U ovome tekstu želim, prije svega, javnosti ponuditi i subjektivno sjećanje na utemeljenje prve političke stranke u socijalističkoj Hrvatskoj i koji kao takav predstavlja i svojevrsnu reakciju na tekst poznatog (iako moramo biti svjesni da biti poznati publicist ne mora značiti da sama ta atribucija predstavlja jamstvo za punu objektivnost prilikom tumačenja određenih političkih događaja) publicista Darka Hudelista "Kako je nacionalizam u potpunosti porazio liberalizam u Hrvata".

Kao što je općepoznato, utemeljiteljska skupština Hrvatske socijalno-liberalne stranke - HSLS-a - održana je 20. svibnja 1989. godine u velikoj dvorani RANS-a "Moša Pijade" u Zagrebu. I bila je javna!

Glavni govornik na njoj bio je Vlado Gotovac. Danas se, bez većih problema, taj govor Vlade Gotovca može pronaći bilo u knjizi njegovih političkih govora ili na stranicama interneta. Nažalost, "poznati" publicist i kroničar naše novije političke povijesti nije našao za potrebnim konzultirati taj programski govor utemeljitelja hrvatskog liberalizma. Jer, da je D. H. kojim sretnim slučajem pročitao taj govor, onda sam i više nego uvjeren da bi morao pronaći neki prikladniji naslov za svoj "mudri" tekst od ovoga u kojemu nepodnošljivom lakoćom "sveznajućeg naratora" (o)lako suprotstavlja kategorije "nacionalno" vs. "liberalno", odnosno nacionalizam i liberalizam. Neozbiljno je složenu povijest "hrvatskog liberalizma" svoditi isključivo na tu skolastičku dihotomiju! Nemamo iluzije da D. H. ima uvid u sve one tekstove uistinu relevantnih svjetskih teoretičara liberalizma kojima, za razliku od "sveznajućeg publicista", ne pada na pamet da svu kompleksnost liberalne paradigme svedu na odnos "nacionalno" vs. "liberalno". Naime, posve je jasno da je relevantna zajednica o kojoj govore nacionalna te da je zaštita pripadnosti u posebnoj nacionalnoj zajednici temelj za ostvarivanje primarnih dobara koja su kao takva priznata u liberalnoj (komunitarnoj, nap. Z. K.) paradigmi (Elvio Baccarini). A da je nacionalna zajednica uistinu relevantna zajednica, to je V. Gotovcu, toga 20. svibnja 1989., itekako bilo jasno.

Sve da se i željelo izvan nacionalnog/hrvatskog okvira, u tim vremenima, nije bilo moguće ozbiljnije promišljati stvarnost: "Ono što se sada (proljeće 1989., ‘događanja naroda‘ u Srbiji i Crnoj Gori, vojno-policijska represija na Kosovu, štrajk rudara, nezapamćena inflacija...) ovdje događa predstavlja tek znak za početak našeg nastojanja da moderna hrvatska povijest u svim svojim bitnim odrednicama bude povezana s našim osnovnim načelima, da bude povezana s onim što smatramo da je uvjet za uspostavljanje i opstanak nove, moderne Hrvatske. (...) Što to znači? To znači da odgovarajući na tri velike teme ovog povijesnog trenutka - temu Europe, temu Hrvatske i temu pojedinca poslije totalitarizma... (...) To nam daje zadaću da Europi vratimo Hrvatsku s jednom posve određenom fizionomijom, fizionomijom koja svojom autentičnošću - konkretnom, živom, aktivnom sudjeluje u raznolikosti europske kulture." (iz govora V. Gotovca)!

Štoviše, Gotovac je svjestan da "u ovome trenutku ni jedna od tih pretpostavki nije u Hrvatskoj određena. Mi živimo u situaciji posvemašnjeg plutanja, u kojoj su gotovo svi događaji slučajni, u kojoj su gotovo svi pothvati bez nacionalne fizionomije, u kojoj je moguće da Hrvatska postane bilo što: obična europska provincija, potpuno devastirana, europsko smetlište, prostor tehnološki zastarjelih programa, europska spavaonica, prostor jeftinog i nezaštićenog turizma... - dakle, bilo što od onog što Europa, koja nam je u svakome pogledu superiorna, može namijeniti onima koji ne odlučuju sami o svojoj sudbini u skladu sa svojim zamislima..."

O proročkoj dimenziji ovoga govora neka sudi naša javnost, dok ćemo mi, za ovu prigodu, (pro)komentirati samo neke od zanimljivijih objekcija, površnih analiza svjedoka, koje je nekom čudnom metodom odabrao "poznati publicist" kako bi što vjernije objasnio razloge propasti liberalne ideje/projekta u Hrvatskoj.

A sam je početak te ideje/projekta bio tako obećavajući! Tako se treba samo prisjetiti da su osječki liberali početkom 1993. godine, na lokalnim izborima, neposredno poslije okončanja velikosrpske agresije, jednogodišnje opsade grada u kojoj je poginulo više od 1500 građana, dobili više od 70 posto potpore građana Osijeka! I taj su izborni uspjeh ostvarili sami, bez koalicijskih partnera. Još uvijek nam je u živom sjećanju kako smo H. D. Genscheru morali objašnjavati da se ne radi o 17 već o 70 posto potpore. On nije mogao vjerovati u taj rezultat, pa nam je u šali rekao da mi ovdje u Osijeku i dalje živimo u jednoumlju, ali da se srećom ovaj put radi o "liberalnom jednoumlju". Isto tako, ostaje nejasno što bi H. D. G. mislio o nama da smo mu spomenuli da taj naš osječki uspjeh i nije previše impresionirao neke ljude u središnjici stranke. Oni su u svemu tome vidjeli tek elemente populizma, a koje su nekritički pripisivali ondašnjem čelniku osječkih liberala, tj. mojoj malenkosti, koji je imao običaj hvaliti se da je gradonačelnik najliberalnijeg grada na svijetu! Očito da se ti uspjesi nikako nisu uklapali u njihove vizije nekog "čistog liberalizma", ali nisu imali ništa protiv da s tim našim, kao i nekim drugim izbornim uspjesima na lokalnoj razini vješto manipuliraju. Neki od njih išli su toliko daleko da su poslije relativne pobjede liberala u Splitu i Trogiru, te 1993. godine, doveli u pitanje "lik i djelo" kolege G. Dodiga, jer je za njih puno veći grijeh bilo njegovo, navodno, sudjelovanje u netransparentnoj privatizaciji Slobodne Dalmacije, koja je poslije toga čina bitno promijenila uređivačku politiku. Smatrali su da je bolje biti vječni politički gubitnik nego sudjelovati u suspendiranju demokratskih vrijednosti. I još bismo se s tom ocjenom nekako i mogli složiti kada bi nas njeni promotori argumentirano uvjerili da je ono stanje "prije" privatizacije uistinu bilo demokratičnije u odnosu na ono što je došlo "poslije"!

No, kao u svim boljim bajkama, tako i u ovoj našoj osječkoj/hrvatskoj, kraj je nužno morao biti tragičan s elementima farse. Naime, u liberalni narativ bili su uključeni i mnogi koji s tim narativom i nisu imali previše dodirnih točaka. Osim načela vlastite koristi i društvenog probitka! To su oni kojima je Lenjin tepao "mangupi u našim redovima". E, upravo, ti "naši mangupi" morali su nas, prije ili kasnije, doći glave. Takav je kraj samo logična posljedica ideološkog i inog nereda u stranci.

Za ovu priliku nema prevelike potrebe lamentirati o nepostojećoj liberalnoj tradiciji u Hrvatskoj, o nepostojanju ne samo demokratskih, autonomnih institucija u hrvatskom društvu, već o nečemu puno tragičnijem, a to je o pomanjkanju političke svijesti uopće o važnosti postojanja takvih institucija u hrvatskom društvu, o slabom karakteru/materijalu naših ljudi, o personalnim neslaganjima unutar vodstva stranke koja su, ponekad, znala završiti u neopisivoj mržnji jednih, "elitista" prema drugima, "narodnjacima" i, naravno, obrnuto. No sve je to, manje ili više, poznato i kao takvo ne daje odgovor na naše ključno pitanje: zašto su "slavno" propali hrvatski liberali?! Naime, ni druge stranke nisu imune na sve ove "dječje bolesti" svake demokracije. Konačno, i povijest svih partija, i onih komunističkih, i onih liberalnih, i onih socijalističkih…, nije ništa ino nego povijest stalnih frakcijskih borbi. I, ako želimo biti iskreni, onda bi bilo poželjno kada bi svi akteri liberalne scene priznali da u nekim vremenima novije hrvatske povijesti, kao što su to ona nakon završetka rata nije postojao nikakav jasniji unutarstranački konsenzus o nužnosti formiranja neke nove liberalne paradigme u novonastalim okolnostima. Ništa više nije bilo isto!

I umjesto da shvatimo da su naši "zvjezdani politički trenuci" stvar lijepe prošlosti, da će se uspjesi na izborima ‘92. i ‘93. ubuduće teško ponoviti i da bismo trebali biti zadovoljni sa svakom potporom građana iznad 10 %, mi smo se počeli međusobno optuživati tko je kriv za postojeće stanje. Nismo željeli shvatiti da su se promijenile ne samo političke i ine okolnosti već da su se i neke druge stranke (SDP, HSS…), u međuvremenu, oporavile, odnosno da su naučile neke lekcije.

Ne stoji ni anegdota A. Vujića o tome da su Gotovac i Kramarić išli na Pantovčak kako bi s predsjednikom Tuđmanom dogovarali uvođenje američkog dvostranačja u hrvatski politički život. Nonsens! Na stranu što moja malenkost nije prisustvovala sastancima između Tuđmana i Gotovca, o kojima su svi članovi Malog i Velikog vijeća HSLS-a bili u potpunosti informirani, već su se, u najvećoj mjeri, moje tadašnje političke aktivnosti fokusirale na traženje najboljih političkih rješenja za vremena koja dolaze. Pitali smo se u kojem bi smjeru trebali ići budući politički odnosi u Hrvatskoj, jer smo bili svjesni da dolazi vrijeme koalicija, da dolaze takva politička vremena kada ni jedna stranka više neće moći vladati sama! I moj je ideal bio da se na hrvatsku poltičku scenu pokušaju preslikati ondašnji njemački politički odnosi: Kohl & Genscher, odnosno Tuđman & Gotovac! A da ta naša projekcija nije bila bezuvjetna, na najbolji mogući način, može posvjedočiti i jedan dokument u kojem su taksativno navedeni svi uvjeti (od revizije privatizacije, preko promjena kursa vanjske politike, pa sve do odnosa prema BiH, slobodi medija, neovisnosti institucija…) koji su liberali (Gotovac, Kramarić...) postavili Tuđmanu. Tako da je ta prepričana anegdota deplasirana i loše smišljena dosjetka neupućenog publicista iako implicite upućuje da je Vujiću itekako bilo jasno o čemu se tu, zapravo, radi, jer on je bio svjestan da bi takav politički dogovor demokršćana i liberala odredio buduće odnose na hrvatskoj političkoj sceni. Zanimljivo je kako svi zaboravljaju da je do smanjenja utjecaja liberala na političke procese došlo poslije braka sa SDP-om, a ne HDZ-om!

A da smo naslutili koje će sve probleme u našim političkim životima izazvati koalicije, na najbolji mogući način pokazat će već naša prva koalicija, formirana poslije izbora 3. siječnja 2000. Treba samo pročitati što o toj koaliciji misle i neki od onih koji su aktivno sudjelovali u detronizaciji HDZ-vladavine. Neću pretjerati ako kažem da se većina tih aktera osjeća, blago rečeno, prevarenim, razočaranim i da nemaju ni jednu dobru riječ za koalicijsku vladu I. Račana. Riječ je o vladi gdje su nerazumna personalna rješenja potisnula svaku ideju suvislog političkog programa. Tko se danas još uopće sjeća Gotovčevih apela o nužnosti konstituiranja "Druge Republike"!? Zanimljivo je kako su nekadašnji "borci za demokraciju" već na prvom koraku zaboravili, manje-više, sve "demokratske vrijednosti" kada su oni došli u situaciju da aktivno sudjeluju u formiranju izvršne vlasti. Onda je odjednom baš sve bilo dopušteno.

Nažalost, u tekstu "poznatog publicista", ni uz najbolju volju, ne uspijevamo dokučiti koji bi to bili odgovori njegovih odabranih svjedoka na ondašnje probleme. Doduše, moram pohvaliti kraj teksta u kojemu "poznati publicist" ne želi konkretizirati koje su to "prave" krivce liberalnog sloma imali na umu njegovi "pouzdani" svjedoci. Ovako je sve ostalo samo na aluzijama...

No, usprkos poznatoj praksi da su "pakao uvijek oni drugi", svoj križ krivnje za pad liberalizma ne želimo negirati, umanjivati i nismo ljuti ni na koga, iako se, neki put, pitamo: što ste mi to uradili od (liberalne) pjesma, mama/dečki?!