Sonja Čikotić, druga na listi Mosta za izbore za Europski parlament, slavonsko je dijete. Rođena je u Osijeku, odrasla u Orahovici, a studij prava ponovno ju vraća u rodni Osijek. Potom ju put još jednom odvodi u Orahovicu gdje se zapošljava u izvozničkoj privatnoj tvrtki Phoenix. Nakon nekog vremena kao stručnjakinja za EU projekte prelazi na Elektrotehnički fakultet u Osijeku. Ali ju obiteljska tvrtka za poljoprivrednu proizvodnju ipak jednom nogom drži u Virovitičko-podravskoj županiji. No onda, preko noći, njezino je sljedeće odredište bio – Zagreb.

Veći dio života proveli ste na relaciji Osijek – Orahovica. Kako je bilo otići u Zagreb i što Vas je odvelo u glavni grad?

Voljela bih da mogu reći ljubav, ali nije nego politika. Doduše, preko politike sam u Zagrebu pronašla ljubav pa se valjda i to broji. Kad su se 2015. počele događati promjene u državi, javila sam se Boži Petrovu, tad uspješnom gradonačelniku Metkovića, koji je, uz Ivana Kovačića iz Omiša, bio glavni eksponent jedne nove poštene politike koja ne robuje starim podjelama i skida glave lokalnim šerifima. Budući da je Slavonija, a pogotovo moja Virovitičko-podravska županija, dugo zarobljena od određenih interesnih skupina koje se samo skrivaju iza političkih stranaka različitih boja, smatrala sam da je moja moralna obveza pomoći svima koji se protiv takvih bore diljem Hrvatske. Ponudila sam Petrovu pomoć i tako je došlo do prvog kontakta. Nedugo zatim Most je ostvario svoj prvi veliki rezultat na nacionalnoj razini, postala sam zamjenica ministra regionalnoga razvoja i fondova Europske unije. U prvoj vladi Andreja Plenkovića bila sam glavna savjetnica ministra uprave i potpredsjednika Vlade Ivana Kovačića, a sad sam saborska zastupnica i kandidatkinja Mosta za Europski parlament.

Bili ste na visokim dužnostima, donosili važne državne strategije… Zašto baš Europski parlament? Što se tamo može napraviti, što se u Hrvatskoj ne može?

Dok sam bila u izvršnoj vlasti, to je bilo mjesto na kojemu sam mogla dati puno. Preuzela sam na sebe uspostavu informacijskog sustava koji prati korištenje EU fondova. U njemu je umrežen svaki korisnik i svaki projekt, vidi se koliko je tko novca koristio i kako napreduje korištenje sredstava. Takav je objedinjeni sustav bio uvjet Europske unije. Da nismo to odradili, sva buduća sredstva bila bi upitna. Kad sam došla u Ministarstvo uprave, uhvatila sam se u koštac s donošenjem Akcijskog plana razvoja javne uprave za razdoblje 2017. – 2020. Danas se projekti iz tog plana još uvijek ne miču s mrtve točke iako nude potpuno novu paradigmu u javnoj upravi koja bi ju učinila bržom, učinkovitijom, transparentnijom i manje podložnom korupciji. Ali budući da kaljuža odgovara vladajućima jer oni u njoj najbolje plivaju, taj plan nije usvojen i vjerojatno neće ni biti. Takva situacija, da netko namjerno ne želi uvesti nešto kvalitetno jer onda njegovi ljudi neće moći loviti u mutnome, ljenčariti i pogodovati stranačkim drugovima, natjera čovjeka na razmišljanje. I ja sam shvatila da promjena, kad već ne može doći iznutra, može doći izvana. Dvije trećine zakona danas se donosi u Bruxellesu i sudjelujući u njihovoj izradi mogu činiti dobro svojoj Hrvatskoj.

Koje ćete teme gurati u Europskom parlamentu?

Bavit ću se strateškim pitanjima koja su od velikog značenja za Hrvatsku i Europu, a ne kozmetičkim pitanjima na kojima se skupljaju bodovi, bez stvarnog učinka na život prosječnog građanina. Udio šećera u uvoznim proizvodima koje si prosječan Hrvat ionako ne može priuštiti puno mi je manje važan od, primjerice, podizanja kvalitete života i kupovne moći građana da si oni mogu priuštiti kvalitetnu hranu. Po mogućnosti organsku, domaće slavonske i hrvatske proizvodnje. Uz pomoć europskih instrumenata možemo potaknuti rast i razvoj, tako da naši ljudi ostaju u Hrvatskoj, a da tržište za njihove proizvode i usluge bude cijela Europa. Mi danas iz svog sokaka možemo plasirati proizvode na tržište od pola milijarde ljudi bez barijera, i to je prednost koju preslabo koristimo. Umjesto da tu perspektivu približe ljudima, posebice mladima, da ne moraju ići u Irsku da bi poslovali s Ircima, političke elite nas raseljavaju. Opet, jer njima tako odgovara. Oni bi najradije da tu ostanu samo njihove biračke vojske jer će tako biti lakše vladati.

Dobro, ali Vlada se hvali velikim ulaganjima u Slavoniju. Ako je vjerovati premijeru Plenkoviću i ministrici Žalac, Projekt "Slavonija, Baranja i Srijem" veliki je uspjeh.

Ja taj projekt zovem ‘Prazna Slavonija‘ jer je prazan sadržajem kao što se zahvaljujući, između ostalih, i ovoj vladi prazni i moja Slavonija. Za taj projekt nisu predviđena posebna sredstva, za Slavonce nije otvoren ni jedan poseban natječaj. To je čisti PR koji možda prolazi među stranačkom mladeži uhljebljenoj na javnim jaslama, ali roditelji koji svoju djecu ispraćaju u Irsku ili Njemačku znaju da je to ‘šarena laža‘. Nažalost, kad je riječ o ovoj vladi, ne mogu reći da sam optimist. Slavonsku stvarnost ne može se doživjeti iza zatamnjenih stakala luksuznih automobila u kojima se oni dovoze na konferencije po hotelima. Vladajući obične ljude drže na sigurnoj udaljenosti, potpuno su odlijepljeni od stvarnosti, i takvi ne mogu riješiti probleme građana. Jer ih, prije svega, ne razumiju.

Nije li Bruxelles još dalje od Zagreba? A i zastupnici u Europskom parlamentu uživaju u priličnom luksuzu…

Ja sam sve samo ne klasična političarka. Takve su se u večernjim haljinama ušetale na glasovanje u Sabor u petak u ponoć kao da idu na bal dok sam ja trudna 39 sati stajala i bez pauze branila naše amandmane na Zakon o političkim aktivnostima, izbornoj promidžbi i referendumu. Da nije bilo te Mostove akcije, javnost ne bi ni znala da HDZ u tišini želi zagrabiti dublje u džepove građana da bi si osigurao bezbrižnu kampanju za EU izbore. Ja sam takva, kad u nešto vjerujem, neumorna sam i spremna raditi koliko god treba da uspijem. Tako sam se od cure koja je živjela pod ovrhama, čistila za drugim studentima, prodavala slamnate anđele po austrijskim selima i skupljala boce na jadranskoj obali izdigla do ovoga gdje sam sad. I to želim drugima koji žive u teškim uvjetima – da dobiju priliku. Prilike koje sam dobila realizirala sam kroz neumoran trud i rad, ali mnogi ih nikad nisu dobili. I to je ono što želim ispraviti, želim da naši ljudi, moji Slavonci, uz pomoć europskih instrumenata dobiju priliku dostojanstveno živjeti u Hrvatskoj. Pozornicu u Europskom parlamentu iskoristit ću za isticanje problema iseljavanja. Vrtići i škole sufinancirani iz EU fondova ne trebaju selima u kojima više nema ljudi. Vladajući na svim razinama europskim sredstvima grade Potemkinova sela umjesto da osiguraju uvjete za brži rast, zapošljavanje, kvalitetno obrazovanje i prekvalifikaciju. Oni u Slavoniji zadržavaju cigle umjesto ljudi.

Može li se u Europskom parlamentu napraviti nešto za naše poljoprivrednike?

Neću podržati smanjenje poljoprivredne omotnice koje je predviđeno u novom proračunu. To je, uostalom, jedan od razloga zašto želim biti članica Odbora za proračun koji je iznimno važan, a zapostavljen od dosadašnjih hrvatskih europarlamentaraca. Vrlo je važno osigurati da slabije razvijene članice ne ostanu bez poticaja za razvoj u vidu sredstava iz kohezijske i zajedničke poljoprivredne politike. Mi smo ušli u EU da bismo dostignuli europski standard, ali u Hrvatskoj, a ne raseljeni po Europi.