Reperi, ali ne samo oni, ponekad doista znaju izabrati zvučni pseudonim. To vijedi i za Mateja Dučkića, koji se "skriva" iza "ubitačnog" imena Suicidal! U ovotjednom glazbenom intervjuu, za one koji ga još ne znaju a ne da im se tražiti po internetu, predstavljamo tog osebujnog hrvatskog hip-hopera.

Tko je Suicidal, otkad je u glazbi, hip-hopu i, naravno, otkud ime Suicidal?


- Pozdrav svim čitateljima! Suicidal je Matej Dučkić, sasvim obični zagrebački dečko s puno vizija, želja i ambicija. Ništa posebno, ništa spektakularno, ali s velikim apetitom za uspjeh. U vrijeme kad sam se počinjao baviti hip-hopom, pisati prve rime i sl., nisam baš bio kreativan oko smišljanja imena, pa sam tražio što buntovnije i što provokativnije riješenje, a opet da zvuči i vizualno izgleda O.K. Suicidal mi je bio izbor jer sam jako rano shvatio da, ako poželiš bilo što raditi u životu kontra društveno prihvatljivih normi i izvan "tora", jako često samog sebe žrtvuješ (koliko god to kontradiktorno zvučalo). Doduše, da danas odabirem ime, sigurno bi bilo drukčije, jer volim i poštujem život.


Inače me glazba prati od malih nogu. Dok sam bio dijete, mama me educirala o rock-antologiji, a puno sam vremena provodio slušajući doslovno sve, od Michael aJacksona, Princea, UB40, pa sve do Prljavog kazališta, Jure Stublića i dr. Onda sam, sa svojih 12-13 godina, otkrio hip-hop i tu je sve počelo, Pandorina kutija se otvorila!

Kad smo kod imena Suicidal, koliko taj naziv asocira i na suicidalna vremena u kojima živimo, na sva sranja koja nam se događaju (kako kome, naravno)?


- Nažalost, da, lako se poistovjetiti s time, ali mislim da je "stvar vremena u kojem živimo" sve više i više floskula kojom se ljudi služe da bi opravdali vlastitu letargiju i neuspjeh. Svi mi imamo istih 24 sata u danu, na nama je kako ih iskorištavamo i na čemu nam je fokus. Sve je moguće i sve se može.

No vratimo se povodu ovog razgovora - tvom debitantskom albumu "Jedino što znam". Što nam o albumu možeš reći? S obzirom na tvoj dugogodišnji staž na hrvatskoj, napose zagrebačkoj, hip-hop sceni, koliko se teško (ili lagano) to prvo LP izdanje rađalo, da se tako izrazim?


- Album "Jedino što znam" u isto je vrijeme zaključak moje dosadašnje priče i temelj za stvaranje nove, ozbiljnije i nadgrađene. S 15 pjesama i jedan bonus track nastojao sam napraviti materijal koji je pitak, ali čvrst i beskompromisan. Target, General Woo, Nered, Bane (Songkillers), Khan, Ink, Brc, Adnan te pjevačice Lucija Kukor i Jessica dali su velik doprinos svojim gostovanjem, a produkcijsku i glazbenu dušu albumu su dali jedan od, usuđujem se reći, najboljih hip-hop producenata u Europi - Koolade te Marko Milanović Burky, Shalla (Connect) i Rolando Orlandi. Album je objavljen u izdanju Dallas Recordsa (pozdrav ekipi!), a dosad je pušteno već sedam singlova, od toga pet s videom i jako sam zadovoljan feedbackom. Što se tiče stvaranja, ne mogu reći ni da je bilo lagano ni da je bilo teško. Uvijek i u svakom poslu čovjek se suočava s peripetijama i preprekama, ali prihvatiš, ustaneš, otreseš prašinu i ideš dalje. Moj staž je dug, istina, ali jako puno pauza sam uzimao, jer sam tražio sebe, i kao autora i kao osobu. Tek kad sam došao do određenog stupnja mentalne i duhovne zrelosti, da mogu reći "e, to je to, ajmo sad ozbiljno i jako", krenuo sam u snimanje albuma. Nakon toga je sve bilo lakše, ili sam se samo ja počeo lakše nositi s cijelom svojom misijom.

Još malo o albumu. Koliko je na njegovo stvaranje utjecalo okruženje u kojem živiš, u kojem se baviš glazbom, problemi s kojima se suočavaš...? Politiku je danas nemoguće izbjeći, vjerojatno to ni ti ne možeš?


- Koliko god da mrzim izgovoriti ovu klišej-rečenicu, moji tekstovi i moje pjesme su ja, ja i samo ja. To o čemu pričam, to i živim. Kod mene nema mumljanja ni turbofolka, jeftinih kopija Louisa Vuittona, još jeftinijih "žena", sode bikarbone koja glumi kokain, plastičnih pištolja i ostalih debilana koje su postale nametnuti trademark i mjerilo fiktivnog uspjeha. Iza svakog stiha koji sam napisao stojim i mogu svaku svoju bilo kad napisanu i izgovorenu riječ elaborirati, a na taj sam dio svojeg stvaranja najponosniji. Cijeli album sam se trudio biti pomalo introspektivan, tako da nisam puno opalio po politici, što ne znači da neću na idućem. Nažalost, politika je postala sastavni dio svačijeg života, jer se nameće i ima prste u svemu. Tuga, jad i bijeda. Ukratko.



Ako se album referira na cijelu tvoju dosadašnju karijeru, što dalje, nakon ovog izdanja, u kojem će se smjeru Suicidal razvijati? Kakva je budućnost Suicidala, kao autora i izvođača?


- Vidjet ćemo. Samo nek je zdravlja i dobre vibre, sve će doći samo po sebi i biti kako treba. Trenutno radim na jednom jako zanimljivom projektu, točnije, supergrupi DSP AllStars. Ujedinjeni reperi sa zapadne strane Zagreba - Target (Tram 11), Brc, Adnan, Crnee i moja malenkost, okupili smo se nakon dugo godina u studiju i radimo na albumu koji bi trebao izići nakon ljeta. Izbacili smo nedavno singl "Zajamčena pravda", na kojem nam se pridružila i druga jedinica u Tram 11, legendarni General Woo, a što će biti dalje, vrijeme će pokazati.

Kad smo kod utjecaja, koji su ti uzori, domaći i strani, ponajprije na hip-hop sceni? Općenito uzevši, što te inspirira za pisanje pjesama, koji su ti i kakvi izvori nadahnuća?


- Još uvijek nisam siguran kako točno definirati pojam "inspiracija za pjesme". Jednostavno, kad počnem raditi, svakoj svojoj strofi pristupam kao određenom memoaru i dnevniku, ali uvijek si postavim jedno pitanje: Bih li ja slušao ovo? Držim se teorije da je pisanje ili bilo kakva vrsta umjetnosti energija i vibra koja pronađe artista, a ne obratno. Što se tiče hip-hopa, slušam i pratim koliko god imam mogućnosti i vremena, jer je u današnje ultrabrzo doba zbilja nemoguće sve popratiti, ali nekako se uvijek na kraju dana vraćam na stare klasike na kojima sam drastao. Jay Z i kompletna Roc A Fella diskografija, Nas, Fat Joe i Terror Squad, Notorious B.I.G. i Bad Boy ekipa, GangStarr, DMX, Eminem i zlatna era Aftermath ekipe, The Game, NWA, Naughty By Nature, Mobb Deep, Swishahouse ekipa, iz Njemačke Bushido, Kool Savas, Azad, Sammy Deluxe - samo su neki od izvođača koji su mi doslovno svakodnevno na play listi. Međutim, ako bih trebao izdvojiti ljude koji su najviše utjecali na mene i moj rad, to su definitivno Tram 11, Nered i Stoka i kompletna Blackout ekipa. Uz njihovu sam glazbu istinski zavolio rap, uz njih sam odrastao, na njihovim koncertima i Blackout eventima stvarao sam najljepše uspomene i oni su ti koji su mi "dali mikrofon u ruke". Prije svih Target, koji mi je od prvog dana iskren prijatelj i mentor u ovoj igri. Što se tiče ljudi kojima se divim izvan hip-hopa, tu su definitivno sportaši Michael Jordan, pokojni Dražen Petrović, Mirko Filipović, Mike Tyson, Muhammad Ali, glumac Keanu Reeves i još mnogi drugi, a prvo i prije svega moja majka, koja me odgojila, podigla na noge i posvetila svoj cijeli život tome da postanem čovjek.



Što se hip-hop scene tiče, pratiš li što se zbiva u svijetu, u Hrvatskoj, u regiji... ima li netko na koga posebno, prema tvome mišljenju, treba obratiti pozornost?


- Pratim koliko stignem, da se ponovim. Nemoguće je sve ispratiti, nemoguće je sve podržati i nemoguće je čuti baš svakoga, ali prema mom skromnom mišljenju, situacija je super. Koncerti su svi odreda puni, festivali su odlični, a artisti produktivni. Svakako bih skrenuo pozornost na mlade dečke iz svog kvarta koji čine grupu Linija 146 i rade supermjuzu, a nedavno su i razvalili nastup na Pannonian Challengeu u Osijeku. Također, skrenuo bih pozornost na grupu pod nazivom Dečki Z Bloka (Adnan, Brc, Allen). Uskoro im izlazi album "Vrijeme je za rimu" i vjerujte mi, bit će pravo osvježenje, tekstualno i produkcijski. Što se tiče hip-hop scene u svijetu, preporučujem nove albume YG - 4 Real4Real, Bun B & Statik Selektah - TrillStatik i novi album reggae izvođača Collie Buddz - Hybrid.

Hrvatska hip-hop scena nekad i danas? Kakva je budućnost hip-hopa u RH? S tim u vezi - može li se kod nas od glazbe dobro živjeti a da nisi Huljić i njemu slični? Koliko su pritom nužni neki kompromisi da bi se uspjelo?


- Hrvatski hip-hop nekad je bio nešto najbolje što se moglo dogoditi glazbenoj industriji, ali i tadašnjem društvu općenito. U jednom trenutku, sredinom 2000-tih, mediji su napravili tihu blokadu i bojkot hip-hopa (i urbane glazbe općenito) po eterima, jer su vidjeli da sve više i više raste interes te da samim time "rođi rođe nečijeg rođe" pada cijena, a da pijanisti-predsjednici gube monopol nad tantijemama ZAMP-a. Međutim, kako to obično biva, štakori su opet pronašli put iz kanalizacije, a glas se na ulici nije mogao zaustaviti. Nova generacija klinaca (od kojih su danas neki jako relevantni) počela je puniti klubove, izbacivati pjesme, otvarati kućne studije i držati živim hip-hop na nivou undergrounda, a stariji su i dalje izbacivali albume, dofuravali brojna imena strane scene i trudili se na svoj način. Nažalost, nismo bili dovoljno pametni, u priču se upleo ego i još štošta, pa faza letargije, te smo zakočili sami sebe i propustili hrpu prilika. Novi elan na scenu stigao je 11. 11. 2017. s ponovnim okupljanjem Tram 11 i krcatom dvoranom Doma sportova, nakon kojeg imam dojam da su stvari krenule uzlaznom putanjom. Mediji pokazuju veći interes, festivali i eventi su puni, radi se. Osobno smatram da u glazbi i životu općenito ne treba stvarati kompromise, nego nadograđivati sebe kao osobu, a onda i svoje znanje, stil, sve u kompletu. Što se tiče "života od glazbe", još uvijek tražim pravu formulu. Jedino sam siguran u to da, ako žele živjeti od muzike, reperi i glazbenici općenito MORAJU imati kontrolu nad svojim radom i što manje prepuštati drugima da se brinu o njima. Puno teže je održavati prihode i zadržati novac nego ga zaraditi. Financije su posljedica uspjeha, a ne obratno.



Osim glazbe, koja su druga područja tvoji interesi?


- Jako puno stvari istražujem i trudim se biti informiran. Po struci sam komercijalist, tako da me zanima ekonomija i marketing, a još jedna moja velika ljubav su borilački sportovi. Rekreativno treniram kickboks u 4allGym kondicijskom centru u Zagrebu, a trener mi je jedan od naših najtrofejnijih kickboksača Marko Deša, vrhunski sportaš, trener i osoba s nevjerojatnom životnom i sportskom inteligencijom, te ovim putem pozdravljam njega i cijelu ekipu iz dvorane.

Koliko današnje digitalno doba pomaže autorima i bendovima da se pokažu, iskažu i promoviraju na tržištu?


- To je dvosjekli mač. Naravno da je danas puno lakše promovirati sebe, svoj brand ili proizvod te da je digitalno doba omogućilo lakši pristup targetiranim skupinama. Samim porastom te kvantitete kvaliteta je bačena u drugi plan. Danas albumi, singlovi i spotovi imaju znatno skraćen rok trajanja zbog prebrzog protoka informacija, a, također, izdavači i platforme još uvijek "napikavaju" najbolju soluciju za monetizaciju proizvoda, te sam mišljenja da ne postoji univerzalno dugoročno održivo riješenje. Iskreno, bio bih najsretniji da se vratimo u dane CD-ova, knjižica u boxu i plakata po gradu, ali velika mana naše "domaće industrije" je što kasnimo minimalno deset godina za svijetom. Nezamislivo mi je da u zemlji koja ima toliko kvalitetne izvođače, producente, glazbenike, promotore i sl. još uvijek nemamo pristup platformama kao što su iTunes, Spotify, Tidal i sl. Zar nikom još nije palo na pamet koliko novca odlazi u vjetar zbog toga i za koje sume je kompletan hranidbeni lanac u glazbenoj industriji zakinut?



Kakvo je tvoje mišljenje o društvenim mrežama, koliko si, ako jesi, "opsjednut" Fejsom, tvitanjem, Instagramom...?


- Nisam opsjednut, ali sam svjestan da je u 2019. godini moj "posao" osuđen i na Facebook, Twitter i na Instagram te da su mi to najlakši i najjednostavniji kanali promocije rada. Unatoč tome, trudim se dozirati objave, priče i sl. te objavljivati samo ono što je vezano uz moje djelovanje ili promociju mojih kolega. Osobno ne patim od broja pregleda, povraća mi se na riječ "influencer", ne volim lažna predstavljanja, glumatanja i preseravanja.

Suicidal u tri-četiri riječi?


- Tvrdoglava, ambiciozna, temperamentna osoba uvrnutog smisla za humor.

I za kraj, kako bi glasio epitaf Suicidala (Mateja Dučkića), nakon što doživiš stotu, naravno?

- Bilo koji stih iz meni najdraže pjesme svih vremena: Frank Sinatra - My way! Ili da citiram našeg General Wooa: "Stvarno nisi živio ako nikad nisi probo/I svi mi maštamo doživjet stotu, al jako teško u mom životu."