Dvorana Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića ponovno je bila pretijesna da primi sve gledatelje koji su željeli vidjeti što su polaznici Dramskog studija za srednjoškolce ove godine priredili. Kako je broj polaznika svake sezone sve veći, ove su se godine podijelili u dvije skupine i izveli dvije premijere. Prva je bila predstava Sto ljudi - sto ćudi, a potom Život, postojanje & ono na S.

Voditeljica Areta Ćurković kaže kako su cijelu godinu radili s veseljem te da ju iznimno veseli što mladi ljudi vole kazalište, glumu kao izričaj - da izbace iz sebe sve ono što ih frustrira, ali i da razvijaju i njeguju svoju kreativnost. Ove su godine mladi polaznici istraživali, radili na karakterima, radili vježbe improvizacije.

Režiju, izbor glazbe, kostima i uređenje scene potpisuje Areta Ćurković, oblikovanje rasvjete Igor Elek, a crteže je za programske knjižice osmislio Domagoj Pintarić.

- Volite i pazite svoje susjede koliki god oni bili potpuni "luđaci"! U ljudskoj je naravi imati oko sebe ljude ma kakvi oni bili, pa čak i one koji potpuno odbijaju nečije društvo, koji tvrde da su okorjeli samci i vole samački život, vjerujem da žude za nečijom riječi, pogledom, razgovorom, prepirkom, pa čak i svađom, osmijehom i zagrljajem, utjehom i pomoći. Nasi susjedi su svi pomalo ti famozni luckasti "luđaci", svaki na svoju stranu. Ali tko nije?! O drugima misle da znaju sve, a znaju li i poznaju sebe? - kaže Areta Ćurković za komad Sto ljudi - sto ćudi.

- Svi smo došli na ovaj svijet s razlogom. Fascinirana sam koliko nas je različitih i toliko pitanja se roji u mojoj glavi, znam da nekada, ali i nikada, neću dobiti odgovore. Znam da ne znam, ali svejedno se pitam zašto su neki ljudi takvi. Baš takvi, i izgledom i karakterom. Kakvo je to čudo što nas stvori. Koliko je tanka crtica koja veže odabir i nemogućnost promjene sebe samog - pita se mlada polaznica Tara Kovačević, a Areta dodaje:

- Različiti smo, jako. I onda postojimo, živimo i prakticiramo sve što smo naučili, što su nam usadili. Neki od nas su dobri, manje dobri, neki ne znaju bolje. I jako smo skloni tome pridavati važnost kao da uopće imamo neki utjecaj. Svaki dan se susrećemo s milisekundom neke iznenadne boli i kad nas "zaobiđe", zaboravimo koliko smo strahovali i nastavljamo po starom, misleći neće baš mene ili nekog meni dragog i važnog. A zapravo nikad ne znamo kad će. Moram vam otkriti da su vaša djeca, moji polaznici, naši mladi i prekrasni ljudi htjeli tužan kraj. Jer rekoše: "U životu ne završava uvijek sve dobro i lijepo." I da, to je istina, ali zato želimo potaknuti da ne čekamo ljepše i bolje, nego da zagrlimo sada nekog i budemo bolji. Neka nam uvijek tu i ovdje, stalno, bude najbolje.

Na kraju su se polaznici, uz priznanja za pohađanje studija, zasladili tortom! N. Vekić