Objavljeno 21. svibnja, 2019.
Njegov novi film “Patnja i slava” s Antoniom Banderasom polubiografska je drama u kojoj progovara o svojemu životu
Nikada nikoga nisam tako strastveno poljubio!, uz spontani smijeh okupljenih novinara komentirao je slavni španjolski filmaš Pedro Almodovar pitanje o neočekivanoj sceni strastvenog poljupca između Antonija Banderasa i Leonarda Sbaraglije u filmu Dolor y gloria (Patnja i slava) upravo prikazanom na 72. filmskom festivalu u Cannesu, no koji se već dva mjeseca prikazuje u španjolskim kinima.
Misli i opsjesije
- Čak i je danas vrlo rijetko vidjeti dvojicu muškaraca u 50-godinama života kako se strastveno ljube, bar u ovim filmskim i festivalskim krugovima u kojima mi radimo - dodao je redatelj. Strast je možda i najbolji pojam kojim bi se opisao najnoviji film Pedra Almodavara, strast prema filmu, strast prema životu, strast prema umjetnosti, strast prema stvaranju... strast koja često prelazi u ovisnost, ne samo onu doslovnu o narkoticima i farmaceutskim proizvodima, u čijim se mračnim labirintima u jednom trenutku izgubi Salvador kojega tumači Banderas, nego ovisnost o umjetnosti, o stvaranju, pa čak i ovisnost o sjećanjima, o djetinjstvu i životnim greškama koje se više ne mogu ispraviti.
- Dobar i kvalitetan odmor, treba mi osam sati sna, i da mogu pisati i snimati filmove dok me služe zdravlje i pamet. Ne mogu zamisliti svoj život bez pisanja, bez snimanja, bez filma. To bi bila smrt. Od kad znam za sebe imao sam potrebu biti kreativan, moja je ambicija oduvijek bila pisati priče i snimati filmove, transformirati vlastite misli i opsesije na veliki ekran. Možda to i nisu neke velike misli, ali su moje misli - odgovara Pedro Almodovar na pitanje o vlastitim opsesijama i ovisnostima na konferenciji za novinare.
Velike misli ili ne, film je u Cannesu odlično primljen i trenutačno je (i zasluženo) jedan od glavnih kandidata za Zlatnu palmu. Zanatski gledajući Dolor y gloria ulaznica je u tipičan almodovarovski svijet: razigrana paleta jarkih boja i autorski prepoznatljiva vizualna poetika, gdje ni jedan kadar nije slučajan, a baš svaki detalj je na svome mjestu i savršeno ukopljen bojom, oblikom i svojom funkcijom u kadru.
- Francuska publika je divna, iskreno voli moje filmove. Oduvijek je bilo tako, pa mogu reći da se osjećam kao francusko-španjolski redatelj - rekao je u jednom trenutku Almodovar prisjećajući se premijere održane večer prije, nakon koje je bio vidljivo dirnut.
Semantički gledajući ovo je Almodovarov najosobniji film, polubiografska drama u kojoj autor likom madridskog filmaša Salvadora progovara o svom djetinjstvu, osobnim strahovima, opsesijama, pa čak i bolestima, i naravno filmovima i autorima koji su ga inspiriali. Čak je i fantastičan retro-šik stan u kojemu živi Salvador i u kojemu se odvija dobar dio filma stvarni životni prostor Pedra Almodovara.
Male drame
- Iako se film temelji na mojim sjećanjima i mojim životnim iskustvima, nemojte ga shvaćati doslovno, nije mi se dogodilo baš sve što ste vidjeli u filmu. Bez obzira radite li film prema stvarnim događajima ili originalnom tekstu, on je na kraju uvijek fikcija. I dok u ovom filmu ima i stvarnih događaja iz mog života, kao što je propala ljubavna veza većina je ipak fikcija. I neki dijelovi Salvadorova djetinjstva također su dio moga života, moje djetinjstvo bilo je pomalo čudno, divlje, bila su to teška i drukčija vremena - otkriva nam slavni španjolski filmaš o svom najnovijem uratku, koji je kritika etiketirala poluautobiografskom dramom.
Na konferenciji za novinare, na kojoj su uz španjolskog autora bili i Antonio Banderas - koji dvije godine nakon srčanog udara i operacije izgleda sjajno - i Penelope Cruz, koja svojom ljepotom i elegancijom istinske filmske dive redovito osvaja - sedmu je silu zanimalo i kako Almodovar iz današnje perspektive gleda na svoju karijeru i što je sljedeće što nam priprema.
- Za mene je uspjeh kad napravim film kakav sam htio, a imao sam tu sreću da sam oduvijek bio gospodar svoje karijere. Naravno, bilo je i pogrešaka, prihvatio sam ih i nastojao iz njih nešto naučiti, svi mi imamo svoje male drame.
Trenutno pišem dva scenarija, jedan prema romanu i jedan originalan tekst i ne znam koji ću prvi raditi, ali važno mi je da radim jer ne želim izgubiti strast za filmskom avanturom - otkriva nam 70-godišnji španjolski filmaš koji uistinu cijelu svoju karijeru snima isključivo filmove kakve želi.
Iz Cannesa: Stjepan HUNDIĆ