Među najslušanijim izvođačima u našoj regiji devedesetih godina bila je Ivana Banfić. Rođena Zagrepčanka zapalila je tadašnje generacije hitovima “Šumica”, “Ti si bolji”, “Cigareta”, a onda i kultnim duetom s Merlinom “Godinama”. Dijeliti njezinu dugogodišnju glazbenu karijeru na etape je nemoguće, budući da je glazba obilježila cijeli njen život. Odmalena je pokazivala veliki talent za umjetnost, pa je upisala srednju glazbenu školu, smjer klavir, a nakon toga s tatom Ivanom i bratom Nevenom osnovala bend, što je bio i ozbiljan početak njene karijere.

Kako je na našim prostorima rasla popularnost dance glazbe, tako je i Ivana stjecala sve veću naklonost publike. Izdala je devet studijskih albuma i jednu kompilaciju. A onda je uslijedio totalni zaokret: Ivana odlučuje napraviti predah i napušta grad. Sa suprugom Krunom Ladišićem i sinom Janom odlazi živjeti na selo u blizini Siska. Svoj mir pronašla je u kući koju su ona i suprug sagradili od potpuno prirodnih materijala. Nakon šest godina izbivanja, krajem siječnja objavila je pjesmu “Vrati me u disko” u svom prepoznatljivom dance stilu.

Kad je pjesma nastala?

– “Vrati me u disko” nastala je u trenutku kad sam donijela odluku da više neću biti pjevačica, da mijenjam profesiju. Sebi sam rekla: idem se baviti drugim poslovima, neću više snimati, nastupati, zbogom. Oprostila sam se sa suzama pred ogledalom i onda je Bog poslao pjesmu “Vrati me u disko”, poručivši: “Kamo ćeš ti, vrati se ondje gdje ti je mjesto, u disko.” To mi je sinulo kad je preminuo Oliver Dragojević. Tada sam razmišljala: “Gle, svaki pjevač, glumac, netko tko je darovit, treba snimati i filmove i pjesme dokle god može”. Trebaš to raditi jer je to, zapravo, životni poziv s kojim si došao na svijet, trebaš to njegovati i ostaviti ljudima, jer ostaje generacijama nakon tebe. Za tim većim ciljem sam tragala. Došao mi je odgovor kad sam se pitala i dogodila mi se pjesma, onako baš iskrena u dance stilu, koji volim oduvijek.

Gdje ste bili posljednjih godina i čime ste se ponajviše bavili? Jesu li vam nedostajala svjetla reflektora?

– Bavila sam se sobom i istraživala svoj unutarnji svijet. Učila sam o prirodi, biljkama, odnosima, ljudima, životinjama, o odnosu prema sebi samoj i odnosu prema drugima. Učim i dalje. Radila sam s djecom u školi pjevanja, radila s njima na njihovom samopouzdanju kroz pjevanje, glas i ples. Družila sam se s prijateljima, uređivala seosko imanje na kojem sada živim s obitelji. Dakle, preseljenje u potpuno novu sredinu i drugačiji način života od onog na koji sam naviknula. Upoznala sam nove ljude i njihove običaje i priče iz života. Diplomirala sam osobni razvoj i dobila diplomu Integrativnog tjelesno orijentiranog terapeuta. Putovala po Južnoj Americi, točnije Peruu i Amazoni. Istraživala ljekovito bilje po Amazoni, upoznala domoroce i njihov način života. Pomagala ljudima da razriješe svoje unutarnje probleme i nastave s kvalitetnijim načinom života. Napravila i organizirala veliki koncert u Lisinskom u povodu 25 godina karijere s ljudima koji su me pratili i bili sa mnom i podrška kroz tih 25 godina. Nastupala sam po klubovima s danceom 90-ih pred fanovima te glazbe iz tog vremena. I bila majka i supruga, dakle, svakodnevne obveze koje svi imaju. Škola, računi, režije i ostali zadaci koje život nosi.

Napravili ste veliku promjenu, gradski život zamijenili ste onim na selu. Zbog čega ste donijeli takvu odluku i kad ste se zasitili scene?

– Jednog dana u Zagrebu, za vrijeme vožnje. Imala sam tri sastanka; gužva, smog, ljudi trube, nervoza. I mene je nešto steglo u srcu i duši. Pitala sam se koji je smisao da ljudi idu kao muhe s točke A do točke B, C, ne borave u prirodi, osim možda vikendom. Poželjela sam osjetiti prirodu. Poslije sam išla po šumicama, meditirala, čak sam prije dvije godine bila i u Amazoni. Išla sam u srce Amazone i živjela u plemenu Shipibo. S njima sam provela dva tjedna želeći iskusiti kako je to živjeti i biti prirodan čovjek, jer smo to svi koji živimo u gradu zaboravili.

Kakvo vam je to iskustvo i što vam je donijelo?

– Bilo je zahtjevno, ali ondje sam naučila da sam dio prirode, osjetila sam mir i komunikaciju s biljkama, gledala sam drveće i vidjela da su to živa bića, samo drugačijeg oblika. Sprijateljila sam se s prirodom. Po povratku iz Amazone, otišli smo na suprugovu djedovinu, u mjesto nedaleko od Siska, Stara Drenčina, i počeli sređivati imanje, ali ne tako da ga uređuju majstori, ili da kupujemo nešto novo, nego da recikliramo ono što smo našli na imanju. Možda smo kupili samo koju kanticu boje. Nisam baš mnogo znala o gletanju i zidanju, ali sam to sa zadovoljstvom radila, jer uređujem svoj dom.

Koliko je zahtjevan život u prirodi?

– Lijepo je u prirodi, ali vrlo zahtjevno, jer je drugačije od onog na što sam navikla. Da bi se ugrijao, treba drva pripremiti, nacijepati za zimu, ustati u pet sati pa naložiti vatru u peći. Dok svi ukućani iziđu iz kreveta, treba biti toplo, pobrinuti se za sve životinje, zaliti biljke. To su radovi koje moraš obaviti, ali s uživanjem. Kad je ružno vrijeme, onda naravno da nije baš dobro, ali i u tome pokušavam naći dobrotu. U prirodi je mnogo hladnije nego u gradu. Nisam na selu još potpuno u glavi, zapravo, pola mene je u prirodi, pola u gradu. To je normalan proces promjene. Zasad mi je super, jer je lokacija blizu Zagreba i kad se zaželim gužve, za manje od sat vremena ja sam u središtu Zagreba.