Kada kreirate plan puta s pomoću danas neizbježne Googleove karte i planera putovanja, izračun ovog suvremenog putnog pomagala pokazat će vam kako je za 767 kilometara iz Osijeka do prijestolnice Češke potrebno točno sedam sati vožnje ili gotovo kao do juga našeg Jadrana.

S ovakvim razmišljanjem nije pretjerano hrabra odluka odlučiti se sjesti u vlastiti automobil i krenuti u smjeru "zlatnog grada", ili, kako mu još tepaju, "grada iz bajke". No, Googleov planer puta ponekad i ne govori istinu. Naime, cesta je možda idilična dok putujete iz mirne mađarske Baranye do Budimpešte, ali kada se iz Budimpešte nastavi prema Bratislavi, da bi se preko Brna stiglo do Praga, počinju gužve, ali i neprestani radovi na cesti, koji su posebice prisutni kada prijeđete danas gotovo nevidljivu granicu s Češkom. Naime, da se u Češkoj sve zahuktalo od poslova ne samo da ćete primijetiti po obilnim radovima na cesti nego ćete gotovo na svakom uglu susretati brojne građevinske radnike, što pridonosi dodatnom dojmu Češke kao ushuktalog stroja u punom zamahu. Češka želja da usavrši svoje autoceste dovest će do toga da će na ovome putu navigacija satima pokazivati kako vam do Praga treba još samo dva sata, ponekad će se to vrijeme i povećavati, iako ćete se primicati sve bliže cilju. Tako se u našem slučaju put umjesto izdržljivih sedam sati popeo na napornih deset sati.


Za razliku od, primjerice, Budimpešte, u kojoj je još moguće pronaći relativno povoljan smještaj, danas u Pragu to gotovo nije slučaj. Istovremeno Prag i dalje obiluje nizom hotela, koji se nisu pretjerano odmaknuli od socijalističkog outfita, ali su za smještaj u njima Česi spremni tražiti visoku cijenu. Olakotna je okolnost samog Praga da, u slučaju ako putujete vlastitim prijevoznim sredstvom, dakle autom, možete bez problema rezervirati smještaj na rubnom i znatno jeftinijem području grada, jer gužvi na cesti tipičnih za metropole u Pragu nema. Tako od rubnih dijelova grada, koji su od centra udaljeni i po 17 kilometara, možete do najužeg centra stići i u vrijeme najveće špice za 20-ak minuta. Način na koji je Prag riješio i rasteretio gužve s gradskih prometnica jedna je od najingenioznijih ideja, a zapravo vrlo jednostavna. Prag se zapravo ugledao na efektivnost metroa i cijeli grad spojio nizom cestovnih tunela, koji ispod zemlje bez semafora i zaustavljanja povezuju jedan kraj grada s drugim. I dok se oduševljavate ovakvim brzim putovanjem kroz grad, s druge strane grist će vas savjest što ste propustili i minutu još kojeg prizora prekrasnog Praga.


Svi oni koji u Pragu, poput autorice ovog teksta, nisu bili od sredine 90-ih, mogli bi ostati iznenađeni činjenicom da se danas u Pragu naplaćuje baš sve. Naime, gužve u sadašnjem vremenu masovnog turizma, kada si uz "low budget" letove i hostele putovanje mogu priuštiti sve društvene klase, više nas ne čude, ali nas je iznenadila činjenica da je danas nemoguće vidjeti cijele dijelove ulica bez ulaznice. Posljednji put u Pragu smo bili kada se tek mamurno budio iz socijalistočkog sna i shvaćao da će u godinama koje dolaze ponovno biti otkriven kao srednjoeuropska ljepotica. Tada su nas u hotelu na naše čuđenje poslužili šunkom rolanom šlagom i slatkom salatom. Danas u Češkoj postoji tolika ponuda internacionalne kuhinje da bi vam trebali dani da počastite nepce svim mogućnostima.


I dok je gastronimija otišla nebu pod oblake, a mađarski kurtsos kalacs, koji se ovdje posvojatano zove trdelnik, postao brend koji se puni svime, od jagoda do sladoleda, šokirala nas je činjenica da na ulazu u glasovitu Zlatnu uličku stoji metalna rampa. Ako niste kupili propusnicu u iznosu od 11 eura, ovaj, jedan od najpoznatijih dijelova starog Praga, nećete biti u prilici vidjeti. Osim što su zatvorili slobodan prolaz u Zlatnu uličku, Pražani su shvatili da mogu naplatiti i posjet starom židovskom groblju. Pa dok ste ga nekada mogli vidjeti prolazeći ulicom, sada su ga skrili iza visokog zida, kako bez ulaznice ne biste vidjeli ni tračak prizora ovog srednjovjekovnog počivališta praškog geta. Sve u svemu, tko je vidio Prag 90-ih, vidio ga je, tko nije, sada će to sve morati platiti.

Prag je danas iznimno moderan grad, koji nudi atrakcije za sve generacije, kao što je Lego muzej s čak 2000 modela napravljenih od kockica ovog danskog proizvođača, a osobno smo posjetili i fantastičnu izložbu modela jedne od najpoznatijih čeških modnih dizajnerica Hane Podolske, kojoj su tepali da je češka Coco Chanel, ali i izložbu tkanina koje je dizajnirao Zika Asher, poznatiji kao "ludi svilar", od čijih su materijala krojili i Christian Dior i Cristóbal Balenciaga. Stoga ne čudi što podatci pokazuju da Prag godišnje od turizma generira između 33 i 45 milijardi kruna, ili između 1,3 i 1,77 milijardi eura. To je otprilike trećina priljeva od turizma cijele zemlje.


Inače, u Pragu živi milijun stanovnika, od čega su deset posto stranci, a grad godišnje posjeti oko pet milijuna turista. Prag je usto i jedan od najčistijih europskih gradova, gdje gotovo nigdje nećete vidjeti čak ni opušak na nogostupu. Prosječna plaća u glavnom gradu je 1200 eura, ili oko 10.000 kuna, što je dvostruko više od hrvatske prosječne plaće, pa nije čudo što je Prag prepun radnika s područja bivše Jugoslavije. Naime, uz malo truda brzo se može ući u različitosti nama ipak jezika sličnijeg od bilo kojeg neslavenskog jezika. Ne trebaju stoga iznenaditi ni tvrdnje da je Češka postala nova destinacija za sve one koji žele dobro zaraditi negdje izvan domovine. Prag je, naravno, top-destinacija, a nezaposlenost ondje iznosi manje od dva posto, što je prilično impresivno - osobito uzme li se u obzir činjenica da zbog toga što kompanije koje se natječu za radnike kojih nedostaje, moraju ponuditi veće plaće kako bi bile konkurentne. I sami smo se uvjerili da gotovo na svakoj trgovini i restoranu stoji natpis o zapošljavanju dodatne radne snage.

U Hrvatskoj je malo poznat podatak da je Češka pretekla čak i Njemačku te s 4,1 posto ima najmanju stopu nezaposlenosti u Europskoj uniji. Češka s deset i pol milijuna stanovnika ima samo 94.612 nezaposlenih! Recimo kako Hrvatska s manje od 4,5 milijuna stanovnika ima više od 276 tisuća nezaposlenih. Kada bismo imali nezaposlenost kao Češka, u Hrvatskoj bi bez posla bilo samo 45.000 ljudi. Češka, prema službenim podacima, ima najmanje siromašnih u cijeloj Uniji - oko devet posto, Hrvatska ih ima 21, Njemačka 17, a i prosjek EU-a je 17 posto. Jedan od glavnih razloga za veći češki standard jest i manje oporezivanje plaća - najviši porez na plaću u Češkoj je 32, a u Hrvatskoj 40 posto.


Zbog svega navedenog Česi ne napuštaju svoju domovinu. Broj stanovnika u posljednjih deset godina porastao je za 250 tisuća, a u Hrvatskoj je smanjen za oko 80 tisuća. Uza sve nabrojeno treba istaknuti i možda najveću češku vrlinu - germansku disciplinu, organiziranost i etiku rada. Gotovo svaki Čeh, a posebice Pražanin, radi minimalno dva posla. Ženama je omogućen rodiljni do čak pet godina, ali rijetko koja Čehinja to i iskoristi jer se što prije želi vratiti na posao. Da su nas Česi odavno prestigli u svakom pogledu vidljivo je i u voznom parku domaćina. Iako najveći broj Čeha vozi Škodu, riječ je o najnovijim modelima tog automobilskog diva, koji je prije nekoliko godina objavio da traži radnike i u Hrvatskoj, a nudio je plaću od 1000 eura. Kažemo li i kako najnoviji SUV model ovog proizvođača doseže cijenu manjeg stana u Osijeku, postaje jasno kako je malo razloga za podcjenjivanje.
Česi, na koje mnogi Hrvati gledaju podcjenjivački, već desetljećima hrle u Hrvatsku na odmor i naši su najvjerniji gosti, a Hrvati bi trbuhom za kruhom uskoro mogli krenuti i u Češku, koja uz sadašnje stope ekonomskog rasta (4 % godišnje) za deset godina može postati nova Njemačka.