Zoran Šimunović, jedan od najboljih mlađih hrvatskih slikara, kaže kako umjetnik može biti fantastičan govornik i prezentirati se u superlativima, no ako iza riječi nema djela i rezultata, nema ni umjetnika na umjetničkoj sceni. Za razliku od mnogih slikara, koji kažu kako su još u osnovnoj školi znali da će se profesionalno baviti umjetnošću, Zoran navodi kako je u njegovu slučaju ta odluka pala tek kada je imao 21 godinu.

- Obitelj mi živi u Nuštru i bavi se poljoprivredom, pa je bilo logično da i sam završim agronomiju i krenem stopama svojih roditelja. Međutim, na Agronomskom sam fakultetu bio godinu dana i osjetio da me to ne zanima. Onda su mi tadašnja djevojka (sadašnja supruga) i prijatelji rekli kako je vrijeme da se posvetim onomu što me doista zanima, a ne da, umjesto da slikam, vozim traktor. Našao sam mentora, upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu i okončao je dobivanjem Rektorove nagrade za najboljega studenta - rekao je Šimunović.


Slijedio je - rad, rad i opet rad, jer tvrdi kako talent u uspjehu čini tek zrno pijeska, a sve ostalo postiže se upornim radom. No, kako se od zraka ne može živjeti, s diplomom u ruci potražio je posao i prvo ga dobio u dvije škole, u Vukovaru i Vinkovcima. U Gradski muzej Vukovar došao je tražiti prostor za izlaganje svojih radova, ali je prvo naišao na odbijanje, što danas smatra i logičnim, jer se za izlaganje u galerijama uvijek postavlja pitanje - koje rezultate imaš.


S tadašnjim se kustosom dugo zadržao u razgovoru i tek poslije shvatio kako je to bio neformalan intervju za posao.


- Tada toga nisam bio svjestan, no slijedio je poziv za stručno osposobljavanje, a potom i ugovor na neodređeno za mjesto kustosa likovnih zbirki. Po prirodi sam nemiran duh i jako mi je teško raditi statičan posao. Bez obzira na to, potpuno sam mu predan, jer vodim brigu o kulturnoj baštini. Ipak, najviše sam angažiran na organizaciji izložbi i u tom sam se pronašao - naveo je.


Može li odličan umjetnik biti odličan kustos? Zoran odgovara potvrdno, ali i navodi kako je istina da su umjetnici ljudi velikoga ega i s nekima je teško surađivati. Sve, ipak, drži pod kontrolom i vodi se načelom da u muzejskoj galeriji mogu izlagati ljudi s akademijom i za koje osobno misli kako im treba dati prostor za izlaganje.


- Budžeti za izložbe nisu veliki, no dovodimo odlične autore. Vjerojatno ima onih koji mi zamjeraju na izboru, posebice jer danas na svakom koraku imamo ljude koji slikaju i uvjereni su kako su dovoljni dobri da bi kod nas izlagali, što je daleko od istine - kaže Zoran.

Posao kustosa obavlja vrijedno i odgovorno, međutim istodobno kroči stazama umjetnika i u tom je smislu iznimno uspješan. Samo ove će godine imati šest samostalnih izložbi, od kojih je posljednja bila 7. lipnja u Čakovcu, a slijedi izložba u Grazu.


- Rad mi je prepoznat, kritika odlična i iza svega je jako mnogo rada. Zapravo, za stvaranje umjetnik mora stvoriti vrijeme i motivaciju još na akademiji, jer nakon njezina završetku više nema profesora koji "tjeraju" na stvaranje. Dakle, sam sebe tjeraš, što mnogi ne čine i jednostavno "nestanu". Slikam svaki dan, uvijek kada dođem s posla, nekada satima, nekada deset minuta. Uvijek slikam šest slika istodobno, a zanimljivo je kako ih uvijek u isto vrijeme i završim. Bavim se prostorom, interijerima, onim što vidim. Tema se lagano proširuje, uvijek istražujem, što je važno kako bi se raslo na umjetničkom polju. Krenuo sam iz apstrakcije u figuraciju, idem naprijed i siguran sam kako umjetnost nikada neću izbaciti iz života - ispričao nam je Šimunović.


Slika prostor oko sebe, ono što ga okružuje, a kako supruga i on imaju psa koji je invalid, kuća im je puna njegovih igračaka, pa tako i one završe na platnu. Ističe kako na radovima ima sve više arhitektonskih naznaka, kombinira i linijski crtež i u tom je slučaju, kako je zagonetno rekao, riječ o predmetima koje želi imati, a još uvijek ih nema - zato što ih u ovom trenutku ne želi ili ih si još uvijekne može priuštiti.


Na upit ima li treme i nervoze na izložbama, odgovorio je kako je na prvoj samostalnoj izložbi bio izuzetno nervozan, no to se s vremenom promijenilo. Svakako mu je u tome pomogao i posao kustosa, jer je dobio priliku vidjeti reakcije i očekivanja publike i s pozicije slikara i s pozicije osobe koja prezentira drugoga. Navodi kako se sve više odmiče od formalnosti na otvaranju, prepušta instituciji u kojoj izlaže da ga predstavi na ležeran i prijateljski način, a i sam gradi takav odnos s publikom.


Svjestan je kako je njegovo ime dovoljno poznato posjetiteljima, što znači da donekle poznaju njegov rad, a na izložbe dolaze ne toliko gledati slike koliko osobno upoznati autora.

Dio njegova vizualnoga identiteta su tetovaže i brada. Prvu je tetovažu napravio kao i većina - otišao u salon i odabrao sliku koja mu se svidjela. Onda je shvatio kako je to pogrješno i odlučio biti kreatorom svojih tetovaža.


- Kada umjetnik ne slika na platnu, on stvara u glavi, a ja, eto, slikam po sebi. Čak sam kupio mašinicu i sam sebe tetoviram, doduše, s obzirom na to da sam dešnjak, tetoviram samo desnom rukom. Lijevom mogu slikati i crtati, ali ne i pisati, pa samim tim ni tetovirati - naglasio je.


Bradu, pak, ima 14 godina. Prvo je za njezino održavanje bio zadužen sam, no potom je tu ulogu preuzeo njegov prijatelj kojemu je to profesija.


- Održavanje je zahtjevno. Svaki dan je perem, koristim češalj, voskove, kreme, gelove... Bez posebnih preparata ne bih mogao - poručuje.


Postoji li nešto što je zavolio prije umjetnosti? Postoji. Motori! Kaže kako mu roditelji nisu željeli financirati kupovinu, pa je to odlučio učiniti čim se zaposlio i postao kreditno sposoban. Motori se često povezuju s umjetnosti, jer bi umjetnički duh trebao biti slobodan, a motociklizam upravo to donosi. Najviše voli voziti sam, ići kamo želi, stati kada želi i diktirati si tempo.


Navodi kako mu uza sve obveze privatni život, ipak, ne trpi.


- To bi trebalo pitati moju suprugu, ali mislim da smo dobro organizirani. I ona radi u Vukovaru, pa zajedno idemo na posao i s posla, u kući mi je atelijer, što je idealno, jer ako se pokaže potreba, mogu prekinuti slikanje i posvetiti se nečemu drugom. Kada slikam, zaboravim na vrijeme. Znalo se dogoditi da zaboravim jesti i piti vode osam-devet sati a da toga nisam ni svjestan. Samo odjednom osjetim suha usta ili pogledam na sat i vidim koliko sam se unio u posao - ispričao je.


U budućnosti se vidi u većem gradu kao umjetnik, pa povremeno razmišlja o napuštanju posla kako bi se posvetio samo umjetnosti. U slikarstvo puno ulaže i u financijskom smislu, jer svaki korak na putu od prvoga poteza kistom do kupca košta. Cijena njegovih radova na tržištu raste i sada je dosegnula iznos od četiri tisuće eura.


- Kod mene nema narudžbi. Postoji klijent, osoba koja kupuje ono što je naslikano i izlagano, odnosno ono što je javnosti već predstavljeno. Onaj tko kupuje, zapravo kupuje ime - autora na kojem će jednom zaraditi. Moji klijenti pripadaju uskom krugu ljudi, jer si mnogi, nažalost, taj iznos ne mogu priuštiti, a često nemaju ni percepciju koliko slika vrijedi. Sada je to ovaj iznos, kada odem izvan granica Hrvatske, cijena će biti viša. Ne znam što mi nosi budućnost, ali radim na tom da slike vrijede mnogostruko više - naglasio je Zoran i objasnio kako hrvatski umjetnici koji žive isključivo od umjetnosti imaju tržište izvan Hrvatske.


Govoreći o kritikama, kaže kako je i loša kritika dobra ako je argumentirana. Međutim, za sada uglavnom nailazi na dobre ocjene.
Nedavno je u popularnom američkom časopisu Regard Magazine izišao prilog Croatia full of life, u kojem su predstavljeni hrvatski ambasadori s naglaskom na dizajnerima i glumcima, a među njima se našao i jedan umjetnik - Zoran Šimunović iz Osijeka.