Do izbora za novi saziv Europskog parlamenta, koji će se održati od 23. do 26. svibnja, ostalo je još nekoliko dana u kojima će kampanja doživjeti svoje vrhunce, premda je teško očekivati neke posebne promidžbene spektakle i u Hrvatskoj i u drugim zremljama članicama Europske unije, osim možda u Velikoj Britaniji, koja je zbog problema s izlaskom iz EU-a, odnosno Brexita, bila prisiljena i na svom terenu organizirati izlazak građana na ovosvibanjske EU izbore. O svemu tome, kao i o sigurnosnom aspektu kad se radi o Europskoj uniji, za Magazin govori dr. sc. Marinko Ogorec, s Veleučilišta Velika Gorica.

Jesu li to, kako tvrde mnogi politički analitičari, ali i mnogi sadašnji čelnici Europske unije, najvažniji izbori dosad. Dramatika se dodatno naglašava vezano uz mogućnost da zamjetno više mjesta u Europskom parlamentu na ovim izborima osvoje ekstremno desne stranke...

- Europska unija ne daje dojam kako se nalazi na nekoj ključnoj prekretnici zbog koje bi ovi izbori trebali biti "najvažniji" ili presudni po bilo čemu. S druge strane, činjenica je da su do sada napravljeni neki od ozbiljnih propusta administracije EU-a, prije svega na sigurnosnom, ali u značajnom broju slučajeva i na gospodarskom planu. Jesu li upravo ti propusti razlog tolikom naglašavanju predstojećih izbora, za sada je teško zaključiti. S pravom se može postaviti pitanje naglašava li se i u drugim zemljama članicama EU-a tako intenzivno predizborna kampanja kao u Republici Hrvatskoj ili je u pitanju ipak znatno drukčiji pristup kako stranaka koje se nastoje etablirati u EU parlamentu, tako i njihova biračkog tijela.

Govori se i o nacionalpopulizmu kao prijetnji ostanku Europske unije?

- Navedeni termin ‘nacionalpopulizam‘ u velikoj mjeri asocira na ‘nacionalsocijalizam‘, što bi bila krajnje neprimjerena usporedba. Zbog toga je nužno zadržati se na terminu ‘populizam‘, a uostalom i taj naziv ima dovoljno negativne konotacije. U praksi se pokazuje kako je populizam neprimjeren i krajnje nekritički oblik podilaženja pojedinih političkih stranaka svom izbornom tijelu, pri čemu čelnici takvih stranaka ne prezaju od davanja krajnje nerealnih i neracionalnih obećanja, unaprijed znajući da ih neće (niti imaju namjeru) ostvariti. Takav politički pristup i model prikupljanja glasova uglavnom računa na razočarani i frustrirani dio biračkog tijela zbog raznih političkih, socijalnih i drugih društvenih nepravdi. Koliko su propusti dosadašnjih političkih administracija u zemljama EU-a, a naravno i administracija Bruxellesa, pridonijeli razvoju tih nepravdi, frustracija i tenzija otvoreno je pitanje o kojem vrijedi također razmisliti. Inače, populizam ne treba smatrati ozbiljnim problemom budućeg EU parlamenta, jer dosadašnja praksa pokazuje kako radikalni populisti, čim ostvare svoje političke ambicije, "preko noći" mijenjaju svoju političku retoriku i postaju razmjerno kooperativni pripadnici izabranog političkog korpusa.

U izbornoj kampanji koja je u punom jeku dojam je da se ne naglašava toliko sigurnosne aspekte EU-a, granice, migrante, terorizam...
Kako to komentirate, je li EU sigurniji danas nego prije dvije-tri godine? I na čemu mora poraditi da bi razina sigurnosti bila još viša?

- Situacija u velikom dijelu zemalja EU-a pokazuje upravo suprotno - da je sigurnosna situacija u pravilu složenija nego što je to bila prije nekoliko godina. Više se ne susrećemo s velikim valovima otvorene migracije, ali europske zemlje imaju i te kako ozbiljnih problema s tzv. puzajućom (možemo je nazvati i "dispergiranom") migracijom koja podrazumijeva kretanje malih skupina izvan većih komunikacija i preko teško prohodnog terena. Nakon dolaska na cilj takve skupine ne žele se registrirati kako ne bi bile deportirane, zbog čega ne mogu niti ostvariti socijalna i radna prava. U takvim okolnostima postaju izvrstan medij za sve oblike kriminala i drugih destruktivnih aktivnosti u sredini koju su naselili. Osim toga, brojne zemlje (u pravilu najrazvijenije) još otprije imaju ozbiljnih problema s getoizacijom doseljenika, pri čemu nisu ni blizu rješavanja tog problema, naprotiv, tenzije samo jačaju. Da bi razina sigurnosti bila viša, mora se konačno napraviti ozbiljan zaokret u sigurnosnoj politici brojnih zemalja članica EU-a; prvo otvoreno priznati da postoje sigurnosni problemi i objektivno ih definirati, a zatim početi rješavati probleme na njihovu izvoru, prije svega u zemljama iz kojih migranti dolaze. Osim toga, nužno je jačati nacionalne represivne aparate, ali i cjelokupni sigurnosni sustav EU-a, no za to su potrebna izdvajanja znatnih sredstava. Postoji li u administraciji EU-a dovoljno političke volje za takve radikalne zaokrete? U tom kontekstu može se naslutiti i odgovor na prvi dio vašeg pitanja - ako nemate konkretne odgovore na konkretna politička pitanja, onda je najbolje marginalizirati ih, posebno dok traje izborna kampanja.

Na nedavnom summitu u rumunjskom Sibiuu čelnici EU-a obvezali su se da će braniti jednu Europu u kojoj nema mjesta podjelama, tražiti zajednička rješenja, dati Uniji sredstva potrebna da postigne svoje ciljeve i do kraja provede svoje politike te osigurati budućnost idućim naraštajima Europljana. Zvuči optimistično, no koliko i realno izvedivo?

- Europska unija trenutno je duboko podijeljena zajednica oko cijelog niza pitanja. Prije svega, radi se o migrantskim problemima koje znatan broj srednjoeuropskih zemalja ne želi na svom teritoriju. Ta je situacija za sada izuzetno vidljiva u EU-u, čije se rješenje i ne nazire, niti se nude bilo kakva prihvatljiva rješenja.

Drugi ozbiljan problem stvorile su same članice EU-a, i to najrazvijenije europske zemlje, proklamirajući politiku tzv. Europe dviju brzina, odnosno raslojavanja europskih država na razvijenije i manje razvijene države. S obzirom na to da se ta politika ne odnosi samo na gospodarske pokazatelje, nego uključuje i sve ostale društvene aspekte (tradicionalne društvene vrijednosti, socijalne, zakonske, kulturološke i političke čimbenike), slobodno možemo zaključiti da "Europa dviju brzina" podrazumijeva zemlje prvog i drugog reda. Sada se otvara cijeli niz novih pitanja: Koje su to zemlje prvog, a koje drugog reda? Tko pojedinu zemlju može (i smije) u jednoj zajednici formalno ravnopravnih članica kategorizirati u "zemlju prvog" ili "zemlju drugog" reda? Kakva bi bila reakcija pojedinih zemalja na takvu kategorizaciju?

Konkretnije, bi li čelništvo npr. Poljske ili Mađarske mirno prihvatilo kategorizaciju "zemlje drugog reda" za svoju državu? Kada se odustane od projekta "Europe dviju brzina" i njemu sličnih, onda ćemo moći biti još optimističniji.

Kakvu zapravo trebamo Europsku uniju u idućem petogodišnjem razdoblju, ali i kroz duže razdoblje, od recimo 50 godina, i možemo li ju ostvariti s obzirom na brojne probleme poput ne samo Brexita nego i migracija, sigurnosti granica...? Od siječnja 2020. RH predsjeda Unijom...

- U vremenima u kojima živimo vrlo je nezahvalno davati bilo kakve prognoze već i za dogledno vrijeme, a pogotovo za razdoblje od npr. 50 godina (pa i navedenih pet godina je dugo razdoblje). Krupni društveni događaji i procesi odvijaju se već na dnevnoj bazi i sa sobom donose brojne izazove kojima se ozbiljno mora baviti svako društvo, na lokalnoj i nacionalnoj, a još više na međunarodnoj razini.

Aktualni sustav djelovanja administracije Europske unije pokazuje se nedovoljno fleksibilan i operativan da može učinkovito i razmjerno brzo rješavati globalizirane izazove suvremene međunarodne zajednice. Nadajmo se da će novi saziv EU parlamenta i nova politička administracija nakon izbora moći odgovoriti izazovima koje ste naveli u pitanju, ali isto tako i onima koji nam tek slijede.
(D.J.)