Voljeti neki bend znači puno, puno više od slušanja njegovih pjesama. Voljeti bend nije samo prepustiti se ritam-sekciji da vam razdrma utrobu svaki put kada pjesma pogodi mali mozak ili kada vas stih koji ste poslušali bezbroj puta naježi do granica izdržljivosti. Voljeti bend znači prihvatiti sve njegove nedostatke, ali i pogreške, bile one namjerne bile slučajne, koje se ponavljaju iz albuma u album. Jer kada voliš neki bend, onda automatski imaš odobrenje da se ponašaš kao seronja i to podijeliš s ostatkom svijeta, jer ti se nije svidio smjer prema kojemu su dečki - koje smatraš prijateljima, iako ste si možda jednom u životu pružili ruke - krenuli s vlastitom karijerom. Voljeti The National znači prihvatiti ulogu koju posljednjih desetak godina pred nama glumi Matt Berninger. A glumi ju odlično, toliko sjajno istrenirano i povremeno pompozno ekstravagantno da slučajni prolaznik ne vidi, točnije, ne čuje, majstorije koje rade braća Dessner i Devendorf. A rade čudesne stvari.

I onda se dogodi album na kojemu Berninger odluči svoju ulogu "klauna" podijeliti s ostalim glazbenicima. Točnije, glazbenicama, poput Lise Hannigan, Sharon Van Etten, Mine Tindle, Gail Ann Dorsey i Kate Stables, koje daruju svoje glasove svakoj od ovih šesnaest pjesma. Album "I Am Easy to Find" je uistinu lijep, svaka pjesma ovog, osmog, izdanja The Nationala zvuči kao prekrasan melankolični melem za sjetnu dušu, ali je i dosadan. Poprilično dosadan, posebice jer su nas u proteklih 15 godina naviknuli na drukčija izdanja - na samo dvije odjavne pjesme na kraju svakog albuma - a ovaj ih album ima bar sedam. Ima mnogo toga što mi se ne sviđa na ovom albumu, ali o tome ne želim pisati, jer ne želim se neprestano osjećati kao onaj seronja s početka teksta, kojemu se ne sviđa prijateljeva nova djevojka.