Vezani članci
TEMA TJEDNA: AMATERIZAM U POLITICI (II.)
INTERVJU: KREŠIMIR PETKOVIĆ
Da se nijedna tzv. treća politička opcija dosad nije pokazala jakom i dugoročnijom primjer je i aktualni slučaj Živog zida koji se proteklih dana definitivno diskreditirao pred ljudima koji su mu dali svoj glas - i raspao. Uostalom, pad te stranke traje već nekoliko mjeseci, a ovo je samo njegov spektakularan kraj. A s obzirom kakvo se sve prljavo rublje iznosilo (i još se iznosi) u javnost, slučaj Živog zida možda je ponajbolje opisati parafrazirajući glasovitog distopičara Aldousa Huxleya: Ne možeš biti čist kupajući se u blatu!
Zatim tu je i Most, prije Živog zida respektabilnija stranka, koji na nedavnim europarlamentarnim izborima nije osvojio ni jedan mandat, da o krahu Starta Dalije Orešković i ne govorimo. Ipak, navedeni primjeri, a ima ih još, ne znače i odustajanje tzv. trećih opcija od pokušaja proboja na političku scenu, niti će birači koji su nezadovoljni tradicionalnom političkom ponudom odustati od traganja za novim "spasiteljima", bez obzira na to koliko će oni biti opsjenari i prodavači magle. O tome svjedoči i nedavni trijumf na EU izborima Mislava Kolakušića. "Mi smo imali već te fenomene s Laburistima, s ORaH-om, s Mostom, imaju uzlaznu putanju, imaju i brzu silaznu putanju. To je samo poruka svim etabliranim strankama da se okrenu građanima, da se ne bave samo sobom", pojavu i nestajanje populista komentirao je i SDP-ov Zlatko Komadina.
U HDZ-u pak kažu kako njihove planove Kolakušić nije poremetio, kao ni mnogi drugi prije njega. U svakom slučaju, Kolakušić, bar po svojim izjavama, ne planira stati, nego će ići na parlamentarne izbore, a možda i predsjedničke. Također je pitanje hoće li mu se potpora zadržati ili će se i njemu protestni glasovi istopiti kao što je to već bio slučaj s drugim navedenim primjerima. Inače, kad smo kod Kolakušića, nije zgorega prisjetiti se primjera iz nedavne prošlosti - kada je na svojedobnim predsjedničkim izborima naglo uzletio Boris Mikšić, da bi se uskoro jednako naglo i ispuhao.
POUČNI PRIMJERI
Baš kao i Živi zid, i bivši sudac Kolakušić politički je uzletio eksploatirajući jednu temu i čuvajući se od situacija u kojima bi, makar i izdaleka, pokazao vlastitu ideološku opredijeljenost. Ono što su Živom zidu bile ovrhe, Kolakušiću je korupcija. Kaže da protiv ove pošasti namjerava imati krajnje nekonvencionalan pristup. No, nekoliko mjeseci prije Europskih izbora u anketama nije bilo ni spomena Kolakušiću. U tom trenutku očekivalo se da bi protestne glasove mogla povući Dalija Orešković i njezina novoosnovana stranka Start. Bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa nije, međutim, uspjela kapitalizirati ono po čemu je bila prepoznata na toj funkciji, a uzrok njezinu podbačaju velikim dijelom vjerojatno leži i u činjenici da njezina stranka, za razliku od Živog zida i Kolakušića, ipak nije antisistemska. Dalija Orešković ni u jednom trenutku, kako navode politički analitičari, nije spominjala radikalne promjene sustava, a iz njezinih nastupa posve je očito da se radi o čvrstoj liberalki, dakle, ipak o pripadnici političkog mainstreama, što današnjim protestnim biračima očito više nije dovoljno. Kada se tomu pribroje i nespretnosti koje je pokazala kod samog osnivanja stranke, kao i dojam da je riječ o osobi koja ni s kim ne uspijeva postići dogovor, bilo je jasno da je riječ o projektu koji teško može uspjeti.
Slični su problemi snašli i Most. Podsjetimo, ova je stranka izrasla iz platforme koja je svojedobno okupila nezavisne liste koje su napravile pomak u svojim lokalnim sredinama. Osnovana je platforma nezavisnih lista s ciljem da se promjene s lokalne prenesu na nacionalnu razinu i time, opet, razbije duopol HDZ-a i SDP-a. No nakon uspjeha na parlamentarnim izborima platforma je morala stvoriti čvršću organizacijsku strukturu, dakle prerasti u stranku, pri čemu su izgubili gotovo sve lokalne čelnike na čijem je uspjehu Most nastao.
Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti i koautor (s Marijanom Grbešom) knjige "Dobar, loš ili zao - populizam u Hrvatskoj" ustvrdio je da za populiste veoma često glasaju ljudi koji misle jednostavno i smatraju da se odlučnim potezima i čvrstom rukom sve može brzo riješiti. Uzrok pojave populista, ne samo u Hrvatskoj, razočaranost je tradicionalnim strankama matice i građani traže promjenu. To su negdje populisti, ali negdje su to zeleni - naveo je Šalaj. Osim želje za čvrstom rukom razlog glasanja za populističke političke opcije sklone autoritarnome je i taj što dio birača, kako je kazao talijanski politički aktivist Beppe Grillo, želi strankama matice pokazati srednji prst. Takvih je od 2015. i pojave Mosta među hrvatskim biračima od 15 do 20 posto.
Šalajev kolega s Fakulteta Goran Čular slaže se s time da su tradicionalne stranke matice u Europi u krizi, dapače posljednjih 10 - 20 godina svjedočimo srozavanju i uništavanju stranaka kakvo nije viđeno u povijesti, a primjer za to je pad socijalista u Francuskoj na šest posto. Međutim, u Hrvatskoj prosvjedne, populističke opcije imaju veoma kratak rok trajanja, mnogo kraći nego u zapadnoj Europi. "Populističke opcije još su manje stabilne od tradicionalnih stranaka. One jako malo ulažu u organizaciju, nju podcjenjuju i preziru", kazao je Čular.
Drugi razlog za pojavu novih stranaka, često populističkih, jest tvrdnja da su se stare stanke udaljile od demokracije i naroda, ali populističke opcije imaju mnogo manju razinu unutarstranačke demokracije nego stare stranke.
Treći je razlog nestabilnosti taj što djeluju kao obiteljske stranke, ponekad i doslovce, a unutar obitelji izbijaju oštre svađe. Sve su to, te ugrađene nestabilnosti, za Čulara razlozi zbog čega će se birači koji traže antisistemsku, antiestablišment stranku teško zadržati na jednoj stranci, oni će mijenjati jednog aktera drugim, ali ne isključuje mogućnost pojave nekoga tko bi se uspio ukotviti.
KRATKO TRAJANJE
Berto Šalaj kratko trajanje populističkih stranaka pripisuje tome što u Hrvatskoj "nismo vidjeli vještog populista koji bi mogao duže trajati, a u tom kontekstu bilo bi zanimljivo vidjeti bi li Miroslav Škoro, kao predsjednički kandidat, mogao imati tu sposobnost". Šalaj dalje navodi kako je "nestanak i neuspjeh populističkih opcija u Hrvatskoj posljedica njihove nekompetencije. Politički diletantizam ih sprječava u dužem trajanju".
Čular pak upozorava da se "ljudi brzo zasite tih opcija" te kao jedan od razloga navodi i to što te opcije s vremenom postaju dio političke matice. U Hrvatskoj je to svakako slučaj s Mostom, koji je, sudjelujući u dvije vlade, postao takva stranka. Osim nepostojanosti, druga je tendencija populističkih opcija sve izraženije naginjanje prema autoritarnom. Za Šalaja je odmak od Živog zida prema Kolakušiću jasan znak toga.
- Riječ je o ljudima koji su razočarani u demokraciju. Oni traže hrvatskog Putina, a Kolakušić neće biti taj. Uvjeren sam da je on prolazni fenomen, ali je činjenica da je sve više građana spremno demokraciju staviti na stranu - kazao je Šalaj i dodao da je ta tendencija izražena u nekadašnjim socijalističkim državama.
Čular još ističe da su populističke opcije zasnovane na antistranačkom sentimentu, a on može, ali nije nužno kao što pokazuje primjer stranke Možemo!, biti i snažno autoritaran. Kritika stranačja lako može postati kritika demokracije, ne u smislu da ju se popravi, nego u smislu da ju se zamijeni čvrstom, autoritarnom rukom. Čularovom primjeru još bismo mogli dodati na ljevici stranku Pametno, a na desnici Neovisne za Hrvatsku. A takvih je još priličan broj.
- Stranački sustavi i slobodno stranačko natjecanje dio su demokracije, a demokracija ima tu sposobnost da na rubove potiskuje autoritarno i ekstremno - naveo je Čular.
Također je upozorio da kod glasača populističkih opcija u Hrvatskoj ipak ima razlika. Naveo je da su prema istraživanjima birači Mosta na parlamentarnim izborima 2015. i 2016. godine prije svega bili razočarani demokrati, ne autokrati. Međutim, prostor za "čvrstu ruku" postoji, i on se povećava. Prema istraživanjima koje provodi Fakultet političkih znanosti oko 30 posto ljudi traži "čvrstu ruku", a njih nešto više od 50 posto još uvijek smatra da je demokracija najbolja čak i kada ne funkcionira optimalno. Udio birača koji traži "čvrstu ruku" je u porastu. Šalaj je naveo da ih je prije petnaestak godina bilo oko 20 posto, sada ih je 30 posto. Stoga, birački potencijal postoji, ali je pitanje postoji li i čvrsta ruka, doslovce ili pod navodnicima.
Sve u svemu, bez obzira na trenutačni uspjeh Suverenista, simptomatična je i dalje nemoć opcija tzv. trećeg puta, odnosno nemogućnost da se dugoročnije profiliraju kao vjerodostojna i pouzdana politička snaga koja bi mogla parirati tradicionalnim mainstream strankama kakve su HDZ i SDP. Pritom, a u vezi s takvim stanjem stvari, spekulira se i dalje o mogućnosti velike koalicije HDZ-a i SDP-a. Zapravo, kad se sve zbroji i oduzme, zaključit ćemo temu poučnim riječima: Politika je znanje, zanat i vještina. I zato amateri plešu samo jedno ljeto.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
Zalutali amateri i mutikaše
O zalutalosti u politiku, amaterizmu i diletantskom populizmu svjedoči i to što se na hrvatskoj desnici nikako ne pojavljuje primjerice netko kao mađarski premijer Viktor Orban ili pak na ljevici grčki Alexis Tsipras. Jasno, vrlo brzo dolazi do razotkrivanja, odnosno da su pojedinim stranačkim liderima na kraju ipak važniji vlastiti sitni interesi negoli volja birača. U početku im bivaju za sve krive sistemske stranke, birače navedu na milozvučna obećanja, a onda se ispostavi da su u pravilu isti kao i oni po kojima su do jučer pljuvali. Stoga se u konačnici ipak možemo složiti s tezom da smo kao narod još uvijek nezreli za tzv. treću opciju, a odgovornost je naravno osim na liderima tih famoznih strančica, dijelom i na biračima koji ih već u samome startu ne prepoznaju kao mutikaše. A dok se to ne dogodi, teško ćemo do nove jake stranke kadre konkurirati HDZ-u ili SDP-u.
DAVOR DIJANOVIĆ
NEMA JAKE OPCIJE KOJA ĆE KONKURIRATI DUOPOLU HDZ-SDP
Na svakim izborima u nekoliko posljednjih ciklusa redovito se pojavi protestna opcija koja akumulira respektabilan broj glasova. Na ovim izborima najveći broj protestnih glasova dobio je bivši sudac Mislav Kolakušić. Jačanje Kolakušića dovelo je do pada potpore Mostu, čiji bi čelnici trebali shvatiti da se ozbiljna politika ne može graditi isključivo na antisustavnoj retorici i da je potrebno snažnije političko-ideološko profiliranje.
Nema nikakve sumnje da je Kolakušić otrgnuo još veći dio glasova Živog zida koji je uspio osvojiti jedan mandat. Nakon aktualnih sukoba u Živom zidu, koji se očito pretvorio u obiteljsko poduzeće za izvlačenje proračunskog novca, vjerojatno će doći do raspada te stranke.
S obzirom na pad popularnosti Mosta (koji, uz političko "rebrendiranje", još uvijek ima dobre izglede za političko preživljavanje) i Živog zida, posve je izgledno da će Mislav Kolakušić još dosta vremena uživati potporu najvećeg dijela protestne birače baze, a posebno one koja često zaziva laka rješenja za teške probleme, kao i onih birača koji su skloni politici čvrste ruke.
NOVE SNAGE
Populizam u politici nije oznaka političke orijentacije, nego načina djelovanja. Kolakušić je tipičan primjer populista koji je za svoj politički narativ izabrao nekoliko bitnih i potisnutih tema koje masovno eksploatira, a koje privlače biračku bazu. S aureolom bivšeg djelitelja pravde i borca protiv "kriminalnih" predstečajnih nagodi, u vremenu kad su korupcija, nepotizam, kriminal i klijentelizam premrežili sve pore društva, Kolakušić nudi politički sadržaj - antikorupcijsku platformu koja dobro zvuči hrvatskim biračima. Zar, naime, većina hrvatskih građana ne bi voljela vidjeti u zavoru političare, pseudopoduzetnike, sudce, državne odvjetnike, novinare i ostale koji održavaju kriminalno-korupcijski sustav? Naravno da bi, Kolakušić to zna i zato se fiksira na tu temu.
Loš rezultat Milana Bandića u Zagrebu ne treba čuditi. Birači Bandića i njegovu opciju percipiraju prvenstveno kao lokalni faktor. Da su sutra lokalni izbori Bandić bi vjerojatno osvojio novi gradonačelnički mandat. Dalija Orešković primarno je predstavljala projekt medijsko-političkog pseudoprogresivnog mainstreama koji je trebao poslužiti za slučaj eventualnog urušavanja SDP-a koji se na kraju nije ostvario, štoviše SDP se iz političkog mrtvaca pretvorio u gotovo pa pobjednika europarlamentarnih izbora. Učestalost pojavljivanja u masovnim medijima gospođe Orešković bila je tolika da se očekivalo da će uskoro krenuti voditi i Dnevnik na nacionalnoj televiziji. Nekoliko javnih nastupa i debata (posebno ona s dr. sc. Zlatkom Hasenbegovićem), bili su, međutim, dovoljni kako bi se jasno vidjelo da njezina stranka START ne nudi ništa novo, nego tek stare dubiozne ideje zamotane u novo ruho.
Amsterdamska koalicija zasigurno ne će postati treća politička snaga u Hrvatskoj. Jedan mandat predstavlja limit ove koalicije koja ja, čini se po postupcima Borisa Miletića, predoslovno shvatila pridjev "amsterdamska".
Hrvatski suverenisti ostvarili su odličan rezultat i postali treća snaga u državi. Uspjeh mogu zahvaliti prvenstveno osobi Ruže Tomašić (iako su, naravno, i ostala imena na listi Tomašić dala dodatni legitimitet u očima birača), ali i potpori Velimira Bujanca bez čije medijske potpore, očito, nije moguće uspjeti na desnome političkom spektru. Vidjet ćemo hoće li se suverenistička platforma održati (ili možda čak ojačati?) do izbora za Hrvatski sabor, koji su opet nešto sasvim drugo od europarlamentarnih izbora (primjera radi, na parlamentarnim izborima 2016. godine stranka Ruže Tomašić nije ostvarile dobre rezultate).
Na desnici imamo i Neovisne za Hrvatsku i Marijanu Petir, a budućnost će pokazati može li desnica postati relevantni faktor. Ona ima svakako velike potencijale, kao i jedan stimulans u novim političkim vjetrovima diljem Europe, ali jednako tako ima i veliki broj političkih mesija i moralno suspektnih pojedinaca.
Nove političke opcije (osobno nisam sklon nazivu "treće opcije" jer je riječ o izlizanome terminu koji bi podrazumijevao centrističke stranke bez ideološke boje, okusa i mirisa) ne uspijevaju iz više razloga. Dio njih početno ostvari dobar rezultat zahvaljujući glasovima protestnih birača, no s vremenom se nove opcije, tu prvenstveno mislim na one koje se ne žele ideološki svrstavati, u pravilu pokažu kao skupine demagoga i politikanata (rekao bih da je Most jednom dijelom iznimka od ovoga) kojima se, k tome, svidi lagodan život političara, a antisustavna retorika dalje im služi tek za obmanjivanje - da se poslužimo izrazom Noama Chomskog - "pasivnog stada zbunjenih promatrača".
Neke nove opcije, među kojima ima i onih sa solidnim programima, ne uspijevaju jer nemaju medijsku potporu, a niti novac za izgraditi stranačku infrastrukturu. U kombinaciji s gospodinom D‘Hontom, posebno ako im je strana populistička retorika, takve opcije jednostavno nemaju velike izglede za uspjeh. U konačnici, ne treba zanemariti niti novac (koji je u korijenu svih zala), želju za slavom i partikularne interese koji su do sada uništili mnoge nove političke projekte.
RUKA RUKU MIJE...
Velike stranke poput HDZ-a i SDP-a imaju iza sebe izgrađenu stranačku mašineriju kao i velik broj ljudi koji su s tim strankama klijentelistički povezani. To je razlog zašto te stranke opstaju unatoč lošim i kriminalnim politikama. Staro je pravilo na Balkanu: ruka ruku mije. Nove opcije ne uspijevaju izgraditi stranačku infrastrukturu niti "ukrušiti" dovoljan broj svojih ljudi, pa - u državi u kojoj ako nemaš veze si uglavnom bezveze, tj. na popisu za Njemačku ili Irsku - jasno da ne mogu dugoročno opstati.
Protivno mitu o zlim političarima i presvetome narodu, osobno smatram da svaki narod (govorim naravno o pluralističkim demokracijama) ima vlast kakvu i zaslužuje (većina ljudi ima zdravu pamet, pa prema tome i mogućnost kritičkog prosuđivanja). Onda kad će se narod politički opismeniti, ali i sam okaniti moralno-etičkog relativizma i shvaćanja države kao hajdučije i podjele ratnog plijena (to su oni pojedinci koji jako kritiziraju "lopove na vlasti", ali vas u isto vrijeme pitaju: A, ti kao ne bi ukrao da možeš?, ili pak oni koji opravdavaju kriminal ako je kriminalac "naš"), onda ćemo dobiti i opcije koje će moći konkurirati duopolu HDZ-SDP. Rezultati se ne postižu preko noći, a proći će još vremena dok će nelustrirana Hrvatska prestati biti politička "špilja razbojnička"…
Piše: Davor DIJANOVIĆ
MIRJANA NAZOR
HETEROGENE GRUPACIJE LAKO GUBE TLO POD NOGAMA
U jednom komentaru za DW prije tri godine dr. sc. Mirjana Nazor, ugledna hrvatska psihologinja, rekla je, između ostaloga, kako je veliki broj glasača povjerovao u mogućnost afirmiranja neke treće političke snage, mimo duopola velikih blokova lijevog i desnog centra.
ZIDOVI I MOSTOVI
S tim u vezi kakvo je stanje danas? Nakon proteklih EU izbora neke od stranaka su iznenađujuće podbacile, poput Mosta, Bandićevaca, Dalije Orešković...
- Predviđanja rezultata za EU izbore nisu baš bila točna. Teško je reći što su glavni uzroci. Kada govorimo o Mostu, i posebice o stranci Milana Bandića, rekla bih da su glasači procijenili da su to stranke koje mogu biti uspješne na lokalnoj, odnosno državnoj razini, ali da njima zapravo nije mjesto u EU parlamentu. Teme kojima se bave ove stranke više su okrenute našim događanjima, hrvatskim problemima, odnosno zagrebačkim.
Ali opet se pokazalo da građani i u ovoj situaciji traže, uvjetno rečeno, treći put - ovom su prigodom izabrali Kolakušića, a zanemarili Daliju Orešković. Nisam politička analitičarka, ali očito je da je nešto krenulo lošim smjerom nakon prvog oduševljenja koje je izazvala pojava gđe Orešković. Isto je tako jasno da je specifičan način komuniciranja gospodina Kolakušića našao put do glasača.
Dobro je da ljudi ne odustaju od traženja novih opcija koje će, kako se nadaju, uspješnije artikulirati njihove želje, koje će s riječi konačno prijeći i na djela. Ali bojim se da ni ovaj put taj izbor neće usrećiti birače.
Zašto se u nekim slučajevima (Most, recimo) nisu ostvarila predviđanja glede EU izbora? Je li u pitanju loša komunikacija, pogrešna percepcija...?
- Teško je reći. Čini mi se da glasači ponekad, iako nisu razočarani svojim političkim izabranicima, na izborima zaokruže neku drugu opciju koja, prema njihovom mišljenju, ima više šansi za prijelaz praga. Ali ta logika ne vrijedi za Most, budući da su njima prognoze nagoviještale siguran jedan mandat u EU-u. Kao što sam već navela, mislim da je vjerojatnije da je Most percipiran kao stranka koja se primarno bavi "domaćim" temama. Što se tiče gđe Orešković mislim da nije bila dovoljno u medijima.
Kad se pogledaju Most i Živi zid, kao dva najeksponiranija slučaja analize proteklih EU izbora, koji su zapravo njihovi problemi, unutarstranački, ali i šire, možda i psihološki?
- Most je prošao fazu naglog i neočekivanog uzleta koju je zatim zamijenila faza osipanja zastupnika i pada popularnosti. U početku su njihove političke pozicije bile nedovoljno jasno definirane, i načelno svatko je mogao pristupiti njihovoj platformi. Ali kada su postali stranka počeli su skretati desno i iskazivati manje širine i tolerantnosti u svojim stavovima negoli je to bilo u početku, i jasno da im je i dio biračkog tijela uskratio svoju podršku.
Živi zid je očito vrlo uspješno i vrlo dugo zavaravao javnost prikazujući se onakvima kakvi, čini se, ipak nisu. Njihov aktivizam, konkretne akcije pomaganja građanima, svakako su im donijele veliku popularnost. Ali njihovo političko djelovanje pomalo je anarhistično, kao da im je ponekad važnije usprotiviti se nekoj ideji ili prijedlogu nego dosljedno zastupati određene stavove. Izgovarali su rečenice koje ljudi vole čuti, neovisno o tome jesu li njihove optužbe utemeljene, a obećanja izvediva. Nastupali su prilično rezolutno, provokativno i time stjecali popularnost. Ali bilo je pitanje vremena kada će ta heterogena grupacija izgubiti tlo pod nogama. Dogodilo se da je lom izazvala atraktivnost pozicije odlaska u EU parlament. Je li doista redateljica iz sjene dijelila uloge i određivala što će glumci izgovarati, ili je to samo opravdanje za sadašnji brodolom, teško je reći.
VIRUS POLITIKE
Jedno općenito, možda banalno, ali čini se važno pitanje - u čemu je moć politike da toliko privlači ljude, što bi o tome rekla psihologija? Vidimo da se politikom uspješno bavi i bivši sudac Kolakušić, pokušala je i Dalija Orešković, i mnogi drugi...
- I ja se često pitam zašto politika tako silno privlači ljude? Pogotovo što veliki broj ljudi ima negativan stav prema političarima i politici. Čak smo skloni i neopravdanim generalizacijama kako su svi isti, pokvareni i korumpirani. A ipak je zovu politike teško odoljeti!
Ima svakako poštenih i plemenitih ljudi koji naivno vjeruju da će svojim djelovanjem moći unijeti neke značajne promjene, da će uspjeti svoj entuzijazam prenijeti i na druge. Ali jasno je da pojedinac, ili mala stranka, sami ne mogu učiniti gotovo ništa.
Ima i onih koji nemaju nikakvih iluzija o svojoj važnosti, koji su potpuno pragmatični i žele iskoristiti svoju poziciju isključivo za svoju materijalnu dobit. Pomoći sebi i svojima u najvećoj mogućoj mjeri. Iskoristiti sve što se pruža!
Ima i onih koji izlaz iz anonimnosti, možda i bijeg od osjećaja manje vrijednosti, traže u politici. Takvi se obično za riječ javljaju i u temama o kojima doista ništa ne znaju, ali važno im je da budu evidentirani kao govornici, po mogućnosti i viđeni na TV ekranima. Smislenost onoga o čemu govore uopće ih ne brine.
Jasno da ima i onih koji shvaćaju da je politika ozbiljan posao, odgovoran i zahtjevan. I shvaćaju da je manje važno je li netko, uvjetno rečeno, više desno ili više lijevo orijentiran, važnije je da bude odgovoran, da pokušava doista djelovati za neko opće dobro.
Takvima je, vjerujem važno da u ovoj zemlji bude manje gladnih, manje beskućnika, više zaposlenih kako umirovljenici ne bi strepjeli tko će zarađivati za njihove mirovine, željeli bi da zdravstveni sustav bolje funkcionira, da konačno osjetimo da živimo u pravnoj državi, da mladi ljudi osjete da su potrebni ovoj državi ne kao glasači neke stranke, nego kao sposobni i odgovorni građani... Sigurna sam da takvih ima, ali bojim se da nisu u većem broju zastupljeni u vladajućoj garnituri.
(D.J.)