Magazin
INTERVJU: SILVANA DRAGUN

Čovjek danas bježi od sebe plašeći se vlastite tišine
Objavljeno 25. svibnja, 2019.
SILVANA DRAGUN, PROF. FILOZOFIJE, SAVJETNICA ZA SOCIJALNU SKRB I ZDRAVSTVENU ZAŠTITU GRADA SPLITA, UTEMELJITELJICA VIDIK FESTA

Vezani članci

INTERVJU: NENAD VERTOVŠEK

U viralnom svijetu spektakla i čimpanza surfa Instagramom

TEMA TJEDNA: FATALNA PRIVLAČNOST 21. STOLJEĆA (II.)

Nada Zgrabljić Rotar: Moralno, duhovno, kulturno... nisu teme o kojima se priča

U jednom svom komentaru otprije pet godina, objavljenom na portalu benedikt.hr, prof. filozofije Silvana Dragun napisala je kako živimo u "hipnotičkom društvu spektakla". O toj njezinoj tezi, kao i o vremenu spektakla općenito, razgovarali smo za ovotjedni Magazin.



Možete li malo šire pojasniti nevedenu tezu? Što se u međuvremenu promijenilo, je li stanje još gore nego prije?


- Kad kažem da živimo u hipnotičkom društvu spektakla, mislim na duhovno i moralno sljepilo kao posljedicu globalne indoktrinacije zamjenskim vrijednostima u postmodernom društvu. Hipnotizirani su ne samo pojedinci već i cijele obitelji kojima su mali ekrani zamijenili društveni život. U takvim hipnotiziranim zajednicama ljudi žive jedni pokraj drugih, ali ne i jedni s drugima. Hipnotizirani ljudi su društveno nepokretni. Ponašaju se poput ‘‘usamljene gomile‘‘ socijalnih nojeva kojima nedostaje hrabrost, odlučnost i snaga duha. Ljudi su danas pod utjecajem suvremene kulture i medija postali prognanici, a ne protagonisti vlastitog života. Oni svoj život žive negdje na pola puta između realnog i virtualnog svijeta, prirodnog i digitalnog, na granici da se potpuno izgube i žive tuđe živote. Zatrpani smo informacijama, reklamama i obmanama sa svih strana. Višak informacija dovodi do kulture zaboravljanja i kulta površnosti.


O tom problemu gomilanja informacija piše austrijski filozof Konrad P. Liessmann u knjizi ‘‘Teorija neobrazovanosti‘‘ gdje ističe temeljne zablude društva znanja. Pogrešno je znanje koje pretpostavlja logičko mišljenje poistovjećivati s gomilom upamćenih informacija. Društvo spektakla temelji se na umjetnoj stvarnosti, simulakrumu. Spektakl postaje vodeća društvena snaga u preoblikovanju svijesti pojedinca i društva. Mediji stvaraju hiperzbilju, zamjenu zbilje znakovima zbilje, kako ističe francuski filozof Jean Baudrillard. Hiperzbilja koju nam donosi digitalna revolucija, koliko god bila privlačna, nikada neće moći utažiti iskonsku glad čovjeka za smislom. Sve više građana, političara i tvrtki koristi usluge PR agencija radi peglanja imidža i bolje prezentacije svojih usluga ili proizvoda. Nije više važno što se prezentira, nego kako se to svašta prezentira. Ljudi ne čitaju deklaracije nego padaju na sugestije. Da otpuste stres i pobjegnu od svakodnevnih briga i problema, ljudi traže zabavne sadržaje kao pogonsko gorivo za privremeno ispunjenje vlastite praznine.


Što se tiče medija, moć manipulacije ogleda se u dihotomiji između činjenica i vijesti koje se prikazuju. Jedan događaj može se interpretirati na sto načina. Ni novinari, koliko god se trudili, ne mogu sve znati. Često nagađaju i izvlače krive zaključke u kolumnama i komentarima. Zato je važno da novinari posvijeste svoju društvenu ulogu. Oni nisu tu da nam proriču budućnost nego da budu glasnici istinite i pravovremene informacije. Dobro je što upozoravaju na konkretne probleme i senzibiliziraju javnost kad je potrebno nekome pomoći ili upozoriti na gorući problem. Nije svejedno dolaze li k nama prave ili lažne vijesti. Za ozdravljenje našeg društva potrebno nam je osviješteno, a ne hipnotičko građanstvo. Isto tako su nam potrebni savjesni i nepristrani novinari koji će se znati oduprijeti političkim pritiscima i manipulacijama šireći kulturu dijaloga i pluralizma.
LOGIKA POHLEPE


U intervjuu za Magazin Glasa Slavonije iz 2017. između ostalog upozorili ste i na poguban utjecaj oglašivačke industrije i propagandnih poruka kojima se djecu bombardira svakodnevno preko medija. Kakvo je o tom pitanju stanje danas?


- Oglašivačka industrija koristi se metodama socijalnog inženjeringa koji počiva na manipulaciji želje. Posljedice su promjena svijesti: ‘‘Kupujem, dakle jesam‘‘. Sreća se vezuje uz potrošnju. Nedavno su studenti sociologije u Splitu proveli zanimljivo istraživanje o selfie-generaciji. Rezultate istraživanja o mobitelizaciji društva objavili su u knjizi ‘‘Selfie generacija: sociološki pogled kroz prednju kameru‘‘. Došli su do zaključka da su selfijaneri tipični predstavnici konzumerističkog društva, narcisoidni, okrenuti sebi, nezainteresirani za opće dobro. Zarobljeni u virtualnom svijetu i mikrovirtualnim zajednicama selfijaneri žive za to da bi u svijet poslati najbolju sliku o samima sebi.


Fokus medija često nije na meritumu nego na senzacionalizmu i ideološkim podjelama. Naši su mediji kontaminirani tendencioznim vijestima, cenzurom i autocenzurom u ime nove ideologije "političke korektnosti". Neki mediji uporno žele biti sukreatori politike umjesto njezini kritičari. Mi imamo problem neodgovornosti za javnu riječ, iznošenje zamjene teza.


U knjizi "Digitalna demencija" dr. Manfred Spitzer ističe da digitalni mediji uistinu mijenjaju naš život. Zbog toga je medijska pismenost izuzetno važna u borbi protiv negativnih utjecaja i raznih manipulacija i drago mi je da se i kod nas u posljednjih nekoliko godina krenulo k većoj medijskoj pismenosti. Djeca sve ranije uzimaju mobitele u ruke i sve se ranije upuštaju u virtualni svijet. Zato je važno da uče o medijskoj kulturi kako se zaštititi od negativnih utjecaja društvenih mreža, prijevara i cyberbullyinga. Nasilje u medijima utječe na nasilje u stvarnosti.
S tim u vezi, izloženi smo i konzumerizmu. Svijet se pretvorio u divovski shopping centar. Kako se u njemu snalazi Hrvatska?


- Neobuzdani konzumerizam čini da ljudi postaju egocentrični, ravnodušni za potrebe drugih, usmjereni isključivo na blagostanje, ugodu. Tržišno društvo je, kako kaže Pascal Bruckner, obilježeno progresivnom monetarizacijom ljudskog ponašanja i logikom pohlepe. Razvija se tržišna religija u kojoj su shopping centri crkve, a kupnja religijsko iskustvo - molitva. Šopingiranje je dio rituala kojim se želi pobjeći od besmisla. Čovjek kupuje iako nema dovoljno sredstava jer je duhovno gladan i žedan. On je sve više postao potrošač, a sve manje proizvođač. Postao je više roba s cijenom i etiketom nego duhovno biće s pogledom u vječnost. U virtualnoj šetnji čovjek izgubi vrijeme i godine ne znajući da ne živi nego sanja. Zanimljivo je da se nikada više nije govorilo o slobodi i društvu bez granica, a nikada nismo više bili pod nadzorom i sigurnosnim terorom. U Kini svaki građanin ima ‘‘društveni kredit‘‘ kojim se njegovo ponašanje mjeri u bodovima ovisno o tome koliko se drži svakodnevnih pravila i propisa, od redovnog plaćanja računa do toga šeta li redovito psa na uzici po gradu.


U Hrvatskoj nisu stvari otišle tako predaleko. No, kod nas se ljudi boje stvari uzeti u svoje ruke. Kod nas ljudi gube vjeru u institucije, razočarani su i deprimirani. Nasjedaju na političke manipulacije i igre bez granica. Ali kako god bilo, primijetit ćemo da sve cure i momci žele imati ‘‘iste‘‘ tenisice i ‘‘iste‘‘ mobitele. O tom fenomenu u Splitu imamo hit ‘‘Bile starke‘‘ grupe Dječaci, a i popularni Vojko V daje dobar prikaz takve kulture u svojim hitovima.
ZA ŠAKU DOLARA...


Može li se nakon svega što vidimo i čemu smo izloženi, posebno medijski, zaključiti da živimo u dominantnoj kulturi zabave, u društvo globalnog i lokalnog spektakla? Vaše mišljenje o tomu?


- Potrošačka ideologija postmodernog društva itekako utječe na kulturu življenja. Oblikuje naše navike i utječe na sustav vrijednosti. Sve više postaje važno ‘‘imati‘‘ a ne ‘‘biti‘‘. Društvo spektakla proizvodi infantilnu selfie-generaciju koja se ne zna nositi sa sve zahtjevnijim izazovima života. Hipnotiziran čovjek je zarobljen čovjek koji je u nedostatku kritičkog promišljanja stvarnosti sve manje spreman pružiti otpor kolektivnim manipulacijama i demagogijama. A one pak sve više bujaju i guše naš obzor slobode. Tom potrošačkom Levijatanu koji proždire i želi zahvatiti sve pore našeg subjektiviteta najopasniji su duhovni ljudi iz razloga što su nepotkupljivi, a samim tim i nepredvidivi. Kad kažem duhovni, ne mislim na one nominalne kršćane ili pripadnike određene religije, nego misleće pojedince koji se snagom duha znaju izdignuti iznad društvene i moralne kaljuže. Ljudi koji uporno slijede trendove zarobljeni u konzumerističkom matrixu u stalnoj su napetosti između onoga što žele posjedovati i onoga što ne mogu dostići. Koliko se god trudili biti bolji, nikada neće stići svoje idole koji su u pravilu antijunaci novog društvenog poretka. Zvijezde i idoli današnje selfie-generacije su mahom društveni beskičmenjaci i moralne nakaze koje bi za pet minuta slave dušu prodale vragu. Novac im je jedino sredstvo spasenja i zbog šake dolara mnogi su spremni gaziti preko leševa.


O tom neobuzdanom neoliberalnom individualizmu na kojemu počiva celebrity kultura govori film ‘‘Vrag nosi Pradu‘‘ s izvrsnom Meryl Streep u glavnoj ulozi. Gotovo da nema dana a da nas s malih ekrana ne zapljuskuju reklame o instant-proizvodima koji pomažu smanjiti stres i napetost, osvježiti pamćenje, vratiti energiju, smanjiti težinu i podići raspoloženje. S druge strane, ćemo vrlo rijetko vidjeti da se zdravi proizvodi s domaćih ekopašnjaka reklamiraju ili da se kroz oglašivačku industriju promiču proizvodi malih proizvođača koji ne uspijevaju svoje kvalitene proizvode plasirati na zahtjevnom tržištu. Tu bi institucije koje potiču ruralni razvoj i povlače za to sredstva iz EU fondova trebale biti propulzivnije kako bi do što većeg broja korisnika došle informacije koje se tiču opstanka naše poljoprivredne proizvodnje.
KRLEŽIN POUČAK


Ako je sve zabava, marketing i tržište, gdje je nestao čovjek, gdje se zagubio moral, duhovnost...? Kakva je budućnost takvog svijeta, surove stvarnosti, digitalnog transa i futurističkog beznađa, da budem malo katastrofičan?


- S globalizacijskim procesima i ekspanzijom kapitalizma javlja se merkantilistički mentalitet koji sve gleda kroz prizmu tehničko-tržišne logike, te općedruštvene i osobne koristi. Zbog virtualizacije medija mijenja se shvaćanje istine i stvarnosti. Toga nije lišena ni religija. Poseban izazov je profanacija sadržaja kršćanske vjere. Čovjek je danas zaboravio živjeti punim plućima. Bježi od sebe plašeći se vlastite tišine i pustinje, tih oaza gdje se sabiru misli i pronalazi mir. Televizori su zamijenili dadilje u mnogim domovima, obitelji se otuđile. Nedavno sam uzela u ruke Krležinu novelu ‘‘Veliki meštar sviju hulja‘‘. Prošlo je sto godina od objavljivanja ove kultne novele, a gotovo da se ništa nije promijenilo. Tehnologija se promijenila, ali je princip ostao isti. Veliki meštar iz Krležine novele je vlasnik medijskog carstva, ali i šef Prvog hrvatskog pogrebnog saveza. Njegova tiskara neumorno ljudima truje mozgove i bubrege medijskim crnilom. Krleža Velikog meštra opisuje kao čovjeka koji je principijelno nevidljiv. Bez njega se ne može ništa poduzeti, ni štampati ni misliti. Veliki meštar tiska klerikalne i liberalne novine koje jednako utječu na "lijevo i na desno krilo naše jadne hrvatske politike, koja gnjije po tim našim jarugama kao krepana ptica." Njegova tvrtka nikada nije u minusu i nikada neće propasti dok god ljudi traže vijest dana. Velikom meštru u interesu je širiti apatiju i pesimizam. On dobro zna da loša vijest bolje uhu sjedne nego dobra i da su novinska pera oružja kojima se čovjeka može uzdići i pokopati. Veliki meštar je trgovac koji je plaćen da jednu vijest sakrije a drugu otkrije. On je grobar naših duša, sijač otrova kojemu se mogu suprotstaviti oni koje ne može ničim potkupiti.


Za duhovno zdravlje potrebno je s vremena na vrijeme apstinirati od medijskog prostora i virtualne stvarnosti odlaskom u prirodu, na rekreaciju, molitvu i meditaciju. Mnogi Hrvati deklariraju se kao kršćani i uistinu su crkve nedjeljom pune vjernika, ali smo zaboravili što to znači biti kršćanin i kako se nositi s izazovima vremena. Kršćanin mora izabrati hoće li živjeti za profit ili Krista. Hoće li slijediti pop-gurue slave, zabave i moći ili će se okrenuti trajnim vrijednostima. Osloboditi se virtualnih manipulacija je moguće. Jedan od primjera je pomaganje potrebitima. Ljubav, osmijeh i topla ljudska riječ ne koštaju ništa, a nekome mogu spasiti život.
Digitalna revolucija donijela je brojne prednosti, ali nas je isto tako uvela u jednu novu tehnohumanističku eru. Neki autori poput Yuvala N. Hararija se s pravom pitaju hoće li doći vrijeme kada će se čovjek proglasiti suvišnim algoritmom? Ja mislim da neće jer paralelno s ovim distopijskim predviđanjima sve više raste svijest o alternativnim mogućnostima i promjenama. Ako želimo spasiti sebe i planet, moramo se okrenuti drugim putem. Nakon digitalne, potrebna nam je duhovna revolucija. Potrebna nam je svima ta duhovna preobrazba, i onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju. Isus i današnjem mlakom i nesigurnom kršćaninu poručuje: ‘‘Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu.‘‘ (Mt 6,19-20) (D.J.)