Žalosno je kako posljednjih petnaestak godina izvjesni krugovi plasiraju tezu kako ljudi stradali u Jasenovcu nikomu nisu bili krivi, a među stradalima u Bleiburgu, odnosno na Križnim putevima, ima i onih koji su odgovorni bar za dio stradalih u Jasenovcu.

Nepotrebno je trošiti riječi na ovakav nakaradni pokušaj opravdavanja bilo kakvog zločina, jer zločin je zločin! No, ono što zabrinjava je da takve tvrdnje dolaze i iz dijela znanstvene zajednice. Tako su i jedna i druga komemoracija postale mjesto prepucavanja, koriste se u dnevno-političke svrhe, a prijepori, prije svega, ovise o političkoj orijentaciji i preferencijama onih koji o događajima govore, pa će se uvijek na suprotnoj strani naći netko pogođen tvrdnjama druge strane. Iako ćete često - ali tek deklarativno - čuti da povijest treba prepustiti povjesničarima, u praksi se događa nešto sasvim drugo, pa se problematikom bave, recimo to tako, svi drugi, a najmanje povjesničari. A kvalitetnih istraživača u hrvatskoj historiografiji ne nedostaje.

Uglavnom, i nedavno oko Jasenovca, kao i sad oko Bleiburga (središnja komemoracija je danas, u subotu, 18. svibnja, nap. u.) i dalje se lome koplja. Umjesto znanstvenog dijaloga, dolazimo do toga da najglasniji pojedinci sa svake strane sve najbolje znaju, a drugu stranu etiketiraju, optužuju, napadaju, pa i vrijeđaju. Tako smo, između ostaloga, dobili i onu poznatu podjelu na “ustaše” i “partizane”. Bez obzira na navedeno, ipak, nekako mi se čini kako je protekom vremena senzacionalističkih napisa sve manje i manje. To ne znači da ih nema, ali čini se da ih je manje nego prošlih godina. Pritom mlađa generacija, uglavnom opterećena egzistencijalnim problemima, ne mari previše za ovu problematiku. Čemu bi uopće i marila? Pa nema ovdje “kruha”, već se ocrtavaju ideološke podjele duboko ukorijenjene u hrvatskom društvu još od prošle države.

Svakako bi bilo poželjno i Jasenovac i Bleiburg prepustiti stručnjacima, i tu ne mislim samo na povjesničare, a energiju trošiti na bolje sutra svima onima kojima u nasljeđe ostavljamo državu, društvo, kao i same prijepore i podjele oko obje komemoracije koje bi trebale, prije svega i isključivo, biti odavanje pijeteta žrtvama totalitarnih sustava bez obzira na to kako su se ti sustavi nazivali. U trenutačnom odnosu snaga, popraćeno senzacionalističkim napisima i podjelama, radi se o svemu samo ne o dostojanstvenom odavanju počasti stradalima. Doduše, ima i toga, ali svake se godine nekako stječe dojam da su druge stvari važnije.