Danas, u petak, 21. lipnja 2019., obilježit će se 150 godina od dolaska trapista u Banju Luku. Krajem prošle, 2018. godine Hrvatski institut za povijest iz Zagreba objelodanio je zbornik radova "Trapisti u Banjoj Luci - Europa u Bosni i Hercegovini", posvećen obilježavanju 140 godina od dolaska trapista u Banju Luku.

Trebalo je proći gotovo punih deset godina od međunarodnog znanstvenog simpozija koji je u lipnju 2009. održan u Banjoj Luci da se konačno objelodane radovi prezentirani na tom skupu. Treba reći da su taj znanstveni simpozij organizirali Banjalučka biskupija, njezin neumorni biskup, dr. Franjo Komarica, Samostan "Marija Zvijezda" i kao suorganizator Hrvatski institut za povijest iz Zagreba. Tim znanstvenim simpozijem obilježilo se i 140 godina od dolaska trapista u Banju Luku, kao i 100. obljetnica smrti utemeljitelja "Marije Zvijezde", o. Franza Pfannera.

Ovih dana, u organizaciji manje-više istih sudionika, Biskupije, Samostana, Ministarstva kulture RH, obilježit će se 150. obljetnica dolaska trapista u Banju Luku. I to će biti još jedna prilika "da se kaže nešto novo o ovom jedinstvenom fenomenu koji je u Banja Luku doveo industrijsku revoluciju, s tim u vezi, i prvu bolnicu, prvu žarulju, prvi fakultet" (Margeta Matiević), ali i prvo pivo, i prve zanate, i prvo sirotište i, blago rečeno, europske manire. Iako je riječ o jednom od najstrožih katoličkih redova, trapisti/cisterciti su na čelu s čudesnim i neponovljivim F. Pfannerom, u tu sredinu uveli (protestantsku) kulturu/etiku rada, radne navike, disciplinu, uspješniju organizaciju rada, suvremene strojeve, traktore, parne vršalice jer, kao što je o. F. Pfanner i sam u svojoim bilješkama napisao: "Bosna (je) osobita zemlja, ko što su Bošnjaci osobiti ljudi. Narod, krst i nekrst, odavno je potišten, zemlja je odavno podivljačila. Ima tu dosta stoke, al nema ni masla ni mijeka, ni sir da valja. Ima zemlje na sve strane, ali nema ni težačtva, ni voćarstva, ni vinogradarstva. Pčela na oblake, a nigdje pčelara. Svi zanati su u zametku, ratila su Adamova. Kolarim, tesarim, kovačim, jedva da ima imena. Od lijepe svoje pšenice ne znadu kruha peći, od zlatorune vune ne znadu sebi haljine tkati. To je posao traparski, to sve trapar razumi. I on će raditi i begu i raji i kršćanu i moslimu (...)"

Ne smijemo smetnuti s uma da je te, 1869., godine Banja Luka još uvijek teritorij Osmanskog Carstva. Tek 1878. taj će prostor, jednom od odluka Berlinskog kongresa, pripasti Austro-Ugarskoj, ali ta odluka neće proći samo tako, naime, tek će se vojnom intervencijom, u konačnici, ta politička odluka implementirati. Također treba imati na umu da je F. P. bio samo čovjek svoga vremena, pa ćemo i u nekim od njegovih tekstova naći prilično oštre, gotovo rasističke objekcije/refleksije o turskoj naciji, vjeri, običajima. Stoga se slobodno može reći da nakon 21. lipnja 1869., dana kada su se, u predgrađu Banje Luke, Delibašinom Selu kraj Vrbasa, pojavili prvi trapisti, više ništa neće biti isto. Od tada počinje proces nezaustavljive modernizacije/industrijalizacije toga kraja. Nije prošlo ni četiri godine, a trapisti su 1873. otvorili pivaru. Stalnom konzumacijom piva trebala se, prema njihovu mišljenju, liječiti ovisnost stanovništva o ispijanju loše rakije. Današnja banjolučka pivovara i njezino čuveno pivo "Nektar" nastali su na temeljima i tradiciji trapističke pivare. Početkom 20. stoljeća ta je pivara bila jedna od većih u Bosni i Hercegovini, njezino se pivo pilo i u Dalmaciji, Crnoj Gori, Albaniji... A da su trapisti u mnogim stvarima značili avangardu, svjedoči i postojanje za ta vremena vrlo zanimljive i duhovite reklame za njihovo pivo; nema nikakve dvojbe da su trapisti bili i marketinški osviješteni! Nakon pivare slijedi otvaranje čuvene sirare, kao i gradnja modernog mlina, a nakon toga na red je došla Tvornica sukna i leda te pilana. Malo-pomalo Banja Luka je postala pravo industrijsko središte ondašnje BiH, što, može se vidjeti iz zapisa Zemaljske vlade u Sarajevu, nije ostalo neprimijećeno.

Manje je poznato da je F. Pfanner prije dolaska u Banju Luku želio osnovati trapistički samostan u Banskoj Hrvatskoj, ali da mu to nije pošlo za rukom. Njegovu molbu Hrvatski je sabor odbio. Političke okolnosti nisu mu išle na ruku, Bachov apsolutizam neslavno je propao, što je uvjetovalo i dodatnu dinamizaciju političkog života u Hrvatskoj, neke od ideja ilirskog pokreta i dalje su bile vrlo žive. Hrvatska je politička scena u to vrijeme prilično složena. Naime, u Saboru se vode nemilosrdne, ali najčešće sterilne i besmislene rasprave oko toga koja je opcija za Hrvate prihvatljivija: Beč ili Pešta? Komu bi se Hrvati u neizvjesnim političkim okolnostima trebali prikloniti: Beču ili Pešti? Ante Starčević dodatno će zakomplicirati ionako složene političke odnose stavom da ni Beč ni Pešta nisu nikakvo poželjno političko rješenje hrvatskih političkih i inih (ne)prilika. Nema nikakvih dvojbi da je taj političar u hrvatski politički život uveo neke nove političko-etičke standarde. Mnoge od njih baštinimo i danas!

Nakon Bachova apsolutizma, koji je trebao biti "nagrada" za iznimnu vjernost Hrvatske, točnije, nesretnog bana J. Jelačića, Beču i Hasburgovcima, njemačke ideje, odnosno sve što je, na bilo koji način, imalo njemački prizvuk, nije bilo dobro primano u Banskoj Hrvatskoj. Nažalost, kolateralna žrtva jednog takvog (iracionalnog) stanja je i plemenita ideja F. Pfannera o otvaranju trapističkog samostana na tim prostorima. Ni unatoč nekoliko vrsnih zagovornika (biskupa Haulika, Deželića, zastupnika u Saboru...) njegova molba nije dobila zeleno svjetlo. Bilo je i takvih zastupnika koji su, ni manje ni više, tvrdili da struktura/strogost trapističkog reda ni na koji način ne korespondira s bićem/duhom hrvatskog čovjeka.

Doduše, treba biti iskren i reći da se sve vrijeme boravka u Hrvatskoj, u Zagrebu, Pfanner čvrsto držao njemačkog jezičnog kruga. Iako je u Zagrebu živio pune četiri godine, hrvatski jezik nije naučio. Neki smatraju da ga nije ni pokušao učiti. No i unatoč toj suspektnoj činjenici Hrvatski sabor ipak mu je trebao pružiti šansu. Možemo samo zamisliti što bi sve Pfanner napravio u kotaru sv. Ivan Zeline, gdje je, prema nekim svjedočenjima, želio osnovati taj svoj trapistički samostan. Ili, kako je to lijepo zapisao Đuro Stjepan Deželić, "sreća nas je izkala, a mi ju žalostni odbismo"! Možda Deželić i nije najbolji svjedok, jer je, kako stvari stoje, bio u svojevrsnom sukobu interesa. Naime, F. Pfanner trebao je otkupiti dio njegova zemljišta za gradnju toga samostana, pa je onda posvema razumljivo što je Deželić bio nezadovoljan konačnom odlukom da se Pfanneru ne dopusti gradnja samostana, koji bi svakako pozitivno utjecao i na domaće, hrvatsko, stanovništvo. Neki drugi zagovornici te ideje smatrali su da bi njemački trapisti i svojim primjerom - ma koliko skromno - mogli podučiti domaće stanovništvo marljivosti, poštenju i skromnosti. Očito da ni ti dobronamjernici nisu tada mogli vidjeti i one druge, još važnije, dimenzije djelovanja (njemačkih) trapista.

No ti "tvrdi", a najčešće i nerazumni stavovi hrvatske politike, nažalost, čine svojevrsnu konstantu hrvatske politike/političke kulture. Ni dandanas nismo se posve oslobodili nekih naših iracionalnih fobija. Kao što smo se u nedavnoj prošlosti, vrlo često i nekritički, bojali germanizacije, njemačkog jezika i kulture, danas se, na jednaki način, bojimo svakog spomena ideje jugoslavenstva, komunizma, imamo neki čudni strah od Europske unije, od svake pomisli na neke integrativne procese, i dalje strahujemo od nekih tajnih službi, njezinih ostataka... Politiku najčešće vodimo izvan svakog "vremena i prostora", a ideja kontekstualizacije posvema nam je strana. Ozbiljno mislimo da smo dovoljni sebi samima!