Možda ne najbolji, ali svakako najduhovitiji komentar na francuski film katastrofe Zadrži dah imao je jedan moj prijatelj. Već godinama razmjenjujemo preporuke i dojmove o filmovima, pa je tako bilo i s ovim. Pita me: "Jesi li odgledala Zadrži dah?" Kažem mu da jesam. "Dok sam ga gledao, pomislih kako me ni vani, kad iziđem iz kina, neće dočekati ništa bolje. U filmu darmar izaziva nešto slično magli i dimu, a kod nas u Osijeku, vidi vraga, rojevi komaraca, povećana koncentracija troposferskog ozona i čarobni miris gnojiva koji donosi povjetarac", ispalio je kao iz topa.

Njegova je crnohumorna opaska doista 100 posto na mjestu, no filmski junaci redatelja Daniela Robyja nemaju se čemu smijati. Pariz, naime, jednog dana iznenada počne prekrivati nešto slično magli i dimu, što ima smrtnu posljedicu na svakoga tko tomu nije uspio pobjeći. A uteći nije nimalo lako jer to mora biti nekamo visoko, pa obitelj na čiju je sudbinu fokusirana filmska priča bježi k susjedima, umirovljenicima koji žive na četvrtom katu zajedničke stambene zgrade. Međutim, mladi rastavljeni par ima 12-godišnju kćer koja zbog Stimbergerova sindroma i živi u kapsuli i ne može iz njihova stana. Kako je u cijelom Parizu nestalo struje, baterije njezine kapsule uskoro bi mogle iscuriti i djevojčica će umrijeti. Stoga njezini roditelji odluče poduzeti nemoguće...

Francuski Zadrži dah, nažalost, daleko je od klasika žanra u kojima je adut uvijek psihologizacija likova. Iako Pariz izgleda gotovo bajkovito prekriven maglom nepoznatog podrijetla i film u početku doista izaziva jezu, s vremenom, truplima unatoč, sve se banalizira nelogičnostima poput one da glavni junak nalazi psa uginulog u stanu, a onda njegovu bivšu bijesan pas juri pariškim ulicama (dok ona nosi masku s kisikom, nap.a.). Kako vam ne bih pokvarila završetak, reći ću samo da mi nije jasno je li to bilo samo zbrzano rješenje jer redatelj nije znao što bi drugo ili kraj nudi neku vrstu etičke i ekološke poruke. Vrag bi ga znao.