Kultura
TAMARA KUČINOVIĆ, USPJEŠNA KAZALIŠNA REDATELJICA

Možda zvuči egoistično, no svoje suradnike nosim na dlanu, jer bez njih sam nitko
Objavljeno 5. lipnja, 2019.
Meni je moj autorski tim najvažniji na svijetu, godinama s njima radim

Vezani članci

DODJELOM NAGRADA ZAVRŠIO 27. SLUK

11 od ukupno 14 nagrada dvjema predstavama Tamare Kučinović

PETRA ŠARAC, GLUMICA I LUTKARICA

U donjogradskom sam teatru zauvijek zavoljela kazališnu umjetnost

“BIJELI JELEN” NA 18. NAJ, NAJ, NAJ FESTIVALU

Tamara Kučinović: Ne znam u čemu je kvaka

Nagradio ih je Dječji prosudbeni odbor, a nagradio ih je i žiri 27. SLUK-a u još sedam kategorija. Samo nekoliko dana prije toga Zamrznute pjesme Gradskog kazališta lutaka Rijeka vratile su se s 21. međunarodnog lutkarskog festivala Zlatna iskra u Kragujevcu sa šest nagrada. I 51. PIF bio im je sretan jer su osvojili tri nagrade, a s 21. susreta profesionalnih kazališta za djecu i mlade Hrvatskog centra ASSITEJ u Čakovcu vratili su se s četiri. Nagrađena je Tamara Kučinović i na 12. malom Maruliću u Splitu ove godine, i to za najbolju režiju i najbolji tekst, kao i Alena Pavlović za izuzetan umjetnički doprinos i ostvarenje za scenografiju, lutke, objekte i kostime (u dvije predstave). Ako nam nešto nije promaknulo, to su 24 nagrade u nešto više od godinu dana života predstave, premijerno izvedene 9. ožujka 2018.



Zamrznute pjesme posve su ovladale SLUK-om, a ni Dindim, o nježnosti nije prošao nenagrađeno, a još manje nezapaženo kod publike i žirija, kao uostalom i Pleti mi, dušo, sevdah. Kada je žiri počeo čitati dobitnike, jesi li mislila da će ih biti baš toliko za koje si zaslužna? Uostalom, ova je predstava već pokorila nekoliko festivala.


- Nikada nisam bila na dodjeli. Kada predstava negdje gostuje, u načelu ansambl ide bez mene. U Split na Malog Marulića sam išla, ali nismo ostali na dodjeli. Često tako bude zbog drugih obveza, vremenske stiske. Ovo je prvi put da sam bila na dodjeli i pred kraj mi je već bilo malo neugodno. (SMIJEH)

Ovaj put ti se isplatilo ostati do kraja. Jesu li te drugi poprijeko gledali?


- Ne, svi su bili dobronamjerni.

Ja sam pokušala, no brojiš li ti nagrade Zamrznutim pjesmama? Jesi zadužila nekog za to?


- Moram priznati da nisam zbrajala, no znam da smo nagrađeni u Čakovcu, Splitu, na PIF-u, u Kragujevcu...

Jeste li srušili neki rekord, s obzirom na to da predstava živi tek nešto više od godinu dana?


- Ne volim na to tako gledati, nisu mi nagrade najvažnije.

Sigurno vas ipak veseli kad ih dobijete. Koliko si dugo radila na ovoj predstavi?


- Dosta dugo sam na njoj radila, iako sam tekst zapravo napisala vrlo brzo, jer mi je došla neka suluda inspiracija. Doista sam bila inspirirana Pisahovim. On je potpuni ‘luđak‘ koji mi je otvorio neke nove svjetove, a ja sam u to samo utkala svoju priču. Njegovi suludi putopisi za djecu doista su čarobni, pokrenuli su nešto u meni pa je i tekst brzo nastao, jer sam znala što želim, dijalozi su se sami pisali.

Izmislila si mnoštvo novih riječi, šašavih, ali smislenih. I za to je trebalo truda i vremena.


- Bilo mi je zanimljivo pisati tako uvrnuto, jer cijeli taj svijet je takav.

Mnogima si otkrila Pisahova.


- Trenutačno su mi neiscrpno vrelo inspiracije slikovnice, posebice francuske. Mnogo je prekrasnih autora, među kojima je i Agnès de Lestrade, čija je slikovnica Velika tvornica riječi prevedena i na hrvatski.

Koliko ti je važan tim s kojim surađuješ, njihov udio u procesu, projektu?


- Meni je moj autorski tim najvažniji na svijetu, godinama s njima sve radim. Vjerna prijateljica i suradnica mi je Aljona (Alena Pavlović, nap. a.), na žalost ne ide sa mnom u Mostar, gdje za desetak dana počinjem režirati Junake Pavlove ulice, ali idu sa mnom Ivana Živković i Sheron Pimpi-Steiner, s kojima isto jako volim raditi.

Nisi egoistična?


- Ja tako ne mogu stvarati. Isto je i s glumcima, bitna je zajednička kreacija. Svaki glumac mora biti dobro vođen, ali pritom mora imati svoju slobodu, prostor, osjećaj da se smije izraziti, jer u protivnom, ako glumci ne vole predstavu, ona nema smisla. Možda zvuči egoistično, ali svoje suradnike doista nosim na dlanu, jer bez njih sam nitko.

Dvije tvoje predstave u konkurenciji i jedna u off programu. Je li to čest slučaj za festivale?


- Prošli je SLUK bio u znaku Ljusje (Ljudmila Fedorova, nap. a.). Sve ostaje u obitelji, jer smo nas dvije kao sestre. (SMIJEH)

Podijelile ste međusobno i prošli i ovaj. Tri nagrade ove je godine na SLUK-u dobio njezin Mali rakun.


- Moram nešto i njoj ostaviti. (SMIJEH)

Znajući koje su tvoje dvije predstave u konkurenciji, kojem broju nagrada si se nadala? Tko su ti bili ozbiljni konkurenti?


- Nisam se nadala jer je tu bio Fabrizio Montecchi, iza kojega su godine prekrasnog rada. Bili su tu Ljudmila, Morana Dolenc, Peter Kus i drugi daroviti ljudi koji znaju raditi i rade lijepo.

Što je onda to tako nadmoćno presudilo u tvoju korist u takvoj konkurenciji? Nagrade su uglavnom bile jednoglasno donesene.


- Oko Zamrznutih pjesama dogodila se neka čarolija kazališta, koja se u većoj ili manjoj mjeri dogodi svaki put. Tako je bilo i s Dindimom, no on je nastao na mjestu gdje se ta čarolija događa uvijek. Gllugl je naše utočište, naš dom. Dakle, Dindim je nastao u uvjetima u kojima je uvijek tako, u kojima je atmosfera u kojoj se svi bacamo na glavu bez mjere i kajanja. U Rijeci je uza sve to cijelo kazalište stalo na noge, svi su spontano stali iza te predstave i dali svoj maksimum.

Koliko je proces dozrijevao?


- Tekst sam napisala godinu dana ranije, što znači da je predstava nastajala - ne intenzivno sve vrijeme - godinu dana.

Je li od početka krenulo tako čarobno ili se magija pojavila kasnije?


- Prvo je nastao tekst, što je neobično, jer obično Aljona i ja sjednemo i smislimo scenografiju i vizual, na temelju čega ja onda pišem. U lutkarskom kazalištu vizualno je najvažnije. Kad je to gotovo, znam u kojem smjeru želim da predstava ide. Ovako mi je bilo čudno jer je prvo nastao tekst, koji kao da je došao iz vedra neba. Bilo mi je teško tim putem, nelogično. Aljona je majstorica svog posla - rekli smo joj da želimo 996 visećih elemenata i oni su se pojavili. Potom smo Nikša (Eldan, nap. a.) i ja krenuli raditi na konceptu. U jednom sam trenutku shvatila da je tekst toliko uvrnut, pomaknut u maštu da unutar toga može jedino funkcionirati - ako ga ne želimo voditi poetično - krajnje realno. Priča i tekst su krajnje poetični da su morali dobiti kontru. Poetična režija odvela bi sve k vragu. Jedini ispravan način činio mi se da potpuni, čisti realizam u igri da protutežu tekstu. Pozornost smo dali svakom detalju, a bio je to krvav posao. Uživala sam, jer su svi, premda krepani od posla, bili predani i posvećeni, nije bilo otpora. Hvala glumcima na strpljenju i koncentraciji.

Luksuz vremena često je ono što nedostaje kazalištima, kreativcima.


- Probe traju mjesec dana, no ja na svakoj predstavi radim puno duže. Priprema je moj dio posla, koji radim s Alenom i Nikšom.

Mogla bih se okladiti da si svojim trima predstavama rasplakala najviše publike na SLUK-u, što ljepotom, što čistom emocijom.


- Ja sam samo napravila predstavu. (SMIJEH)

Pitaš li se što bi bilo da nisi završila tu gdje jesi?


- Što sam htjela biti kad sam bila mala? Znam da sam bila radoznala, izluđivala roditelje pitanjima i njihovim objašnjenjima koja su katkad satima trajala. Rano sam krenula u glazbenu i završila samo osnovnu klavira. Mama je shvatila da se moram baviti nečim kreativnim, inače ću nas sve izludjeti. Plesati sam počela s četiri, a rano sam krenula i na dramsku u ZKM.

Nije bilo velikog obrata?


- Nikada ništa drugo nije bilo opcija, tek nešto unutar medija kazališta. Vraća mi se moja prva ljubav, scenski pokret. Bila sam na prijamnom na Amsterdam Hogeschool voor de Kunsten, ali sam bila premlada i uplašila se. Put me doveo u Osijek, tada na UAOS, shvatila sam da lutkarstvo ima sličnu srž, no forma je drukčija. Sada se to prepliće i jedno drugomu daje veće i šire značenje. Predstavom Mi sam se vratila tomu.

Mali ili veliki?


- Ne pravim razliku. Radim ono što imam potrebu ispričati, što me pogoni, neovisno o formi i dobi publike kojoj je namijenjeno.

Tvoje predstave svi gledaju, neovisno o dobi kojoj su namijenjene.


- Radim dječje predstave i teško mi je prepoznati za koju su dob. Često mi se dogodi da kada sam sigurna da nema šanse da će to djeca gledati, bude muk od početka do kraja, oni gledaju. Trudim se raditi iskreno, zanimljivo za sve. Predstave uvijek imaju i sloj za odrasle, koji s djecom i dolaze u kazalište i draže mi je da gledaju, nego da tipkaju po mobitelu.

I odrasli ponekad neku predstavu ne shvate, ali ju dožive nekim drugim čulom.


- Najdraže mi je kazalište koje ne razumijem, ali me emotivno dira. Tako i djeca emocionalnim putem razumiju što se događa i zato prate.

Rođena si Zagrepčanka, no nadamo se da nam ne ćeš otići?



- Za sada sam ovdje, ne idem nikamo. Na jesen se na AUKOS-u otvara smjer lutkarske režije, čemu se jako radujem.


Narcisa Vekić
Za sada sam ovdje, ne idem nikamo. Na jesen se na AUKOS-u otvara smjer lutkarske režije, jako se radujem
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

PREDAVANJE MARCELA BAČIĆA

Teško je zapisati glazbu koja slijedi Kelemenovu maštu

2

MLADI POVJESNIČAR UMJETNOSTI I FOTOGRAF

Nagrada "Marina Viculin" Deniju Horvatiću

3

25. DANI MILKA KELEMENA

Publika prepoznala njihovu zaljubljenost u glazbu