažno inspiriranih vjerom.

Nakon tih događaja RSS je kratkotrajno zabranjen, sve dok legendarni ideolog Madhav Sadashiv Golwalkar - Guruji nije postigao kompromis s vladom tadašnjeg premijera Sardara Patela. Prema dogovoru im je ukinuta zabrana udruživanja, ali uz mnogobrojne uvjete koje su morali prihvatiti. Dva najbolnija ustupka na koja su se obavezali bila su priznanje nacionalne zastave tirange (trobojnica) i ustava Republike Indije. Nakon uklanjanja zabrane RSS je nakratko 26. siječnja 1950. podigao tirangu u svojem stožeru u Nagpuru u državi Maharashtra. Premijer Sardar Patel umro je iste godine, a RSS nikada više nije ponovio ritual podizanja nacionalne zastave u svojim objektima, sve do prijelomne 2002. Oportunistički novi val formalnog odavanja počasti tirangi, za koju drže da zbunjuje ljude, poklopilo se s uzletom političke stranke Bharatiya Janata Party (BJP) (hrv. Indijska narodna stranka), koju u Indiji nazivaju i političkim krilom RSS-a. Nacionalnu zastavu Indije podižu od tada, kao primjer dobre prakse, na jarbole u svim svojim kampovima, školama i sveučilištima. Takav privid sekularnog domoljublja svi su dočekali dobronamjerno, ali pozadinske namjere više su nego jasne! Nakon dugogodišnjeg prikrivenog političkog sektaštva RSS je ušao u mainstream politiku, a nacionalna zastava sada je instrument za uznemiravanje manjina i potenciranje hindunacionalizma.

Premijer Narendra Modi prošlog je mjeseca pomeo političke protivnike i osvojio svoj drugi mandat. On nije slučajno došao u poziciju u kojoj je sada! Njegov se avatar (onaj koji je sišao među ljude) u panteonu svjetovnih polubogova gradio osmišljeno, postupno i dugotrajno. Sve je započelo još sedamdesetih godina, kada je mladi Narendra Modi počeo prianjati uz ideologiju hindutva (supremacija hinduističke većine i kulturni hegemonizam Hindusa ponajprije nad muslimanima i kršćanima, ali i nad sikhima, jainistima i budistima) i uz red, rad i disciplinu RSS-a. Oni su ga odmah prihvatili zbog njegova nepobitnog političkog talenta te u skladu s tim marljivo radeći na fabriciranju novog hinduističko-nacionalističkog karizmatika. Mitologija o njemu otpočetka se oblikuje na dva usporedna kolosijeka. Na prvome kolosijeku vozi njegovo radničko podrijetlo, čime se direktno i uporno zahvaća biračko tijelo iz bazena političkog klana Nehru-Gandhi, odnosno stranke Indijski nacionalni kongres, a na drugom se kolosijeku okreće veliki kotač Dharme prema tradicionalnom izbornom tijelu, koje se napaja pričama o Modievim dugogodišnjim isposničkim lutanjima, nalik na život svetih ljudi Sadhua, po indijskom teritoriju.

Polubožanski sjaj koji emitira/emanira Modi je vješto iskoristio na svim stranačkim razinama i u nacionalnim kampanjama. Tako su, na primjer, veliku medijsku pozornot prizvale ovogodišnje fotografije, objavljene za predizborne šutnje, u kojima on sam samcat meditira u svetoj planinskoj špilji Kedarnath, a poslije obavlja obred puju u svetom hiduističkom hramu Badrinath, smještenom u Nacionalnom parku Nanda Devi, visoko u Himalaji, u državi Uttarakhand. Na opozicijske optužbe da je izigrao izbornu šutnju, a vjeru iskoristio u propagandne svrhe, odgovorio je dosjetkom kako su mu meditacija i molitva bile prijeko potrebne za posvećenost bogu i za odmor nakon što je odradio više od 400 zahtjevnih predizbornih skupova diljem Indije. Inače, provesti kampanju i izbore u Indiji je izniman organizacijski, stranački i svaki drugi pothvat, koji traži potpunu posvećenost i predanost svakog pojedinca u tome neopisivo velikom spektaklu demokracije, kvantitativno najbrojnije na svijetu.

Samo glasanje odvijalo se u devet faza od 7. travnja do 12. svibnja, na 900.000 birališta, koje je nadgledalo 11 milijuna službenika! Pravo glasa imalo je 814 milijuna ljudi, a glasalo je više od 600 milijuna glasača. Glavna je tema izbora bila ekonomija, ali je ekipa iz Indijske narodne stranke fokus precizno prebacivala na Modijevu jaku osobnost i nepobitne liderske sposobnosti, zatim na religijski i militantni hindu-nacionalizam, na sposobnost predizbornog koaliranja BJP-a (Indijska narodna stranka) te na strah biračkog tijela u državama koje graniče s neprijateljima Indije - Pakistanom, Kinom i Bangladešem.

Izuzetan tempo, terenski rad i izvrsna medijska prezentacija doprli su nedvosmislenim i jednostavnim porukama do milijuna glasača, koji su honorirali Modija, Indijsku narodnu stranku i povezane grupe za novi mandat. Iako je ekonomija Indije u padu, široka nacionalistička fronta predvođena Modijem uspjela je akcijama kao što je, na primjer, gradnja pet milijuna poljskih WC-a za ruralno stanovništvo, i drugim stvarima samostalno osvojiti 282 od 543 zastupnička mjesta u indijskom parlamentu.

Ovdje se opet moramo vratiti u "historiju nacionalističko-radničkog pokreta", kako bi cijela priča s volonterskom udrugom Rashtriya Swayamsevak Sangh, strankom BJP, Modijem i hindu-nacionalizmom imala primjeren kontekst. Sve je, daklem, počelo 1925., sa sedamnaest muškaraca okupljenih u dnevnom boravku kuće osnivača, dr. K.B. Hedgewara, u indijskom gradu Nagpuru, koja je sada muzej. Članovi te osnivačke grupe bili su dobro obrazovani i uhranjeni brkonje te politički zanesenjaci s izvrsnim kontaktima i sjajnim odnosima s izaslanicima tadašnjeg vicekralja Indije, lorda Curzona. Vjerojatno im je on i pomogao da se profiliraju kao buduća paravojna skupina i pokret za uspostavu discipline. Zbog toga su ih od samog početka uspoređivali s europskom desnicom, iako se nitko od tužitelja nije izjasnio jesu li nalik na naciste ili na fašiste. RSS je zapravo puno više od sadašnje europske desnice jer, za razliku od nje, ima moć prokazivati muslimane i kršćane kao arhetipne neprijatelje. Od davnog osnivačkog sastanka do danas oni su uspjeli ovladati prosvjetom, kulturom, gospodarstvom, obiteljskim pravilima, stavovima o spolu, ali i onim najvažnijim - političkim odnosom prema neprijatelju, koji je tamo uvijek na dohvat naoružane hinduske ruke. Tako posloženi uporni i radišni stvorili su prijeko potrebnu "metafiziku", koja im sada sama od sebe mobilizira radničke hinduističke mase, koje su na tom prostoru uvijek u porastu. Upravo je to mnogoljudno radništvo u kombinaciji s hinduizmom dovelo do onoga što danas u Indiji i svijetu zovu Modijev kult. Kult koji se dugo vremena žario i kalio među vazda nezadovoljnim radničkim masama višemilijunskog industrijskog centra Indije Ahmedabada, koji su još Britanci zbog razvijene tekstilne industrije nazvali Manchester Istoka. Kao i nekada u Manchesteru, u Ahmedabadu radništvo desetljećima živi u prljavštini, smogu i nama nepojmljivim radnim i obiteljskim uvjetima, a koji su kao takvi uvijek plodno tlo za prosipanje parola i političkih kombinacija. Kako je bilo prije, tako su i danas na pročelju Ahmedabada tržišna pravila i ostatci odbačenog samoupravljanja, a na stražnjoj strani nesmiljena eksploatacija ljudskog rada, gdje religijski faktor te ostatci kastinskog mentaliteta, uz uvijek prisutan strah od susjednog Pakistana, drže Hinduse na okupu.

Iz takvoga miljea je Modi kao delegat Ahmedabada postao prvo glavni tajnik Indijske narodne stranke (BJP), a ubrzo i predsjednik vlade države Gujarat. Ta mu je funkcija zajamčila autoritet i osnažila položaj u stranci i narodu. Razdoblje u kojemu je bio na čelu vlade Gujarata iskoristio je za učvršćivanje političke pozicije, osobnog i profesionalnog ugleda. Njegove organizacijske i upraviteljske sposobnosti potvrđene su mnogobrojnim priznanjima povezanim s munjevitim rastom ekonomije države Gujarat, a slijedno i prelijevanjem dobrobiti na centralnu državu.

Važno je istaknuti da, iako je država Gurajat tek deseta po broju indijskih stanovnika (70.208. 143 stanovnika 2019.), otud dolazi 16 posto industrijskih proizvoda i 22 posto izvoza Republike Indije. Bez obzira na uspjeh u kontroliranju sekundarnih gospodarskih procesa, Modi je usporedno stvarao politički kontekst koji ga održava u samom vrhu vlasti svih tih iznimno zahtjevnih godina. Prijelomna politička točka njegove karijere kao upravitelja države Gujarat afera je "Godhra Train Burning" iz 2002. Naime, u požaru vlaka s 1.700 hinduističkih hodočasnika stacioniranog na željezničkoj postaji Godhra u Gujaratu poginulo je 59 osoba, a mnogi su teško opečeni. Većina su bili članovi i podupiratelji RSS-a. Za katastrofu su optuženi lokalni muslimani, a nakon dugotrajnog procesa osuđena je 31 osoba. Hindusi su te optužbe usmjerene prema sugrađanima prihvatili zdravo za gotovo, a nasilje koje je slijedilo kao odmazda prouzročilo je smrt više od 1000 muslimana.

Narendra Modi kao odgovorna osoba vlade Gujarata i njegova hinduistička stranka kritizirani su zbog toga što su stajali sa strane kada se provodio linč nad lokalnim muslimana. I premda su odbačene sve optužbe protiv Modija, njegova najbliža suradnica osuđena je na 28 godina teškog zatvora. Amerika i Velika Britanija Modiju su nakon pokolja muslimana u Gujaratu uskratile gostoprimstvo, ali se on nakon kratkog zatišja politički rehabilitirao te je dodatno osnažen vratio povjerenje stranih partnera. Naime, Modi i BJP ostali su na vlasti u Gujaratu cijelo vrijeme, a 2014., nakon što je BJP osvojio većinu mjesta u Lok Sabhi (donji dom indijskog parlamenta), Modi je prvi put položio zakletvu kao premijer Republike Indije, drugi put nakon petogodišnjeg političkog ciklusa suvereno prije mjesec dana. Nakon pobjede bio je jednostavan i izravan rekavši samo: "Narod je pobijedio!", na što je gubitnica iz Indijskog nacionalnog kongresa Sonia Gandhi priopćila: "Ponizno prihvaćamo presudu naroda."