Kad bismo krenuli duboko u prošlost, put bi nas naravno odveo do Dubrovačkih trubadura, vokalno-instrumentalne skupine osnovane davne 1961. u Dubrovniku. No, kako se od prošlosti ne živi, ostanimo ovom prigodom u sadašnjosti. A ona, sadašnjost, što se dubrovačke glazbene scene tiče, i te kako je zanimljiva.
Za Silente pretpostavljam da su svi čuli, no puno se toga zbiva i izvan mainstreama, pa tako valja spomenuti dubrovačku alternativnu rock-scenu, primjerice bend Mrtvo zvono. Mlade snage dubrovačke glazbene scene su i bendovi Dapal i O‘Hara, kao i sastavi Embassy 516, Last Caress... Nazaobilazna dubrovačka grupa je i Valetudo, koji se nedavno predstavio prvim singlom i spotom "Mala zemlja, velik dug", s novog albuma u pripremi "Transmediteran". Sve u svemu, sasvim dostatno razloga za razgovor sa Srđanom Obadom, liderom Valetuda.
Za početak - tko su i što Valetudo. I što taj naziv znači? To pitam prije nego što čitatelji Glasa Slavonije, vidjevši intervju s vama, ne krenu šire se informirati na internetu?
- Valetudo je dubrovački mediteran-pop band koji postoji još od 2002. godine. Sama riječ Valetudo na portugalskom znači "sve je dopušteno" i mislim da to ponajbolje očitava našu glazbu i naš svestrani glazbeni interes. Trenutno nas je u bendu sedam članova, šest muškaraca i jedna žena, femme fatale - Nina!
Iza tebe i tvog benda su dva albuma - "Ekvator" i "Samo jednom se ljubi, sve je ostalo majka", ovaj navedeni iz 2010. Što se u međuvremenu događalo s Valetudom?
- U međuvremenu smo prvo dosta nastupali jer je trebalo sav taj materijal predstaviti publici u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori. Nekako nam je bilo žao da se stvari samo snimaju, da se albumi izdavaju, a da publika ne doživi Valetudo u punom svjetlu. Svirali smo na mnogim festivalima. Na nekima, poput onog na Lastovu, čak tri puta smo osvajali prve nagrade žirija i publike, dva smo puta nastupili na InMusic festivalu, kao i na Mars festivalu, gdje smo bili proglašeni najboljim bendom i time dobili priliku svirati kao predgrupa grupi 30 Seconds to Mars. Bilo je toga doista mnogo, a vjerujem da je moglo i više, no onda smo se malo zatvorili i uz svirke krenuli raditi na novom materijalu, i eto, nevjerojatno je kako vrijeme brzo proleti... i mi smo već u sedamnaestoj godini svog postojanja i konačno na pragu novog albuma.
PJEVAJTE S NAMA...
Kad smo kod albuma "Transmediteran", s njega ste predstavili prvi singl i spot "Mala zemlja, velik dug". Oba su naslova sjajna... reci nam nešto o albumu, inspiracija za pjesme, snimanje, produkcija, miks i tako to...?
- Album radnog naslova ‘Transmediteran‘ je snimljen. Na njemu smo radili zbilja polako, rekli bismo mi Mediteranci ‘con la fiacca‘, a ta je fjaka baš posebno stanje koju odlikuje odsutnost svake volje za nečim višim jer je baš sve savršeno kako treba biti. Ipak, trgnuli smo se i zahvaljujući velikom angažmanu našeg klavijaturista, aranžera, producenta i snimatelja Tonija Butigana, album ‘Transmediteran‘ je spreman. Ipak ovaj album ima i jedan dašak Slavonije jer nam je mix albuma radio Aleksandar Stanković iz Bizovca, u njegovu studiju Homeland, i jako, jako smo zadovoljni njegovim radom. U tematskom smislu, iako se ponekad čini da je Valetudo jedan neobavezan bend, mislim da se uvijek provlači jedna mala crta angažiranosti. To se vidi i u našem prvom singlu ‘Mala zemlja, velik dug‘ i prvoj kitici koja glasi: ‘Od Portugala, Španjolske, preko Južne Francuske, Kalabrije, Sicilije, Korzike, Sardinije, preko naših otoka, sve do poluotoka gdje je Grčka‘, da je kriza općeg dugovanja zarazila čitav Mediteran, pa tako i nas u Hrvatskoj. U biti, vjerujem da je slično i kod vas u Slavoniji, tako da vam ne preostaje ništa drugo nego pjevat‘ s nama...
Kakva je danas dubrovačka pop i rock (i svaka druga) glazbena scena? Valetudo su već veterani, no ima li novih mladih snaga na vidiku koje bi mogle postati zvijezde i na nacionalnoj, a ne samo na lokalnoj razini?
- Dubrovnik je grad s velikim kulturnim nasljeđem, no to nasljeđe može biti i prednost, ali i omča oko vrata. Ima nekakvu čudnu samodostatnost i zatvorenost, a to je opet i uzrok nekakve nevjerojatne količine pozitivne energije koja samo čeka da se izlije van. Energija velikih gradova je opet nešto sasvim drugo i ta glazba nastoji pratiti ritam tamošnjeg života. Osim toga, važna je stvar i tradicija nekakve urbane glazbe; koliko je ona prepoznata u širim okvirima i koliko jednoj lokalnoj sredini uspijeva svoj izričaj i svoj osjećaj života prenijeti nekim drugim ljudima, nekim drugim mjestima. U tom je smislu dubrovačka scena jako dobra, recimo, jedan band, Otpisani klan se zove, ima mnogo toga reći. Još je tu i pregršt izvrsnih solopjevača.
PODILAŽENJE NARODU
Oni koji su Valetudo gledali uživo, kažu da ste vesela ekipa koja na koncertima plijeni dinamičnom i zabavnom atmosferom. Što su za tebe koncerti, jesu li oni prava slika Valetuda, ili su to albumi, ili sve skupa?
- Mislim da su koncerti ono po čemu ljudi najviše pamte Valetudo, zapravo, čini mi se da se ljudi pjesmama na albumu uvijek vrate baš preko koncerta. Ono što mi je posebno drago jest da su neke od naših pjesama pratile i neke dirljive trenutke nečijih života, ljudi su npr. uz njih otplesali svoje prve zajedničke korake s bračnim partnerima. Koliko znam, još se nitko od njih nije rastavio...
Koliko sadašnje ubrzano vrijeme, umreženo globalno i lokalno, utječe na nekakav, recimo tako, normalan život i normalno bavljenje glazbom, ili je sve umnogome preživljavanje iz dana u dan, u paranoičnoj stvarnosti kakva je ova ne samo hrvatska, nego i svjetska?
- Neko vrijeme Valetudo je svoju glazbu nazivao post-communist popom. Mnogi su nas pitali o tom značenju, valjda ih je ovo communist ‘zaškakljalo‘, osim toga, jedna od poznatijih Valetudovih stvari je i pjesma ‘Nećeš dobiti kita, kita druga Tita‘, to svi pjevaju na našim koncertima. No, ono što smo mi htjeli reći jest da mi nakon pada komunizma živimo u svijetu bez ijedne ideologije, koje su, koliko god nakaradne bile, ipak postavljale kakve-takve društvene vrijednosti u prvi plan. Danas je jedina vrijednost ona tržišna, koja se dokazuje profitom, a kapital je uspio utržiti sve naše snove o našim posebnostima, pa ako ste nekoć bili punker, rocker ili metalac, i danas to možete biti, ali samo ako kupite posebnu zihericu preko ekskluzivnog kataloga ili je naručite preko Top shopa. U takvoj općoj situaciji gubitka ikakve zajedničke vrijednosti, kulture, odgoja, obrazovanja i budućnosti, jedino je preostalo pjevati i dobro se zabavljati dok Titanik tone - i to je ono što Valetudo i radi!
Kakvo je tvoje mišljenje o glazbenoj sceni danas, u svijetu i u Hrvatskoj? Može li se u nas od glazbe dobro živjeti, a da nisi Huljić i njemu slični? Koliko su pritom nužni neki kompromisi da bi se uspjelo?
- Što znači ‘dobro živjeti‘? U većini slučajeva i za većinu ljudi to bi značilo dobro zarađivati. Ta sveza dobrog života i dobre zarade postala je općim principom po kojem se mjeri uspješnost nekog benda, nekog izvođača i njegove glazbe. Prema tom principu su npr. jazz-glazbenici manje uspješni jer u Hrvatskoj većina njih jedva spaja kraj s krajem. Ono što rade Huljić i ekipa zapravo je podilaženje narodu i vraćanje na sve infantilniju, gotovo najnižu razinu glazbe. To je nekakav izričaj koji sprječava da se ljudske duše otvore za ljepotu glazbe. Valetudo nikad nije htio ići u tom smjeru i mislim da je to jedan od razloga zbog kojeg ovoliko dugo postojimo i dobro se slažemo. Zato vjerujem da ako si dovoljno uporan i ako ideš ovim težim i dužim putem, i zvijezde će se potruditi pomoći.
Kad smo kod glazbe - u kojem se žanru najbolje osjećaš, ili težiš u svakom pronaći poneki izazov koji se onda reflektira i na tvoje autorstvo?
- Najbolje se osjećam kad slušam kvalitetnu glazbu ovisno o tome u kojem se ambijentu nalazim. Npr. kad kuham, volim slušati afričku glazbu, kad se odmaram, volim klasiku, kad vozim, volim dobar funky beat… Uglavnom slušam sve što je mome uhu kvalitetno, sve ono od čega mogu nešto naučiti i shvatiti o glazbi, a ona je kao more nepresušan izvor inspiracije.
POLITIČKI ANGAŽMAN
Kakvo je tvoje mišljenje o društvenim mrežama, koliko si, ako jesi, "opsjednut" Fejsom, tvitanjem, Instagramom...?
- Pa nisam baš lik koji se voli eksponirati po Fejsu i Instagramu. Iskreno, ljudi nisu ni svjesni koliko se može doznati o njima preko društvenih mreža ako to sve promatraš iz prikrajka bez sudjelovanja u konverzacijama. Prednosti takvih mreža su oglašavanje događaja, koncerata i promocije umjetnika koji ne pripadaju prethodno spomenutim klanovima koji određuju što će biti slušano. Zato podržavam sve to jer je jedan od načina da se uspije bez ‘mita i korupcije‘.
Vratimo se u surovu stvarnost. Politiku je danas nemoguće izbjeći, vjerojatno to ni ti ne možeš. Inspiracije vjerojatno ni tu ne manjka?
- Neki članovi Valetuda su i politički angažirani u lokalnim neovisnim listama koje se bore protiv rasprodaje naše baštine, a i ja sam osobno predsjednik jednog gradskog kotara jer mislim da se svi mi građani koji ne pripadamo nekim velikim političkim strankama moramo angažirati na lokalnoj razini i zaštititi naš način života i našu budućnost. Politika, dakle, ne mora biti nešto negativno ako niste u njoj zbog osobnog interesa, a ako se ne angažirate, sigurno će doći netko drugi i oduzeti vam ono što sad imate. Mislim da je i glazba jedno snažno oružje kojim se štiti javni interes.
Ukupno uzevši, kakva je budućnost Valetuda kao benda i tebe kao autora i pjevača?
- Valetudo već radi selekciju novih pjesama za četvrti album jer, kao što rekoh, ne želimo da nam se dogodi kreativna pauza. Sebe vidim i dalje kao osobu koja će uživati u svom kreativnom svemiru i osobu koja će prenositi taj osjećaj kao nešto uzvišeno i neprocjenjivo.
Srđan Obad u tri-četiri riječi? Valetudo u tri-četiri riječi?
- Srđan Obad - kreativan, romantičan, temperamentan, slobodan. Valetudo - moćan, pozitivan, beskompromisan.
Darko Jerković
Politika ne mora biti nešto negativno ako niste u njoj zbog osobnog interesa, a ako se ne angažirate, sigurno će doći netko drugi i oduzeti vam ono što sad imate.
Album "Transmediteran" ima i jedan dašak Slavonije jer nam je mix albuma radio Aleksandar Stanković iz Bizovca, u njegovu studiju Homeland...
Danas je jedina vrijednost ona tržišna, koja se dokazuje profitom, a kapital je uspio utržiti sve naše snove o našim posebnostima...
Mediteran i Balkan
Koliko se album “Transmediteran” referira na prošlost i sadašnjost, možda i budućnost, okruženja kojem i sami pripadate?- U jednom se dijelu svakako referira jer za nas rečenica ‘Mediteran kakav je nekad bio’ nije puka floskula. Zanimljivo je da upravo taj ‘Mediteran kakav je nekad bio’, o kojem se govori kao o nečem prošlom, treba biti naša budućnost. To podrazumijeva čisto more, čistu obalu, život ljudi na otocima, kulturu mediteranskog grada koji je uvijek spreman prigrliti nešto novo i kvalitetno. Naša je želja oduvijek bila svirati upravo u gradovima na obalama Mediterana. Nevjerojatno je kako se mi tu prepoznajemo, kao da dijelimo nekakvu zajedničku energiju našeg kulturnog nasljeđa. To bi trebao biti naš ‘Transmediteran’. No, s druge strane, pritišće nas i balkansko zaleđe, balkanska muzika i navike, i ta je granica baš na ovim prostorima vrlo krhka i tanka. Veliki su napor naši preci napravili da održe distancu, i možda je to ponekad razlog neke naše zatvorenosti.
Dubrovačka magija
Što se Dubrovnika inače tiče - kako je danas u njemu živjeti i usto se još baviti glazbom umjesto turizmom? Drugim riječima, što je za tebe (i za vas, bend) Dubrovnik?- Mi se svi ovdje bavimo nekakvim oblikom turizma, posredno ili neposredno. To je postala naša sudbina. I Valetudo kada svira, naročito ljeti, računa da će dio publike biti stranci i nama to odgovara. Na taj se način stvaraju novi kontakti, a i ti stranci bolje upoznaju mjesto i kulturu ljudi koji ovdje žive. Zapravo bismo htjeli pokazati ljudima da ona ideja lakoće i punine života na jugu nije nešto što je stvar luksuza koji se mora platiti krvavo zarađenim novcem, nego nešto što je posve normalno u životu. Normalno je da se ljudi uvečer druže uz vino, normalno je da zapjevaju, normalno je da zaplešu, normalno je da zaplaču, normalno je da se iskreno zaljube i normalno je da to ne košta gotovo ništa. Eto, to je Dubrovnik, pravi Dubrovnik, naš Grad!