Srpski ratni vođa iz vremena Drugog svjetskog rata Draža Mihailović nikada nije imao više obožavatelja među Srbima, koji smatraju da je on žrtva povijesne nepravde priređene u režiji njegovih smrtnih neprijatelja komunista. Prije nekoliko dana u središtu Beograda održana je neobična priredba pod nazivom "Prva monarhistička i antifašistička šetnja - u slavu Draži".

Priređivači ovog neobičnog skupa sebe nazivaju Pokretom obnove Kraljevine Jugoslavije. Čelnik te udruge Žika Gojković, nekadašnji član Srpskog pokreta obnove koji su zajednički osnovali veliki poštovatelji četničke tradicije u Srba Vuk Drašković i Vojislav Šešelj, ustvrdio je kako su okupljeni "antinacisti i antifašisti" ponosni na "činjenicu da je Srbija imala dva antifašistička pokreta". Da ovakvo stajalište nije egzotična činjenica s ruba srbijanske politike iza koje stoji tek velikosrpska sljedba rojalista i četnikoida govori i izjava ministra obrane Aleksandra Vulina iz veljače ove godine kako je "Srbija uvijek bila na pravoj strani povijesti".

Priča o navodnom antifašizmu četnika iz Drugog svjetskog rata na čelu s armijskim đeneralom Dragoljubom Mihailovićem, zapovjednikom "Jugoslovenske vojske u otadžbini", nije od jučer. Iako je jugoslavenska komunistička propaganda četnike bez milosti stavljala u isti koš zajedno s ostalima fašističkim kolaboracionistima, ustašama, domobranima, belogardistima, nedićevcima, ljotićevcima, zelenašima, balistima i vančomihajlovcima, sredinom 80-tih dolazi do njihove tihe rehabilitacije u Beogradu. Ključni događaj bilo je objavljivanje knjige "Saveznici i jugoslovenska ratna drama, I-II" iz 1985. beogradskog povjesničara i ultranacionalista Veselina Đuretića. Autor je ubrzo izbačen iz Partije "zbog nacionalne nesnošljivosti i šovinizma" što mu je bila izvrsna preporuka da 1993. postane počasni senator Republike Srpske i član Odbora za istinu o Radovanu Karadžiću.

Tijekom jugoslavenske, srpske i crnogorske agresije na ratištima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini pojavljuje se cijeli niz srpskih postrojbi koje se više ili manje identificiraju s četnicima iz Drugog svjetskog rata. No, pravu rehabilitaciju povijesni četnici i njihov zapovjednik Draža Mihailović doživjet će tek nakon smrti Slobodana Miloševića, dakle u vrijeme vladavine proeuropske Demokratske stranke. Prvo je 2004. srbijanski parlament izjednačio u pravima četnike i partizane, a potom je 2011. donesen zakon o rehabilitaciji. Još 2009. osnovano je Državno povjerenstvo za utvrđivanje okolnosti pogubljenja generala Draže Mihailovića koje je između ostalog imalo zadaću pronalaska njegovih posmrtnih ostataka. Nakon što je Viši sud u Beogradu utvrdio da nije imao pravedno suđenje, Mihailović je sudski rehabilitiran 2015., čime je poništena presuda od 15. srpnja 1946. kojom je bio osuđen na smrt strijeljanjem, kao i sve njezine pravne posljedice. Bio je to trijumf srpskog ultranacionalizma koji je oduvijek tvrdio da je Draža bio antifašist barem u duši, iako se najveći dio rata zajedno sa svojim postrojbama skrivao po šumama izbjegavajući sukobe.

Inzistiranje Srba da je Draža Mihailović bio antifašist ravan komunističkim partizanima stavlja u prilično nezgodnu situaciju ultraljevičarsku sektu hrvatskih antifašista koja se čvrsto drži ofucanih propagandnih parola iz bivše Jugoslavije, vješto skrivajući svoj komunistički identitet. Možemo si samo zamisliti kako bi izgledao neki skori susret hrvatskih i srpskih "antifašista", koji u povijesti nisu bili samo neprijatelji. Kao što pokazuje sablažnjiva knjiga kanadskog povjesničara Maxa Bergholza "Nasilje kao generativna sila. Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici" (Zagreb, 2018.) koja opisuje međuetničke pokolje na početku Drugog svjetskog rata iza zvjerskog ubojstva čak 2000 Hrvata muslimanske vjere (danas bi rekli Bošnjaka), muškaraca, žena i djece iz Kulen Vakufa u rujnu 1941. stajala je ideološki neisprofilirana skupina srpskih ustanika koji će se tek kasnije podijeliti na četnike i partizane. Zarobljene civile ubijali su sjekirama, mesarskim noževima i kratkim kosama, bacajući ih polužive u zloglasnu jamu Golubnjaču, kako svjedoči Mujo Dervišević koji se spasio bijegom. Jedan od predvodnika ovog zločina, Nikola Karanović izgradio je kasnije karijeru kao general JNA u Beogradu. Toliko o perverznom sljubljivanju petokrake i kokarde!

Zbunjujuća činjenica vezana za Dražu Mihailovića jest što je dobar dio rata bio ujedno i ministrom vojske izbjegličke vlade u Londonu, bivajući tako kolegom i koalicijskim partnerom HSS-ovim ministrima Jurju Krnjeviću i Jurju Šuteju te viceguveneru Narodne banke Jugoslavije Rudolfu Bičaniću. Mihailović će u siječnju 1944. na tzv. Svetosavskom kongresu u selu Ba ponuditi Hrvatima i Slovencima federaciju kada rat jednom završi. Ključni argument Mihailovićevog antifašizma bilo je spašavanje 417 oborenih savezničkih pilota zbog čega je od američkog predsjednika Harryja Trumana postumno dobio kolajnu Legion of Merit.

Ono što se Draži Mihailoviću može i mora staviti na teret bez obzira bio on vrli "antifašist" ili samo "sluga okupatora" jesu i masovni pokolji u prvom redu Hrvata obiju vjera, najveći zločin odigrao se u Rami u listopadu 1942., ali i Srba i Crnogoraca koji su surađivali s partizanima. Nedavna smrt beogradskog glumca Miše Janketića podsjetila je na činjenicu koju je on više puta spominjao kako je njegovu majku Milicu 1944. zaklao vođa četničke trojke koja je vršila likvidacije Milorad Vukojičić, poznatiji kao pop Maca. Nadimak je dobio po macoli, oruđu kojim se često služio u ubojstvima. Najskandaloznije od svega je što je ovaj pravoslavni pop 2005. proglašen svetcem Srpske pravoslavne Crkve, i to na temelju činjenice da je poslije rata suđen i pogubljen zbog ratnih zločina! Prvi čovjek Srpske pravoslavne Crkve u tome trenutku bio je kontroverzni patrijarh Pavle (Stojčević). Njega se također smatra ozbiljnim kandidatom za svetca. Taj srpski vjerski vođa poznat je po zagovaranju Velike Srbije te prijateljstvu s Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem i Arkanom koji je tvrdio da je patrijarh Pavle njegov vrhovni zapovjednik. Manje je poznato da general Mladić i patrijarh Pavle odlaze u Knin u srpnju 1995. uoči Oluje kako bi uznemirenom srpstvu dali injekciju samopouzdanja.

Nije poznato hoće li se Vatikan, koji je uspostavio usku suradnju sa SPC-om kada je riječ o sprječavanju proglašenja kardinala Alojzija Stepinca svetim, umiješati u taj kanonski postupak kada jednom bude pokrenut. Mi smo uvjereni sto posto da neće. Papu Franju u njegovom ekumenskom zanosu ne zanima toliko istina koliko kako izgleda Crveni trg izbliza.