I dok se sindikati i široka javnost bore protiv reformskih poteza Vlade i rada do 67. godine, okolnosti u Hrvatskoj i zapravo cijeloj Europi takve su da će velik broj sadašnjih zaposlenika raditi ne samo do svoje 67. nego i 70. godine. Ne samo zbog financijskih potreba nego i zato što će se osjećati sposobnima za rad.

Ekonomist Predrag Bejaković s Instituta za javne financije ističe kako je mnogo zaposlenih osoba kojima nakon umirovljenja iznos mirovine neće biti dostatan za kvalitetan život, ako se sami nisu prije pobrinuli za stare dane.
- Čini mi se da su, kada je u pitanju mirovina i sve vezano uz mirovine, jednostavno prevelika očekivanja od države. Ne može se govoriti o krivnji neke političke opcije jer riječ je o procesu u kojem se sve više ljudi koristi mirovinskim pravima, a istovremeno se događa proces u kojem je sve manje ljudi koji plaćaju mirovinsko osiguranje. Taj problem evidentan je gotovo u cijelom svijetu. U Hrvatskoj je problem dodatan zbog tog neskladnog odnosa između doprinosa i mirovina, i sve do mirovinske reforme vrijedilo je pravilo da što više čovjek uplaćuje novca u mirovinski fond, to neće značiti da će sukladno tome imati višu mirovinu. Osobe koje su cijeli svoj radni vijek uplaćivale visoke iznose za mirovinsko osiguranje, nakon odlaska u mirovinu ne dobivaju mirovinu proporcionalno tim uplatama. Zbog toga su se ljudi radije povlačili u prijevremenu mirovinu. To se pojednostavljeno rečeno "isplatilo", posebice i zbog toga što se prijevremeno umirovljenje nije adekvatno kažnjavalo ili penaliziralo nižom mirovinom. U nas se cijelo vrijeme vodi borba protiv kažnjavanja prijevremenog umirovljenja, no moj je stav da je kažnjavanje ranijeg ulaska u mirovinu nužno. Na taj način sustav postaje pravedniji - kaže Bejaković.

On pozitivnim ocjenjuje drugi i treći stup mirovinskog osiguranja, za koje drži da su odlični zbog diverzifikacije rizika. Bejaković ističe da će država teško moći odgovoriti na negativna demografska kretanja stanovništva, na činjenicu da u Hrvatskoj imamo sve starije stanovništvo, da ljudi danas žive 15 godina duže od svojih djedova i baka ili desetak godina duže od svojih roditelja, a odlaze gotovo istodobno u mirovinu. Naglašava da sve to netko mora platiti, podsjećajući kako "nema besplatnog ručka".
- To je financijski neodrživo. Slijedom toga svatko pojedinačno mora tražiti druge načine da se financijski osigura za starost. Dobri su i drugi i treći stup, no mislim da ćemo morati pronalaziti i druge mehanizme da si sami pomognemo. U svakom slučaju važno je upozoriti sve građane da će morati raditi duže i da ne mogu imati nerealna očekivanja od javnog mirovinskog sustava. Posve je sigurno da će mnogi raditi ne do svoje 67., nego do 70. godine, pa i duže. Kako zbog financijske potrebe, tako i zbog važnog osjećaja da su potrebni i korisni društvu - naglašava Bejaković.
U prilog tome idu i posljednji podaci koji govore kako raste broj radno aktivnih umirovljenika. U ožujku je zabilježeno desetak tisuća zaposlenih umirovljenika. Istraživanje portala MojPosao pokazalo je kako bi se čak 53 posto ispitanika starijih od 46 godina odlučilo na rad u mirovini, na puno ili na pola radnog vremena, a taj stav dijeli i 36 posto ispitanika u dobi od 36 do 45 godina.

I iz Udruge društava za upravljanje mirovinskim fondovima i mirovinskih osiguravajućih društava (UMFO) prošlog su tjedna upozorili da je hrvatskom mirovinskom sustavu potreban postupni prelazak s potpuno kolektivne odgovornosti za mirovine prema individualnoj odgovornosti, pri čemu bi drugi stup u tranziciji prema budućem modelu trebao imati ulogu "mosta". Na financijskom doručku FiBra iz UMFO-a su podsjetili na nepovoljne pokazatelje - negativne demografske trendove, odnosno pad broja stanovnika uz istovremeni rast broja umirovljenika te sve nepovoljniji omjer između radnika i umirovljenika. Napominju da je prosječna dužina radnog staža u Hrvatskoj 30 godina, a u EU-u je ona 35 godina, pri čemu je u Hrvatskoj samo četvrtina ljudi umirovljena s punim radnim stažem. Pritom je stopa participacije i zaposlenosti među najnižima u EU-u, pri čemu milijun ljudi u radnoj dobi ne radi niti traži posao. Iznose i prognoze prema kojima će u Hrvatskoj do 2050. biti 624 tisuće manje osoba u dobi između 25 i 64 godine, a broj uzdržavanih osoba, to jest starijih od 65 godina, porast će za 158 tisuća.

Stoga smatraju da Hrvatska u domeni mirovinskog sustava treba postupni prelazak s potpuno kolektivne odgovornosti za mirovine, u smislu međugeneracijske solidarnosti, prema individualnoj odgovornosti za umirovljeničke dane, modela kakvi postoje primjerice u Kanadi i Australiji. S obzirom na to da smo socijalna država, pojašnjavaju iz UMFO-a, sve bi bilo potpomognuto socijalnim sustavom, koji će pomoći onima koji nisu uspjeli uštedjeti dovoljno za starost. Konkretno, prijedlog uključuje mirovinski sustav s prvim stupom solidarnosti, gdje bi svi dobivali određeni iznos za minimalno 15 godina rada, te s drugim stupom koji bi ovisio o dužini rada i visini plaće. Pritom sugeriraju i određivanje iznosa minimalne nacionalne mirovine, a eventualna razlika koja bi nedostajala zbrojem iznosa iz prva dva stupa nadoknađivala bi se iz socijalnog sustava, ali uz primjenu imovinskog cenzusa. Pritom, iz UMFO-a drugi stup vide kao most kojim se prelazi od nefunkcionirajuće potpune kolektivne odgovornosti prema kombiniranoj individualno-kolektivnoj odgovornosti, odnosno modelu koji bi trebalo kreirati za budućnost, a koji bi u srednjem roku trebao stabilizirati mirovinski sustav.

Igor Mikulić