Nova knjiga dr. sc. Hrvoja Klasića, profesora na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, naslovljena "Bijelo na crno", nedavno objavljena u izdanju zagrebačke Naklade Ljevak, izazvala je veliko zanimanje javnosti i medija, s obzirom na to da se radi o zbirki kolumni "bez dlake na jeziku" koje je autor pisao za jedan naš portal.
Sad kad je knjiga na tržištu, kakav je osjećaj? Zbirka kolumni zapravo je "ponavljanje gradiva", da se tako izrazim, no ponavlja li se ista ili drukčija recepcija kad knjigu javno predstavljaš diljem Hrvatske?
- Razlog zašto smo išli na knjigu jest taj što su u "fizičkom izdanju" ipak sve kolumne na jednom mjestu, a i knjiga ipak čini mi se traje duže. Naravno, kolumne ostaju na internetu, ali nakon nekoliko dana, a kamoli mjeseci, godina, sve ih je teže pronaći u šumi informacija. Meni je ovo treća, a ove će godine izići i četvrta knjiga. I svaki put je osjećaj isti, kao da upravo s knjigom sve skupa dobije dodatno na ozbiljnosti. I još nešto. Volim promocije jer je to jedna od situacija kada u neposrednom kontaktu dobijete povratnu informaciju za ono što pišete. Netko može reći da su to i komentari ispod teksta na portalu, ali svi smo svjedoci da se to komentiranje uglavnom pretvorilo u vulgarno vrijeđanje i neargumentirano osporavanje, i najčešće napad na osobu, a ne ono što je napisano. I vjerujte, takvi "komentatori" rijetko ili nikada ne dođu na promociju da bi uživo polemizirali sa mnom.
MISLITI I PISATI
Pisati kolumne u biti znači "zamrznuti u vremenu" neku od impresija glede svega što autora inicira da piše. Hoću naime pitati koliko je žanr pisanja tjednih kolumni dodatno motivirajući faktor da se reagira na nepravde, zablude, neistine...?
- S jedne strane pisati na tjednoj bazi je dosta teško, jer koliko god se nekom činilo, nema baš svakog tjedna dovoljno zanimljivih tema da bi napisao kolumnu koja će biti intrigantna i čitana. To više što ja nisam komentator "opće prakse", nego uvijek biram teme koje imaju veze sa suočavanjem s prošlošću, tj. mogućnostima da pozitivne ili negativne prakse iz prošlosti iskoristimo kako bi se lakše snalazili s izazovima u budućnosti. S druge strane, nekako pokušavam da moje kolumne nisu "zamrznute u vremenu", tj. da budu intrigantne i inspirativne i u travnju 2018., ali i za nekoliko godina. Na kraju, pisati svaki tjedan doista dopušta da se osvrneš na brojne fenomene, jer se nekih sam iskreno ne bih ni sjetio. Da parafraziram poznatu rečenicu - život doista piše najbolje romane.
Kad se povjesničar angažira na ovakav način, neizbježno sebi generira probleme. Ni ti nisi iznimka, no dojam je da sve to primaš bez težih trauma, o čemu pišeš i u nekima od kolumni uvrštenih u knjigu. Tvoj komentar na ove moje primjedbe?
- Da, žalosno je da jedan profesionalan povjesničar 2019. mora biti hrabar da bi pisao o onome čime se znanstveno bavi. Ili da bi bilo tko, pa i ja, javno iznosio svoje stavove o određenim temama. Kažu mi prijatelji i kolege iz Srbije da prjeteća pisma, napade na ulici čak ni oni tamo ne dobivaju. Lagao bih kada bih rekao da je ugodno, pa čak da se ponekad i ne zabrinem, ali bez obzira na sve, ni u jednom trenutku nisam pomišljao da stanem. Jer, kako sam jednom i napisao, ako bih prestao, vjerojatno bi mi bilo puno lakše živjeti sa svima drugima, ali sam siguran da od tog trenutka više ne bi mogao živjeti sam sa sobom.
SVJETLA U MRAKU
Naslov knjige "Bijelo na crno" i više je nego znakovit - što je u njoj bijelo, a što crno, koji su bijeli, a koji crni...?
- Naslov je višeslojan, da se tako izrazim. Prvo, ja pokušavam na temelju svojih istraživanja i svog znanja rasvijetliti, tj. želim unijeti više bijelog u crnilo koje nas okružuje. To je zapravo i jedna od glavnih poruka mojih kolumni, da svatko od nas ima priliku, ali i obvezu djelovati u društvu u kojem živi, i pokušati na razne način činiti svijet boljim. Zato mislim da svi zajedno, i profesori, novinari, političari, ali i "obični" ljudi, moramo sa što više bijelog reagirati na crno. S druge strane, ovaj crno-bijeli odnos ja gledam i kroz prizmu suočavanja s prošlošću. Taj je proces u Jugoslaviji doista bio crno-bijel, bio je ideologiziran, tendenciozan i selektivan. Neke teme i ličnosti su se prenaglašavale, neke prešućivale. Iz konteksta su se često vadili određeni događaji kako bi dokazali neku tezu. I što je najvažnije, suočavanje s prošlošću nikad nije bio multiperspektivan dijalog, nego monolog koji su nametnule političke elite. I onda smo se (mnogi, očito ne svi) ponadali da će se s demokratskim promjenama demokratizirati i odnos prema prošlosti. Da neće biti tabu-tema, da ćemo na jednak, znanstven način pristupati bilo kojem povijesnom razdoblju, da neće političke elite biti te koje će nametati pravila proučavanja i podučavanja povijesti. Nažalost, prevarili smo se. Crno-bijeli pristup se nastavio, ali na način da ono što je bilo bijelo (npr. antifašizam, jugoslavenstvo, socijalizam) postaje crno, a ono što je bilo crno (ustaštvo, nacionalizam) postaje bijelo. Posljedica takvog procesa koji kreće 1990-ih je ta da mladi ljudi danas nisu sigurni tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu i kime se trebaju ponositi, a koga se sramiti. Ali i ta da smo odbacili sve dobro što je postignuto u "mračnom" jugoslavenskom razdoblju, npr. obrazovnu, socijalnu, stambenu, vanjsku politiku, i a priori proglasili antihrvatskom. A sve što je ikad imalo hrvatski predznak, postalo je bolje od bilo čega s jugoslavenskim predznakom.
POUČNA PROŠLOST
I podnaslov knjige je intrigantan - Lekcije iz prošlosti za budućnost - jer dodatno pojašnjava ili bar sugerira na sadržaj knjige. Ukratko, koje su to lekcije, jesmo li neke naučili ili nismo naučili ništa unatrag 28 godina neovisne i samostalne RH?
- Jako smo slabi učenici. Nikako ne možemo shvatiti da su se ne samo nama Hrvatima nego svim narodima u prošlosti događale i lijepe i manje lijepe, pa i izrazito ružne stvari. I koliko god se mi trudili, ignorirali ih, relativizirali ili revidirali, prošlost promijeniti ne možemo. Ali zato možemo učiti na njoj, kako na pozitivnim tako i negativnim epizodama. Uzmimo na primjer hrvatsku vanjsku politiku danas. Hrvatska od svoje neovisnosti ne predstavlja važan politički faktor u svjetskoj politici, ona već odavno nije subjekt, nego tek ponekad objekt međunarodnih odnosa. I mnogi će to pripisati našoj veličini ili broju stanovnika. Međutim, Hrvati, zajedno sa Srbima, Slovencima i svim ostalim Jugoslavenima četrdesetak su godina živjeli u državi koja je bila važan igrač na međunarodnoj pozornici. Jugoslavija nije bila velika, nije imala ni naftu ni zlato. Ali je očito imala ono što danas zemlje koje su nastale njezinim raspadom nemaju - političare s vizijom i dugoročnom strategijom. I možda bi npr. iskustvo Pokreta nesvrstanih, koji je Jugoslavija stvarala i postala jednom od njegovih najvažnijih članica, a koji je okupljao dvije trećine svih zemalja članica UN-a, moglo poslužiti kao inspiracija današnjim političarima. Postoje i brojni drugi primjeri kako nam prošlost može poslužiti za lakše snalaženje u budućnosti, i upravo ih u svojoj knjizi spominjem.
MLADI I UČENJE
U posljednjem poglavlju: Povijest je učiteljica - hrvatstva, dodaješ upitnik. Zašto?
- U toj kolumni govorim o problemima našeg obrazovanja, posebno s osvrtom na nastavu povijesti. O njoj se često govori u javnosti, i na nju se često gleda kao na važno oružje u razvijanju nacionalnih i patriotskih osjećaja. Međutim, ja sam pokušao oboriti taj mit, postavljajući jednostavna pitanja o nekim ključnim događajima i ličnostima iz hrvatske povijesti, o kojima sam siguran da prosječan Hrvat, bez obzira na to što je o njima učio i u osnovnoj i srednjoj školi, kad završi školovanje nema pojma. Time sam htio dati podršku svima koji se bore za kurikularnu reformu kojoj bi glavni cilj trebao biti ne toliko sadržaj učenja, nego način učenja. Umjesto da mlade u školama pripremamo za kvizove i profesionalne rješavače križaljki, trebali bi ih potaknuti na kritičko razmišljanje, na multiperspektivnost, na prihvaćanje drukčijih stavova. Ili, evo, možda najbolje da završim upravo završnim citatom iz spomenute kolumne: "I ono što je možda najvažnije, a što domoljubnim dušebrižnicima očito nije jasno, ljubav prema domovini i svom narodu ne gradi se na pričama iz prošlosti. Koliko god one zvučale herojski i romantično. Mlade ljude moramo naučiti da poštuju svoju državu, njezine zakone, institucije i, naravno, ljude koji u njoj žive. Tek kada to nauče, postat će svjesni onoga što imaju, ali i onoga što bi mogli i trebali imati."
Trebamo ih naučiti da nekritička samopromocija, traženje krivaca za probleme u drugima, ksenofobija i etnocentrizam nisu domoljublje, nego nacionalizam. A kako je to lijepo rekao francuski predsjednik Macron - "nacionalizam je izdaja domoljublja".
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
Pisati svaki tjedan dopušta da se osvrneš na brojne fenomene, jer se nekih sam iskreno ne bih ni sjetio. Da parafraziram poznatu rečenicu - život doista piše najbolje romane.
Umjesto da mlade u školama pripremamo za kvizove i profesionalne rješavače križaljki, trebali bi ih potaknuti na kritičko razmišljanje, na multiperspektivnost, na prihvaćanje drukčijih stavova.
Hrvati, zajedno sa Srbima, Slovencima i svim ostalim Jugoslavenima četrdesetak su godina živjeli u državi koja je bila važan igrač na međunarodnoj pozornici.