Na novije književne tekstove Gorana Tribusona (1948.) u potpunosti bi se mogla primijeniti ista ona konstatacija koja se najčešće veže uz svaki naš usputni razgovor o kvaliteti vina: što je autor stariji, to bolje piše! Doduše, uz malu opasku - i nešto oporije!
Tako u romanu "Otac od bronce" (Mozaik knjiga, Zagreb, 2019.), nema više one razigrane (auto)ironije kao u nekim njegovim ranijim romanima. Doduše i u ovom najnovijem romanu Goran Tribuson i dalje ostaje vjeran provjerenom književnom modelu, i ovdje se pisanje o sebi i vlastitom odrastanju plete oko stožernih tematskih osnovica kao što su glazba, film, književnost, televizija, sport, strip… I ovaj je roman pun glazbenih, literarnih, filmskih i inih citata koji u prozi ovoga pisca uvijek predstavljaju supstituciju željnog života, odnosno onog idealnog pogleda na svijet. I ovdje su svi zapisi o vlastitoj privatnosti, intimi, ljubavima, zapravo u funkciji opisa vremena, prostora, društva…
DANI DJETINJSTVA
Isto tako, moglo bi se reći da je "Otac od bronce" svojevrsni nastavak romana "Vrijeme ljubavi", koji je, pak, prema priznanju samoga pisca trebao predstavljati posljednje poglavlje, posljednju knjigu njegovog literarnog zavirivanja u dane vlastitog djetinjstva. Tako pisac u Predgovoru te knjige izrijekom kaže da je nakon "Ranih dana" (1997.), "Trave i korova" (1999.) i "Mrtve prirode" (2003.), "knjiga koju držite u rukama ("Vrijeme ljubavi") završetak te tetralogije, tako da vam mogu sasvim pouzdano obećati da sam s tim stvarima definitivno završio". No, još je Strahimir Primorac, vrsni književni kritičar i odličan poznavatelj literarnog opusa Gorana Tribusona, bio slobodan primijetiti da piscima baš i ne treba previše vjerovati. Očito da se od nekih tema neki pisci nikada ne mogu u potpunosti osloboditi. Moglo bi se reći da oni u svakoj novoj knjizi iznova pišu o istome. To čini i Goran Tribuson. Bez obzira na to što je, prema vlastitom priznanju, "napisao (…) možda i previše autobiografskih redaka, i kada bih bio čovjek siguran u postojanost vlastitih odluka, zakleo bih se da je ovo zadnji".
Ali i više je nego očito da se nekih slika nije moguće samo tako osloboditi. Posebice ova konstatacija vrijedi za autore zrelijih godina u kojima oni, bez obzira na vidljivi "zamor materijala", osjećaju svoju literarno-društvenu obvezu da kritički progovore i o svim onim zbivanjima koja su trajno obilježila njihove živote u 90-im godinama prošloga stoljeća, od onih tragičnih ratnih zbivanja koja nije moguće u potpunosti shvatiti bez uvida u sve one dramatične promjene političkih strategija, odustajanje od dosadašnje vladajuće i jedine dopuštene ideološke paradigme, pa olako prihvaćanje nekih novih, a zapravo nepoznatih ideoloških rješenja, koja su svemirski udaljena od poželjnih liberalno-demokratskih vrijednosti, pa sve do onih nimalo ugodnih ekonomsko-socijalnih iskustava koje nam je donijela naša slavna tranzicija.
POVRATAK U GRAD
Temeljna priča romana "Otac od bronce" priča je o jednoj (promašenoj, nedovršenoj, zakasnjeloj) ljubavnoj priči. Žak Kralj, nakon deset godina izbivanja vraća se iz Beča u rodni grad koji je, doduše, u romanu neimenovan, ali ipak lako prepoznatljivi Bjelovar. Razlog za povratak i više je nego opravdan. Umro mu je otac, s kojim nakon smrti majke, nikako nije uspijevao uspostaviti neki normalniji kontakt koji bio odgovarao uobičajenim građanskim normama ponašanja. Ta nemogućnost kontakta između oca i sina dovela je do njegovog odlaska u Beč. No, sama činjenica smrti bliske osobe dovoljan je razlog da se sin, bez obzira na sve okolnosti, ipak pojavi na pogrebu oca. Otac je umro u kasno ljeto 1991,. godine, nekako pred sam početak nikada objavljenog rata na prostorima bivše države:
"Ako baš i ne dolazite, mogli ste čitati austrijske novine i shvatiti o čemu se radi. Mogli ste slušati i Hrvatski radio, ili pratiti našu dalekovidnicu (treba reći da će se u ovome romanu autor sustavno izrugivati sa svim onim novim hrvatskim riječima, neki put to čini na jedan simpatičan i šarmantan način, kada su njegove objekcije opravdane, ali ima i onih primjera kada su te njegove primjedbe o hrvatskim neologizmima za nijansu pretjerane, nap. Z.K.) i sve bi vam bilo jasno. Rat samo što nije buknuo. Na ulicama se vrzma sva sila kojekakvog svijeta koji nam i nije baš naklonjen. Kada sam zaustavio tu vašu starudiju od auta ("bubu" proizvedenu u Meksiku, nap. Z.K.), mogao sam se ponadati tko zna čemu sve ne. Preobučenom jugooficiru, udbašu, kosovcu, srpskom mitingašu, vojniku iz mjesnog garnizona koji je došao njuškati, sastati se s nekim, kovati tko zna kakve planove…", piše Tribuson na 22. stranici svoga novoga romana.
DRUGA VREMENA
Žak Kralj je i nezavršeni student književnosti, i čovjek iza kojeg je propali brak s jednom neurotičnom ženom koju nikada nije baš nešto previše volio, ali koja, bez obzira na sve, i dalje voli njega koji deset godina živi u Beču, u kojem se bavi nekim mutnim poslovima, i koji se zbog nenadane smrti oca vraća u rodni grad… Odluči ostati u gradu neko vrijeme, prije svega kako bi riješio neke pravne formalnosti, kao što je ostavinska rasprava i dr. Naime, u gradu živi i Vukica Kralj, starija neudata očeva sestra, njegova ćaknuta teta, i njegov "glas savjesti", koji između inoga raspolaže i mnogim dragocjenim informacijama o njemu bitnim osobama, od oca, pa sve do bivših ljubavnica.
Otac, Kolja Kralj, prema svemu sudeći, umire u "pravo vrijeme", jer dolaze neka druga vremena u kojima će na cijeni biti neke druge vrijednosti od onih za koje se, najvećim dijelom života, zalagao njegov otac koji je stjecajem okolnosti ratovao u Španjolskoj, koji je bio aktivni sudionik narodnooslobodilačke borbe, i koji je na bijelome konju u proljeće 1945. ušao u grad kao ratni pobjednik. I za sve te zasluge radni mu je narod grada Bjelovara već za života u gradskom parku podigao spomenik od bronce. Nije teško pretpostaviti sudbinu toga spomenika u ovim "novim vremenima":
"Zar ne vidiš gdje živiš, gdje mi svi skupa živimo? Posvuda se pojavljuju manekeni obrijane glave u crnom, za koje je već i Kolja mislio da su odavno nestali, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog stida. Dolaze nekakvi noćni tipovi, uglavnom pretili i bez zatiljaka, osnivaju kojekakve glavne stanove i u njihovim forcimerima drže Pavelićevu fotografiju koju ne daju novinarima da je snime. Političar iz parlamenta, doduše ne baš osobito pametan, tvrdi kako je Jasenovac bio fini mali logorčić u kojem su logoraši scenski izvodili onu dalmatinsku operetu, da me ubiješ ne sjećam se kako se zove. Čini se da su u pauzi između činova dobivali sljezov čaj i med kako bi ljepše pjevali. Nogometni se stadioni tresu od pozdrava za dom spremni, premda nikom nije jasno zbog čega bi se u jedan pozdrav trebalo utrpati toliko energije i toliko decibela", zapisao je Tribuson na 412.-413. stranicama.
OD OVACA DO SABORA
Doduše, pokazat će se da njegov otac i nije bio baš toliko ideološki pravovjeran koliko se to njegovome sinu činilo, jer se otac, u nekim vremenima razočarao u ideale revolucije:
"Ne znam do koje su ti mjere poznate sve okolnosti, budući da ti je otac bio šutljivi introvert, ali iz prvog je svog rata, dakle onog španjolskog, ili, kako ga je on zvao, katalonskoga, izišao kao bjegunac, a da ni sam nije bio siguran od koga zapravo bježi, od španjolske narodne armije, od Francovih podivljalih fašista, ili od ruskih obavještajnih službi. Jednom ću ti detaljno ispričati kako je uspio prijeći španjolsko-francusku granicu, kako bi shvatio mentalni sklop vlastitog oca. E, to ti je priča! Prešao ju je četveronoške sa stadom ovaca, baš onako kako je Odisej zajebao oslijepjelog Kiklopa (…).
Iz drugog je rata izišao kao pravi, stvarni pobjednik (…).
- Znači li da mu je to što je iz rata izišao kao pobjednik bilo nešto sasvim strano?
- Strano!? - začudi se on (Stevo Kurepa, odvjetnik i prijatelj Kolje Kralja, nap. Z.K.).
- I više no strano! Nikad se nije uspio naviknuti na sudbinu onih koji kažnjavaju i upravljaju (jedan od lajtmotiva ovoga romana svakako je i pitanje koje uistinu proganja Žaka Kralja: je li Kolja Kralj, njegov otac, na bilo koji način, sudjelovao u poratnim egzekucijama "narodnih neprijatelja", nap. Z.K.). Već od prvoga su dana njegovi drugovi po uniformi dovukli nekakav veliki Mercedes iz 1936. godine, skinuli s njega endehazijske pločice, posjeli u nj Kolju i stali ga voziti ukrug po gradu.
- I on je na to pristao - začudih se.
- Nije pristao - zaniječe Kurepa.
- Nije pristao, ali se nije ni protivio. Naprosto je bio prepijan da bi znao što se oko njega događa. Bio je prvi dan bahatog slavlja. Tek poslije je shvatio da se našao u poziciji u kojoj će se od njega neprekidno raditi nekakav crique publicitaire, pa je veoma brzo rezignirao. (…)
Što da ti kažem, zvuči možda malo glupo, ali mislim da je držao kako mu za cjelovitost i smislenost sudbine nedostaje i ono drugo, nedostajao mu je poraz! (…)
- Vrlo su brzo drugovi shvatili da od tvog oca neće biti velike koristi, da je samo partizanska ikona bez ikakve edukativne vrijednosti. Stoga su za sebe prigrlili sve ona najbolje grabežne funkcije, a njega poslali u Sabor kamo je otišao nevoljko. Postoji njegova čuvena slika na kojoj spava, ali doslovno spava na nekoj saborskoj plenarnoj sjednici" (str. 421-424).
SNAGA LJUBAVI
No u središtu ovoga romana je ipak (nastavak) ljubavne priče između Žaka Kralja i Alme Horvat, koja iz nekih razloga nije bila konzumirana onda kada je sredinom 70-ih godina platonski započela, jer je prekinuta nenadanim odlaskom Žaka Kralja u ondašnju vojsku. Tribusonov (anti) junak čini sve da što prije napusti obvezno služenje vojnoga roka, to mu čak i uspijeva, ali po povratku kod kuće čeka ga neugodno iznenađenje, njegova velika ljubav udala se za drugoga! I poslije tog čina počinje Žakova odisejada, njegov brak s nevoljenom djevojkom, rastava, odlazak/bijeg u Beč…
Ipak, povratkom u rodno mjesto stvaraju se objektivne pretpostavke da se nekadašnja love story nastavi, da se nekadašnji ljubavnici ponovno sretnu i da pokušaju jedno drugome objasniti neke od svojih postupaka (odlazak u armiju, brzo vjenčanje s drugim, pa desetogodišnje izbivanje…).
Ova uistinu intrigantna ljubavna priča, neki kažu i jedna od najljepših u novijoj hrvatskoj književnosti, odigrava se u iznimnim, ratnim okolnostima, a u toj priči sudjeluju svi, i bivši prijatelji, i bivša supruga, i obitelj, i teta Vukica, i susjedi, i lokalni liječnici, i novokomponirani vojnici, i policija…
Naravno, iz opće poznatih razloga, kraj ove ljubavne drame ne mogu vam otkriti, ali ovaj najnoviji roman Gorana Tribusona svakako se mora pročitati. Naime, i ovim romanom pisac potvrđuje jedan od paradoksa književnosti, a on glasi: "Pisci teže rajskoj situaciji sveopćega izmirenja i ljubavi"!
Piše: Zaltko KRAMARIĆ
Tribusonov (anti) junak čini sve da što prije napusti obvezno služenje vojnoga roka, ali po povratku kod kuće čeka ga neugodno iznenađenje...
Očito da se od nekih tema neki pisci nikada ne mogu u potpunosti osloboditi. Moglo bi se reći da oni u svakoj novoj knjizi iznova pišu o istome....
Ova uistinu intrigantna ljubavna priča, neki kažu i jedna od najljepših u novijoj hrvatskoj književnosti, odigrava se u iznimnim, ratnim okolnostima...
Golem i vrijedan opus
Goran Tribuson rođen je 1948. u Bjelovaru. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirao filmologiju. Radio je u Vjesnikovoj markentiškoj agenciji i kao član uredništva Hrvatskoga leksikona. Predaje filmski scenarij na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kratke priče počinje objavljivati početkom 70-ih godina u prvome valu generacije fantastičara, koje će poslije objaviti u zbirkama “Zavjera kartografa” (1972), “Praška smrt” (1975) i “Raj za pse” (1978), a dio tog tematskog kruga čini i najveći dio knjiga izabranih priča “Spavaća kola” (1983), “Klasici na keranu” (1987) i “Osmi okular” (1998). Fantastici i Zagrebu 1920-ih vratit će se i pripovijetkama objavljenim u knjizi “Zvijezda kabarea” (1998). Zadržavajući srednjoeuropsku ikonografiju i ambijente te zanimanje za okultno, Tribuson 80-ih ispisuje proze tzv. Aschenreiterova ciklusa, koji obuhvaća priču “Raj za pse” te romane “Snijeg u Heldebergu” (1980), “Čuješ li nas, Frido Štern” (1981) i “Ruski rulet” (1982). Toj poetici vratit će se početkom 90-ih romanima “Potonulo groblje” (1990) i “Sanatorij” (1993). U ciklusu autobiografski obilježenih romana “Polagana predaja” (1984) i “Legija stranaca” (1985), “Povijest pornografije” (1988), “Klub obožavatelja” (2001) i “Ne dao Bog većeg zla” (2002) te zbirka autobiografskih zapisa “Rani dani” (1997), “Trava i korov” (1999) te “Mrtva priroda” (2003) tematizirao je odrastanje u Bjelovaru te popkulturnu mitologiju generacije 60-ih i raspad generacijskih ideala. U ciklusu krimića, uz “Uzvratni susret” (1986) i “Made in USA” (1986), središnje mjesto zauzimaju romani s Nikolom Banićem, bivšim policajcem nesređena privatnog života i ljubiteljem jazza, privatnim istražiteljem: “Zavirivanje” (1985), “Siva zona” (1989), “Dublja strana zaljeva” (1991), “Noćna smjena” (1996), “Bijesne lisice” (2000) i “Gorka čokolada” (2004). Tribuson u krimićima rekonstruira socijalni ambijent (post)komunističke Hrvatske, združujući klasične zaplete s tipiziranom galerijom likova američke škole krimića. Napisao je scenarije za filmove: Crvena prašina, Srce nije u modi, Potonulo groblje i Ne dao Bog većeg zla. Ostale knjige: “Divlja plaža”, “Zbirka otrova”, “Susjed u nevolji”, “Propali kongres”, “Sestrica s jezera”, “Kuća u kojoj stanuje vrag”... (Izvor: sanjamknjige.hr)