Postoje mnogi koji mrze Europu kakvu poznajemo i priželjkuju njezinu što bržu propast!
Vezani članci
TEMA TJEDNA: EU IZBORI - ZAVRŠNICA (I.)
INTERVJU: MARINKO OGOREC
U intervjuu za Bitno.net otprije godinu i pol dana dr. sc. Trpimir Vedriš naglasio je da Europa klizi prema samouništenju. O toj njegovoj tezi, kao i o drugim važnim temama vezanim uz EU, uključujući i predstojeće izbore za Europski parlament, razgovarali smo za ovotjedni Magazin.
Zastupate li i danas gorespomenuto mišljenje, i koji su argumenti za takvu crnu prognozu?
- Premda riječ samouništenje zvuči kao teška ocjena, i dalje to mislim. U prilog pesimistčnoj procjeni moglo bi se iznijeti više argumenata, no zadržimo se na dva-tri temeljna. O ekonomskim problemima (naznakama europskog kašnjenja za globalnom konkurencijom) ne bih želio govoriti, no spominjem ih jer su intenzivno isprepletani s druga dva goruća problema: naznake krize najuočljivije su, prema mojem mišljenju, u području kulture i demografije. S obzirom na prvo, Europa danas ne zna što jest i što želi biti, a s obzirom na drugo očito je da "Stari kontinent" klizi prema demografskom samoubojstvu.
Kad kažem kultura, mislim na kulturu u onom najširem smislu običaja, vrijednosti i oblika ponašanja koji oblikuju društveni život. Naime, danas se pod izlikom multikulturalizma često institucionalno promiče radikalni oblik kulturnog relativizma, koji, prevede li se u normativne kategorije, postaje čimbenikom destrukcije. Razumljivo je da je dolazak mediteranske ili bliskoistočne kuhinje u Britaniju gastronomski obogatio život mnogih Britanaca, ali kultura je nešto više od hrane ili festivala egzotične glazbe. Radi se o konsenzusu oko temeljnih vrijednosti, zajedničkom sjećanju, osjećaju zajedničke prošlosti i drugim sastavnicama identiteta. Kriza europske kulture (ili, možda bolje, europskih kultura) za mnoge je Europljane, nažalost, dobra vijest. Postoje, naime, mnogi koji mrze Europu kakvu poznajemo i koji priželjkuju njezinu što bržu propast - odnosno radikalnu preobrazbu. Dubok prijezir prema vlastitoj prošlosti ima složene korijene, ali svakako čini težak problem.
S obzirom na demografiju, Thilo Sarrazin, ugledni ekonomist i nekada visoko pozicionirani političar (inače član njemačkog SPD-a), u knjizi objavljenoj 2010. (Deutschland schafft sich ab) upozorio je na dvije tendencije koje radikalno mijenjaju narav europskih društava, a to su niska stopa porođaja i visok stupanj imigracije. Njegovi zaključci da, dugoročno gledano, viša stopa rađanja među niže obrazovanima, pogotovo imigrantima, i slaba stopa među više ili visoko obrazovanim "starosjediocima" moraju ugroziti njemački poslijeratni uspjeh, koji je doveo do današnjeg blagostanja, izazvali su veliku buku u Njemačkoj. Nakon toga pojavila se Angela Merkel sa svojim "mi to možemo" a da nije objasnila što to zapravo možemo i tko smo to mi...
Kako god bilo, demografske statistike u mnogim su dijelovima Europe upravo alarmantne iako za shvaćanje sve dramatičnosti stanja ne treba ići puno dalje od našeg kućnog praga. No koliko god stanje bilo teško, ono nije nužno i beznadno. Naime, kako pokazuju primjeri dviju država za nas na više načina relevantnih, i takve je trendove, uz odlučno i osmišljeno djelovanje, moguće promijeniti. Uzmimo za primijer nama blisku Mađarsku. Statistike pokazuju da su proteklog desetljeća zahvaljujući planskoj obiteljskoj politici mnogi negativni demografski trendovi uspješno preokrenuti (povećan prirodni prirast, smanjenje broja rastava, povećan broj sklopljenih brakova i sl.). Drugi primjer je Izrael, država koja je nastala i postoji u izrazito nestabilnom i neprijateljskom okruženju. Izrael, naime, već godinama bilježi snažan demografski rast, sasvim nekarakterističan za tehnološki visokorazvijena društva. Ono što je zanimljivo jest da nositelj tog rasta nisu isključivo, kako se često misli, samo "ultraortodoksni" Židovi, koji prosječno imaju više djece čak i od Palestinaca, odnosno izraelskih Arapa.
KREATIVNA MANJINA
Je li i koliko kriza kršćanskog identiteta u EU-u jedan od razloga za pesimizam?
- Statistike pokazuju da velik dio (osobito zapadne) Europe živi u postkršćanskom ozračju. Kršćanstvo je u mnogim dijelovima Europe postupno svedeno na relikt kulturne prošlosti bez realnog utjecaja na život ljudi i zajednica. No trend dekristijanizacije ne znači samo nestanak vjere, nego kršćanstvo i kao kultura postaje problem. Koncept "kršćana po kulturi", koji je promovirao talijanski filozof Marcello Pera, kao da postaje neodrživ. Uzmite za primjer slučaj u Nizozemskoj, gdje su gradske vlasti (socijalisti) s ulica uklonile plakate mjesnog muzeja zbog "pritužbi muslimanske zajednice" da im smetanju vjerske slike velikog baroknog slikara. Slično bezumlje očituje se i u budalastim prijedlozima mnogih europskih arhitekata za obnovu pariške crkve Notre Dame. Mentalni sklop ljudi koji misle da će bazen na krovu nekadašnje katedrale stvoriti "nevjerojatan meditativni prostor" dovoljan je da ilustrira svu duhovnu plitkost i iskorijenjenost Europljana.
No osim nerazumijevanja sve je očitija i rastuća nesnošljivost. S jedne strane imamo migrante koji od gaženja kršćanskih simbola u kućama za odmor po našem Gorskom kotaru (tema o kojoj se baš i nije pisalo) pa sve do napada na crkve po Francuskoj pokazuju goruću nesnošljivost, a s druge strane sekularizirane Europljane koji sve slabije razumiju i sve teže podnose vlastitu tradiciju. Kako god bilo, čini se sve očitijim da će budućnost opravdati viziju mladog Josepha Ratzingera o kršćanima budućnosti kao "kreativnoj manjini" u postkršćanskome svijetu. No, ljudski gledano, ni tu ne bih bio pretjerano optimističan. Nisam, naime, siguran da je vizija budućnosti europskog kršćanstva poput one T. S. Eliota ili Benedikta XVI. moguća u visoko digitaliziranome svijetu (zanimljiva razmišljanja o tom je problemu ponudio Rod Dreher u nedavno prevedenoj knjizi Benediktova opcija). U tom kontekstu ne treba se čuditi da iritacija nad nekažnjenim divljanjem još uvijek kod mnogih Europljana (koji su se sami možda udaljili od osobno prakticirane vjere) izaziva frustraciju. Ne nalazeći u razblaženom kršćanstvu koje nas danas okružuje duhovno i kulturno uporište - kako na osobnoj tako i na društvenoj razini - mnogi klize prema različitim ideologijama i oblicima novo-poganske duhovnosti.
KRIZA SMISLA
Politika je očekivano i dalje puna (ne)realnog optimizma. Na nedavnom summitu u rumunjskom Sibiuu čelnici EU-a su se obvezali i da će braniti jednu Europu u kojoj nema mjesta podjelama, tražiti zajednička rješenja, dati Uniji sredstva potrebna da postigne svoje ciljeve i do kraja provede svoje politike te osigurati budućnost idućim naraštajima Europljana. Zvuči optimistično, no koliko i realno izvedivo?
- Ne bih se usuđivao davati gospodarske prosudbe ili općenito predviđati u kojem se smjeru stvari mogu kretati, ali imam osjećaj da u europskoj politici ima vrlo mnogo nerealnosti. Možda je takav pogled staromodan, ali još je Aristotel (da ne citiram sv. Pavla) upozoravao na to da državu ne može voditi onaj tko ne zna upravljati vlastitim domaćinstvom. Pogledajte pod tim vidikom vodeće europske političare i bit će vam jasno kako stvari stoje. U postojećem EU-u jedinstveni europski identitet - kažem to kao pristaša europskog zajedništva - ne postoji, a ne vidim ni konsenzus oko politike koja će "osigurati bolje sutra idućim naraštajima".
Govoreći o spomenutim problemima vrijednosti - za opaziti je da europski političari najčešće govore o blagostanju i sigurnosti kao posljednjim ciljevima svake politike. Materijalno blagostanje ipak nije samo po sebi vrijednost, pače dugoročno može značiti početak propasti. Ako to nije dovoljno vidljivo na primjerima suvremenih europskih država, uzmite za primjer povijesni fenomen bijele kuge u Slavoniji. Naime, poznata bijela kuga pojavila se upravo u razdoblju kad je, nakon ukidanja kmetstva, sredinom 19. st., došlo do objektivnog popravljanja materijalnog položaja stanovništva. Istovremeno u promijenjenim gospodarskim i društvenim odnosima došlo je i do promjene odnosa prema djeci, koja su postala nepoželjna. Kontrola rađanja - smatrana civilizacijskim dostignućem - dovela je do masovne sklonosti pobačaju kao obliku kontracepcije, što je, kako istraživanja pokazuju, vodilo prema demografskom slomu. Odnos prema demografiji uzimam za primjer neozbiljnosti europskih politika, o čemu u hrvatskom okružju dr. Stjepan Šterc, iako, nažalost, bez vidljivog uspjeha, govori već godinama. Naime, kako dr. Šterc naglašava, shvaćanje da je demografija socijalno, a ne i ključno strateško pitanje - usprkos deklarativnoj potpori demografskim mjerama - dugoročno je nedostatno za održavanje načina života na koji smo navikli - i koji bismo, uostalom, priželjkivali.
Povezujući problem unutarnje "europske krize smisla" s problemom masovnih migracija, možda ključnu dimenziju problema odlično je sagledao Douglas Murray u svojoj nedavno prevedenoj knjizi (Čudna smrt Europe: Imigracija - Identitet – Islam), koju svakako valja pročitati. Naime, Murray je istražujući neobičan "samoubilački impuls" u srcu europske civilizacije jasno uočio činjenicu da se europske elite ne bave toliko problemima koliko posljedicama problema - zanemarujući brige (i strahove) "običnih Europljana".
BRIGE OSTAJU
Kakvu zapravo trebamo Europu, napose Europsku uniju, u idućem petogodišnjem razdoblju, ali i tijekom dužeg perioda, od, recimo, 50 godina, i možemo li ju ostvariti s obzirom na brojne probleme poput ne samo Brexita nego i migracija, sigurnosti granica...? Od siječnja 2020. RH predsjeda Unijom, neće nam biti lako...
- Predviđanje budućnosti načelno je nezahvalan posao, a u suvremenom je svijetu vrlo teško predvidjeti kako će izgledati konstelacije za pet, a kamoli za pedeset godina. Naznake globalne ekološke katastrofe, društvena nestabilnost velikog dijela Afrike i Azije, uspon Kine i nepredvidljivi razvoj situacija u SAD-u čine dugoročne procjene o europskoj budućnosti nemogućima. Bez obzira na deklarativne izjave europskih političara, očito je da ne postoji jedinstvena vizija Europe. Što se pak nekakvog hrvatskog utjecaja tiče, bojim se da s trenutnom političkom garniturom teško da možemo na ozbiljan način sudjelovati u kreiranju bilo kakve trajne politike - osim kao nečiji prikrpe. Znatan dio naših političara ponaša se, s jedne strane, poput klonova (već kloniranih europskih birokrata) ili pak, s druge strane, poput lakrdijaša, tako da ne vidim što bi čovjek velikog od njih mogao očekivati.
Govoreći konkretnije o migracijama i (ne)sigurnosti granica - situacija mi se čini vrlo ozbiljnom. U situaciji gdje se broj migranata koji ilegalno prelaze državnu granicu od Gorskog kotara preko Korduna do Banovine povećava, zabrinuto stanovištvo u tim se opustjelim krajevima pita o funkcioniranju države. Istovremeno švicarski novinari obilaze granicu u potrazi za dokazom grubosti hrvatske policije, a ministar obrane tvrdi da je sve pod kontrolom i prema europskim standardima. n
(Dr. sc.
Trpimir Vedriš docent je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.)
Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
LJUBO RUNJIĆ
POVRATAK KRŠĆANSKIM KORIJENIMA
Uvjeren sam da će se Unija manje-više uspješno nositi s migrantskom krizom te situacijom oko Brexita, međutim, populizam, u kombinaciji s euroskepticizmom, predstavljat će najopasniju prijetnju europskim integracijskim procesima - kaže dr. sc. Ljubo Runjić, te dodaje:
- Prema posljednjih nekoliko anketa, antieuropske stranke okupljene u dvije grupacije, Europa nacija i sloboda te Europa slobode i izravne demokracije dobivaju više od 15 % mjesta u novom sazivu Europskog parlamenta. Premda je taj postotak još uvijek nedovoljan da bi doveo u pitanje opstanak Europske unije, indikativna je tendencija daljnjeg rasta populizma i europskepticizma, koji će očito u budućnosti kao mač visjeti nad glavom Unije. Upravo je to bilo zvono na uzbunu europskim liderima, koje je i dovelo do spomenute dramatike te snažne kampanje animiranja birača da izađu na izbore i daju glas proeuropskim grupacijama.
Kakav će biti novi sastav Parlamenta vidjet ćemo, no kakav god on bio, može li i smije eventualno mijenjati neke od pravnih stečevina EU-a, poput europskog javnog prava?
- Pravna stečevina Europske unije (acquis communautaire) predstavlja ukupnost pravnih normi koje su sadržane u Osnivačkim ugovorima ili koje su donesene na temelju tih Ugovora ili izvedene iz njih. Postupak izmjene Osnivačkih ugovora, na kojima se temelji današnja Europska unija, više je nego jasan - traži se isključivo pristanak svih država članica, a ne Europskog parlamenta. U ovome trenutku, uzimajući aktualnu političku situaciju te složeni postupak izmjene Osnivačkih ugovora (riječ je o međunarodnim ugovorima!), nije realno očekivati da će doći do mijenjanja ugovora koji predstavljaju same temelje Europske unije.
Pa ipak, i dalje ostaje mogućnost mijenjanja tzv. sekundarnog europskog prava, koje nastaje aktivnošću institucija Europske unije. Štoviše, stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona 2009. došlo je do proširivanja zakonodavnih ovlasti Europskog parlamenta na više od 40 novih područja, gdje on sada zajednički suodlučuje s Vijećem ministara u kojemu se nalaze predstavnici država članica. Ugovor iz Lisabona također je u nadležnost Parlamenta stavio i suodlučivanje u postupku izbora novog predsjednika Europske komisije, ali i u donošenju proračuna Europske unije. S obzirom na povećanje uloge i važnosti Europskog parlamenta, logično je da se politička bitka za budućnost Europske unije prenijela i na europske izbore.
NUŽNO JEDINSTVO
Vaš komentar nadavnog summita EU čelnika u rumunjskom Sibiu?
- Među europskim liderima dvojbe nema - jedino Europska unija temeljena na jedinstvu i zajedništvu njezinih država članica može se uspješno nositi s trenutnim izazovima. Problem predstavlja činjenica da u pojedinim državama članicama rastući populizam i euroskepticizam prijete podjelama unutar Europske unije, a predstojeći europski izbori mogli bi to samo dodatno potvrditi. To komplicira situaciju jer Europski parlament ima važnu ulogu u kreiranju europskog zakonodavstva te nema sumnje da će antieuropske stranke učini sve da uspore, ili čak u cijelosti zaustave europske integracijske procese. U prilog im ide i činjenica da ni jedna, od dviju vodećih, proeuropskih grupacija, pučani i socijalisti, neće imati većinu od 751 zastupničkog mjesta u novom sazivu Europskog parlamenta. Štoviše, prema posljednjim istraživanjima čak ni tzv. velika koalicija pučana i socijalista neće imati većinu bez dodatnog koaliranja te će stoga biti potrebno dosta političke kreativnosti i umijeća da bi se sastavila stabilna većina koja će moći uspješno provoditi ono na što su se europski lideri u Sibiu obvezali.
EUROPA U ZAGREBU
Ima li Europska unija, ako ne alternativu, onda viziju Unije za budućnost?
- Europska unija u ovome trenutku nema alternative. Populizam i euroskepticizam, koji šire antieuropske stranke, ne pružaju nikakva konkretna rješenja osim puta u neizvjesnu budućnost i nesigurnost. Danas, u doba globalizacije, jedino snažna i jedinstvena Europska unija može se ravnopravno nadmetati s najvećim svjetskim gospodarstvima te pri tome biti važan igrač na međunarodnoj pozornici. Pa ipak, oko vizije i jasnog smjera razvoja Europske unije još uvijek nema dogovora, premda je Europska komisija 2017. predstavila tzv. Bijelu knjigu u kojoj je državama članicama ponudila pet mogućih smjerova razvoja Unije. Istovremeno, antieuropske tendencije, koje velikim dijelom predstavljaju protestne glasove, ne smiju se zanemariti, nego trebaju biti upozorenje europskim liderima da je potrebno Europsku uniju dodatno približiti njezinim građanima i oblikovati ju u skladu s njihovim željama. Mislim da jedan od puteva prema uspješnom suprotstavljanju aktualnim podjelama i jačanju europskog zajedništva treba biti povratak kršćanskim korijenima i vrijednostima kojih se je Europa javno odrekla prilikom neuspješnog pokušaja nametanja Europskog ustava. Upravo vraćanjem na svoj izvor - kršćanskom identitetu - Europa može ponovo pronaći svoju "izgubljenu dušu" te izgraditi jedinstvo i zajedništvo, bez kojih nema ni europske budućnosti.
Od siječnja 2020. RH predsjeda Unijom. Pred kakvim ćemo biti izazovima?
- Bit će to prvo Hrvatsko predsjedanje Europskom unijom, ali ujedno i najvažniji vanjskopolitički događaj koji će Hrvatska organizirati. Predsjedanje Europskom unijom za svaku je državu članicu veliki izazov i odgovornost, ali i prilika, te ga je upravo stoga Vlada proglasila od prioritetne i strateške važnosti za našu zemlju. Riječ je o iznimno zahtjevnom logističkom poduhvatu s obzirom na to da će Hrvatska tijekom šest mjeseci predsjedanja organizirati jedan sastanak na vrhu (summit) svih predsjednika država i vlada država članica, dvadesetak vijeća na visokoj (ministarskoj) razini, više od tisuću radnih sastanaka te stotine neformalnih sastanaka, kulturnih događaja i drugih manifestacija. Osim toga, Zagreb će tijekom spomenutog razdoblja ugostiti više od 20 tisuća gostiju, većinom europskih službenika, od kojih su mnogi štićene osobe. Iskustva prijašnjih država predsjedateljica pokazuju da troškovi organiziranja ovako zahtjevnog vanjskopolitičkog događaja nisu mali te se procjenjuje da će za Hrvatsku iznositi oko 70 milijuna eura.
S druge strane, Hrvatskoj se otvara iznimna prilika da predsjedanje Europskom unijom iskoristi za svoju daljnju afirmaciju i pozicioniranje na europskoj i međunarodnoj pozornici. To više što će se i sama Europska unija u predstojećem razdoblju susretati s velikim izazovima. Naime, nakon izbora za Europski parlament slijedi izbor predsjednika i članova Komisije, potom dogovaranje sedmogodišnjeg europskog proračuna, koji će premašiti trilijun eura, a pitanja Brexita, migrantske krize, unutarnjih podjela te rastućeg populizma i euroskepticizma i dalje ostaju otvorena. Upravo u takvom izazovnom okruženju za Europsku uniju Hrvatska će kao predsjedateljica prioritetima svoga predsjedanja moći izravno utjecati na budućnost Unije i njezinih građana.
(D.J.)IVOR ALTARAS PENDA
TRAŽENJE POGODNIH NOVIH RIJEŠENJA
Dramatika i velike riječi o povijesnim, sudbonosnim, presudnim, pa čak i civilizacijskim europskim izborima, kao što imamo prilike ovih dana slušati, sastavni su dio predizbornog folklora i tomu ne treba pridavati preveliko značenje. Naročito ne onda kada takvi izričaji dolaze iz usta onih koji sami sudjeluju u izbornom procesu. To je dio motivacijskog govora kojem je prvenstveni cilj potaknuti glasače da iziđu na izbore i iskažu svoju političku volju - napominje doc. dr. sc. Ivor Altaras Penda, te dodaje:
- Pa ipak, nisu svi izbori jednako važni, ponajprije zbog općih okolnosti u kojima se oni održavaju. Okolnosti u EU su se u bitnome promijenile od zadnje provedenih europskih izbora iz 2014. godine. Tu prije svega mislim na imigracijski val koji je pogodio Europsku uniju 2015. godine, niz terorističkih napada na europskom tlu, poglavito u 2016. i 2017. godini (Bruxelles, Nica, Berlin, London Stockholm…), kao i neadekvatno razriješena gospodarska i socijalna slika Europske unije koja je dodatno zaoštrila retoriku između bogatijeg sjevera Europe (Njemačka, Francuska, Danska, skandinavske zemlje, zemlje Beneluxa…) i slabije razvijenog europskog juga (Italija, Portugal, Hrvatska, Grčka, Bugarska, Rumunjska…).
SOCIJALNA DRŽAVA
Koliko temelje Europske unije narušava sve prisutniji populizam?
- U takvim okolnostima ne čudi pojava populizma, koji se predstavlja kao potencijalni glavni problem stabilnom i sigurnom EU-u. Moram naglasiti da su pojave populizma - pod čime razumijevamo govor kojim se u bitnome podilazi emocijama i strastima širokih masa kroz naoko brza i jednostavna rješenja za društvene probleme - tek posljedica neadekvatnih rješenja za te probleme iz redova etablirane, tzv. mainstream politike. Kada političke elite i naši već izabrani predstavnici ne nude rješenja, prirodno je da se ljudi okreću onima koji za sebe tvrde da rješenja imaju. I to bez obzira na to je li to istina ili ne. Stoga bih rekao da naš (europski) glavni problem nije pojava populizma, već su glavni problem uzroci koji su populizmu odškrinuli vrata da se on uopće pojavi i udomaći u političkoj svakodnevnici, tj. javnosti.
U izbornoj kampanji koja je u punom jeku dojam je da se ne naglašavaju toliko aspekti socijalne države u Europi, uključivo i RH. Kako to komentirate?
- Nema sumnje da se u svim zemljama EU-a provode istraživanja javnog mnijenja, kao što se ujedno obavljaju analize cjelokupnog izbornog procesa. Kada uskoro izbori budu iza nas, bit će zanimljivo vidjeti do kakvih spoznaja će nas dovesti te provedene analize i znanstvena istraživanja jer je vrijeme izbora idealno baš za to. Tada ćemo moći uspoređivati jesu li u nekim zemljama (i kojim) europske teme došle više do izražaja od onih nacionalno obojenih tema. Ako će Britanci, čak i uz proces Brexita, imati pravo biranja svojih zastupnika u EU parlament, njihova će izborna kampanja sasvim sigurno biti pod snažnim utjecajem njihove specifične nacionalne situacije. I od toga se ne može pobjeći. Mađarska izborna kampanja je, primjerice, označena konfrontacijskom nacionalnom politikom koju provodi Viktor Orban naspram postojećih struktura EU-a. Svaka zemlja ima svoje nacionalne specifičnosti, pa tako i RH. U nas je situacija takva da je i laiku jasno da se u trenutnoj izbornoj kampanji europske teme gotovo i ne dotiču, nego samo one nacionalnog, pa čak i vrlo lokalnog karaktera. Naš domet rasprave, kada ne razgovaramo o našoj vječnoj temi - Drugom svjetskom ratu, jest kako izvući što više novca iz EU fondova. To je važna i ekonomski relevantna tema za nas, ali još uvijek nije prava europska tema, kao što je npr. rasprava o modelima i transformacijama koje će morati doživjeti europske socijalne države u vremenu pred nama. Godine ekspanzije socijalnih država (tzv. zlatno doba socijalnih država) od 1940. do 1970. daleko su iza nas i za novo doba su potrebne nove socijalne ideje i nove mjere. Europska unija još uvijek je u fazi traženja pogodnih rješenja, a izazovi s kojima se susreće sve su veći i sve se brže pojavljuju. Nama trebaju brza, promišljena i funkcionalna rješenja, a EU je vrlo birokratiziran nadnacionalni sustav kojeg ne krase spomenute osobine u donošenju odluka.
PROKLAMIRANI CILJEVI
Kako protumačiti tzv. zavjet za budućnost EU čelnika na summitu u Sibiuu? Što RH može ostvariti tijekom svog predsjedanja Unijom od siječnja iduće godine?
- Ha! To je pompozan govor, koji je uz to i vrlo ideološki problematičan. Rekao bih vrlo populistički. Vidite kako se populizam može naći i u postojećim strukturama EU-a, ali se prema njemu nećemo odnositi kao prema nečemu lošem, već će ga se promovirati kao pozitivna nastojanja za bolju budućnost. Reći da će se ‘braniti jednu Europu u kojoj nema mjesta podjelama‘ vrlo je rigidno, a može se iščitati i militaristički stav. Kakvo je to društvo u kojemu svi mislimo isto i u kojem nema mjesta za podjele? I koje se metode misle upotrijebiti za ‘obranu‘ takve Europe? Ali, politički govor je vrlo znakovit kada znate iščitati ono izrečeno između redova, tj. kada postane svjesni konteksta koji nije izražen. Ovakvi proklamirani ciljevi samo zorno pokazuju da je trenutno EU po mnogim pitanjima krajnje podijeljen. Europski ciljevi nisu jasno i nedvosmisleno iskazani, kao ni njezine politike. Ni u vanjskoj, socijalnoj, vojnoj, sigurnosnoj, ekonomskoj, integracijskoj ili nekoj drugoj domeni. Želja da se takvo nepovoljno stanje promijeni je hvale vrijedno, ali se pritom mora voditi računa o željama i potrebama europskih građana. I upravo zato su predstojeći europski parlamentarni izbori važni, to više što sva relevantna istraživanja pokazuju da će etablirane dosadašnje europske političke stranke (pučani, socijalisti…) izgubiti dio parlamentarnih mjesta, dok se očekuje da će u europski parlament ući neke potpuno nove stranke, i to one bliže polovima političkog spektra. Pred nama je, dakle, novo miješanje političkih karta, i postoje brojni oni koji bi i dalje htjeli biti u poziciji moći, kao i oni koji bi te pozicije moći htjeli preuzeti. A kao što znamo, novi ljudi donose nove metode koje će se primjenjivati u pristupu i rješavanju europskih tema i problema.
Što se tiče hrvatskog predsjedanja EU-om u 2020. godini, ne treba očekivati da će Republika Hrvatska otvarati bilo kakve sudbonosne europske teme. Stoga će se naš uspjeh očitovati već u tome da to naše predsjedanje u tehničkom smislu prođe što bolje, tj. bezbolnije.
(D.J.)